Književno pripovijedanje nalik partiji šaha

Poznato je da je fenomen romana za akademika Krešimira Nemeca opsesivna fascinacija zbog koje je nanizao bogatu seriju nadahnutih eseja o hrvatskoj književnoj baštini i suvremenosti, nudeći pritom poetično koncipiranu panoramu hrvatske književne povijesti s lucidnim izletima prema brojnim klasicima europskog romana. Kao književni historiograf, on je i teoretičar književnosti, kulturolog, antropolog, uživatelj u tekstu, pasionirani igrač šaha i „gutač“ romana, znanstveno se formirao, kako u jednome razgovoru kaže, u vrijeme kad je književnost bila važna, kada je imala važnu ulogu u društvu, kada su književni velikani doista nešto značili zajednici. Posrećilo mu se da je imao i velike učitelje s kojima je, bez obzira na razlike u godinama, razvio i prisne, prijateljske veze. Ivo Frangeš, Stanko Lasić, Miroslav Šicel i Viktor Žmegač bili su njegovi duhovni oblikovatelji, a njihova poetika zasigurno je odredila i njegov pogled na književnost.

Fluidan stil, sklonost uvezivanju teorije i povijesti književnosti, zgusnuto znanje, ono je što se u Narativnim strategijama, kao i prethodnim knjigama kao što su Leksikon likova iz hrvatske književnosti, Glasovi iz tmine, Gospodar priče, Čitanje grada, Povijest hrvatskog romana, prepoznaje kao vodilja koja Arijadninu nit pronalazi u imenima spomenute misaone četvorke.

Izdvajanje književnih tekstova koji su paradigmatski i kvalitetni, uočavanja ljepote stila, važnosti njegovanja duha i kulta rada, očuvanja književnog kanona, estetskih i društvenih principa na kojima je on izgrađen, onaj je ekskluzivitet koji ovu knjigu čini vodičem kroz elitistički odnos prema knjigama klasika i velikana, onih koji se ne uklapaju u recentno hrvatsko društvo spektakla i zabave.

Izd. Matica hrvatska i Akademija za umjetnost
i kulturu u Osijeku, Zagreb–Osijek, 2022. / Snimio MIRKO CVJETKO

Šahovska kombinatorika narativnih strategija

Uzme li se pritom predgovorno naglašena strast prema kulturi igranja šaha, prema šahovskoj kombinatorici koja može biti utkana i u brojne narativne strategije europskih i hrvatskih romana, ali ne na razini teme, nego strukturnih postupaka i logike razvoja, onda u esejističkim tekstovima Narativnih strategija, čitatelj može očekivati niz znanih i onih nepoznatih formula, kojima su se pisci upletali u horizonte njihovih očekivanja, nastojeći im pripomoći u nekim budućim odlukama, ostajući oni koji su imali petlje povući prvi potez, kojima je prvo otvaranje i prva rečenica određivala buduće ishode, koji su znali koliko efekt kraja može imati glasnih odjeka, a struktura priče, od Aristotela prema suvremenosti, onu važnost koja se krije u prostoj rečenici „knjiga se ne ispušta iz ruku“, kao što se serija Damin gambit gleda u jednome dahu.

Nemec naglašava: „Od početka masovnijeg širenja, prvo u arapskome svijetu, a potom, u srednjemu vijeku, i u Europi, šah je postao čestom inspiracijskom temom u književnosti. Neograničene mogućnosti kombinatorike koje nudi ta igra fascinirale su pisce, od kojih su neki i sami bili strastveni šahisti. Ostanemo li u zapadnoeuropskom kulturnom krugu, najstariji spomen šaha u literaturi bila je latinska srednjovjekovna pjesma Versus de scachis, (...) Stručnjaci su datirali nastanak teksta anonimnog autora na sam kraj 10. stoljeća. Šah su osobito rado tematizirali renesansni pjesnici, poput Marca Girolama Vide, koji je u mitološkoj parodiji Igra šaha (1527) opjevao alegorijski šahovski dvoboj između Apolona i Merkurija na planini Olimpu. Na sličnom je tragu i šaljiva epska pjesma Šah (1564) Jana Kochanowskog, u kojoj je šahovska ploča poprište dvoboja dviju armija koje čine pješački vojnici (pijuni), ratni slonovi (topovi), biskupi (lovci) te kraljice i kraljevi. U povijesnim i avanturističkim romanima 18. i 19. stoljeća fabula se, kao u šahu, često svodi na borbu između crnih i bijelih figura/aktanata. U 20. stoljeću šah je jedna od tematskih opsesija i najvećih pisaca. T. S. Eliot, pasionirani igrač šaha, drugi je dio svoje poeme Pusta zemlja (1922) nazvao Partija šaha sugerirajući da su strukturni zglobovi koji generiraju dinamiku značenja u njegovu pjesmotvoru analogni šahovskoj kombinatorici. Posvetu šahu u književnosti dali su i Vladimir Nabokov u romanu Lužinova obrana (1928) i Stefan Zweig Novelom o šahu (1941).“

