Karakterni portreti radijskih glasova

Dani radija, samostalna izložba mladog slikara Josipa Rončevića, predstavljena je 3. studenog u Galeriji Karas. Izložena je serija imaginarnih portreta radijskih novinara, urednika i tehničkog osoblja, onako kako ih Rončević zamišlja dok sluša njihove emisije. Ono što posjetitelj prvo zapazi pri ulasku manje su dimenzije portreta slikanih akrilom na dasci, ne veći od formata A4. Takav format rijetko je viđen, postao je gotovo neuobičajen i usuđujem se reći percipiran kao neozbiljan za dobro obavljen slikarski posao. Naprotiv, iako je riječ o formalno suženu ciklusu, Dani radija vizualno emitiraju znatnu količinu sadržaja, a ne odustaje se ni od daljeg studiranja problema prikaza unutar slikarskog medija.

Portret iz ciklusa Dani radija

Na svega deset karakternih portreta autor prikazuje njemu nepoznata lica poznatih radijskih glasova, popraćenih legendama, gdje se u naslovu rada citira odjavni segment emisije koji otkriva identitet portretiranoga glasa: Emisiju uredila i vodila Maja Peterlić, akril na dasci, 2022. ili Tekst čitao Dražen Puklavec, akril na dasci 2022. Njihova lica kao i pozadine oblikovane su namreškanim plohama boje treperavih tonskih modelacija, uz nešto zatvorenu paletu duboke crvene (koju prepoznajemo još od razdoblja studija), smeđe, zelene, tonova sepije i isprano plave stvaraju auru nostalgije za danima radija nekog drugog vremena. Pa ipak, kratko pretraživanje detektira novinare aktualnog radijskog programa i emisije koje uređuju. Komični obrat u radu, koji Rončević opetovano kanalizira kroz odnos promatrača i prikazanog, odnosno imitacije i stvarnosti, što samo za sebe čini ozbiljnu i kontinuiranu studiju problema medija slikarstva, čini te radove pitkim i pristupačnim. Na taj način logično je stvoren inteligentno balansiran kontrapunkt, zbog čega je autor siguran od sveprisutne klopke neiskrenosti i skrivanja vlastitog senzibiliteta zbog akademskih pretenzija koje vode u banalnost izraza.

Josip Rončević na postavljanju izložbe

Rončević se i dalje otkriva publici kao autor, poznat je njegov pristup mediju i pitanja slike koje problematizira, nazire se sad već i karakteristična paleta, humor je nužan kao medijator, ali i intimno se otkriva svojim interesima i potencijalnim poticajima, a ležernost čini njegov rad pristupačnim. Kratko pretraživanje imena portretiranih apsolutno potvrđuje činjenicu da Rončević voli slušati radio, sluša ga često, a preferira emisije o kulturi, glazbi, povijesti i jeziku. Referencije na povijest umjetnosti i književnosti viđene u ožujku na autorovoj izložbi Učinci proljetnog pospremanja u Galeriji SC uključene su i u ovaj ciklus. Tako Autor i voditelj Marito Mihovil Letica nosi opravu s pripadnom kapom zbog koje izgleda kao član obitelji Medici, a renesansne asocijacije sadržane su i u likovnom izrazu gdje kod oblikovanja portreta u poluprofilu dominira linija nad bojom, koja se kod Rončevića nazire kroz lazurne namaze boje. Citirano je i gotičko slikarstvo s ispranom plavom zvjezdanom pozadinom, dok osoba nosi pokrivalo za glavu kao s kakve Giottove freske što prikazuje seljake u polju.

Karakterne portrete radijskih glasova, kako navodi kustosica izložbe i autorica predgovora Sara Mikelić, autor stvara pod utjecajem auditivnih podražaja. Njihovo glavno obilježje jest izrazita specifičnost u oblikovanju fizionomija lica, od kojih bi nevješt slikar izveo karikature, no ona su izrazito pamtljiva i dugo se zadržavaju u sjećanju promatrača. Iako donekle zadovoljena otkrivanjem identiteta vlasnika portretiranoga glasa, znatiželja i dalje postoji, promatrač želi razotkriti odakle su preuzeta lica za radijske portrete, odviše su specifična da bi bila proizvoljna. Uvučeni smo u zabavu istraživanja i otkrivanja koju stvara odnos slikara i promatrača, prikazanog i stvarnosti. No moramo vjerovati na riječ slikaru, mene je zasad uvjerio.