U tri poglavlja (Otvaranje: kako započinju romani; Središnjica: zapleti, teme poetička rješenje; Završnica: kako završavaju romani?) autor se bavi prozama iz svjetske literature (Tolstoj, Mann, Melville, Austen, Kafka, Cervantes, Stern, Calvino,...) i hrvatske književnosti (Novak, Valent, Zagorka, Krleža, Marinković, Brešan), koje upravo narativna kombinatorika oblikovanja fabule, sižea, likova, atmosfere čini vrhunskim pripovjedačima. U esejima poput Posljednje Stipančićke: subverzija patrijarhata, Eros i politika: „Republikanci“ Marije Jurić Zagorke, Domino-efekt: „Na rubu pameti“ Miroslava Krleže, Fabularni slojevi u Marinkovićevu „Kiklopu“, Kritika estetike banalnosti u „Umjetnim suzama“ Milka Valenta, Poetičke mijene u romanima Ive Brešana, promišlja se o književnim i teorijskim pitanjima utkanim u odnos pripovijedanja i refleksije, pitanjima poetike, književne tradicije i (post)modernizma, autoreferencijalnosti i citatnosti, o kanonu i trivijalnoj literaturi, dok izleti prema svjetskim klasicima znatno proširuju recepcijsko polje hrvatske književne znanosti i izvan nacionalnog prostora.

Semantička polja
književnog iskustva

Lucidni uvidi u književne tekstove i kontekste drugih imaju uporište u književnim teorijama i mišljenjima, nudeći još neke moguće analize hrvatskih romana, pa su oni u jednom trenutku diskretan, a opet energičan poticaj obnovljenim čitanjima navedenih romana.

U esejima iz Narativnih strategija čitatelji dobivaju širu kontekstualizaciju, drukčija semantička polja hrvatskoga književnog iskustva, poglavito kad je riječ o statusu romanesknog žanra. Osim sadržajne iscrpnosti i logičke strukturiranosti, knjigu određuje izražajna jasnoća i detaljna preciznost, a brojni primjeri, jasna i jednostavna razjašnjenja, poneka grafička isticanja, nude pogled na različite oblike početaka odnosno završetaka romana ili savjet za izražajne konvencije, različite stilove i mehanike teksta. U jednome trenutku doimaju se Narativne strategije nastavkom Akademskog pisma Dubravke Oraić Tolić, jer Nemec ne zaboravlja znanstveno ukazati na suptilnije probleme romanesknoga teksta poput piščeva kolebanja oko izbora teme i početnoga „straha od bjeline papira“, racionalne organizacije naracije i sustavne provjere završne njegove verzije.

Razlikujući moguće početke romana, ab ovo, in medias res, in ultima res, odnosno „zatvoreni, otvoreni kraj“, „kraj kao novi početak“, ali i niz drugih tipova „zatvaranja“ romana, Krešimir Nemec na velikom broju primjera pokazuje u koju naratološku kategoriju pripadaju romani kao što su Ana Karenjina, Čarobna gora, Posljednji Stipančići, Kamen na cesti, Proces, Uliks, Umjetne suze, Na Drini ćuprija, Gospođa Bovary, Štefica Cvek u raljama života, Proljeće Ivana Galeba, Dublja strana zaljeva i drugi.

Poziv na dijalog

Ova knjiga svojevrsno je osobno autorovo kratko putovanje literaturom koju smatra presudnom za formativno oblikovanje nekih novih, „mladih“ čitatelja, ukoliko se važnost neke knjige ili nečijeg proznog/esejističkog opusa može prosuditi prema mjeri u kojoj taj opus poziva na dijalog.

Narativne strategije svakako se mogu nazvati dijaloškom knjigom, a autori obrađeni u njoj dijaloškim autorima. Neki su romani u navedenim aspektima pripovijedanja napetiji od Hitchcockovih filmova, u njima ne popuštaju grozničave napetosti u vezi s likovima, ljubavnicima, novcem, samoubojstvima, neočekivanim raspletima.

Stoga je nakana Narativnih strategija rezimirati odgovore na otvorena pitanja iz hrvatske književnosti, kulture i nacionalnoga identiteta, što je „vrsnom znalcu književne morfologije“, kako Nemeca naziva Žmegač na temelju njegovih analiza Andrićevih, Čehovljevih, Gideovih, Gogoljevih, Kafkinih, Krležinih i Fabriovih tekstova, zasigurno pošlo za rukom.

Ona je još jedan njegov pokušaj vraćanja dostojanstva pisanoj riječi s nadom pronalaska čitatelja „koji će se željeti izdvojiti od popularnoga ukusa i koji će nastaviti njegovati ono što Bourdieu naziva kulturnim kapitalom. Bit će to mali rezervati, otočići visoke kulture i odnjegovana ukusa u moru radikalnog egalitarizma i umjetnosti ‘jednoga kroja’ kojom će dominirati spektakl, kič, estrada i estetika efekta.“