Kako ispričati priču

S akademkinjom Dubravkom Oraić Tolić razgovaramo o novoj knjizi akademika Krešimira Nemeca Narativne strategije.

Nakon Leksikona likova iz hrvatske književnosti akademik Nemec novu je knjigu odlučio posvetiti još jednom temeljnom elementu književnog djela: priči. Kao teoretičarki književnosti, kako vam se čini naslovna usporedba / metafora u kojoj se „pripovjedne strategije“ uspoređuju sa šahom? Čini mi se da je profesor Nemec izvrsno pogodio s ovom slikom jer kao čitatelji ponekad zaboravljamo da pisci u oblikovanje svojih sižea unose velik dio racionalnih procedura.

Kolega Nemec uvijek bira bitne književnopovijesne i teorijske teme, pa je to učinio i sada u novoj knjizi. U posljednjoj trećini 20. stoljeća mnogo se govorilo o naratologiji, narativu i priči. Sjetimo se samo Lyotarda i njegovih „velikih priča“ za moderne ideologije. Termin priča postao je tako popularan da se danas rabi na svim područjima, pa se tako kaže da se u turizmu mora ispričati „priča“ o nekome gradu ili kulturnoj znamenitosti, modni brend kravata donosi „priču“ o kravati i sl. Popularnost priče seže tako daleko da danas često zamjenjujemo glagol govoriti glagolom pričati, pa tako „pričamo“ engleski umjesto da govorimo engleski i sl.

Akademkinja Dubravka Oraić Tolić / Snimio MIRKO CVJETKO

No u knjizi kolege Nemeca riječ o izvornoj, književnoj priči, kojoj savršeno odgovara metafora šaha i šahovske kombinatorike. Nedvojbeno je da u književnome stvaralaštvu postoji romantična inspiracija, no ona je tek početna aura koja se ostvaruje kroz racionalne narativne strategije. Pisci ne moraju znati imenovati te strategije, ali se njima uvijek služe. A tim narativnim strategijama odgovara upravo metafora šaha: otvaranje, središnjica i zatvaranje.

Priča mora u svojoj prvoj rečenici ili rečenicama (exordium) privući pozornost čitatelja i naznačiti mu okvir pripovijedanja, odgovoriti ili naznačiti odgovore na pitanja tko, gdje, kada. U središnjici priča se odvija kroz likove, fabulu, siže, zaplete, pisac racionalno povlači poteze kao u šahu da bi razvijao priču. Pritom treba razlikovati fabulu, linearni slijed, što (ordo naturalis) i siže, način pričanja, kako (ordo artificialis). Napokon, zatvaranje je drugi, završni okvir – priča mora imati kraj bio on u načelu zatvoren ili otvoren ili u raznim drugim tipovima. Tu čitatelj dolazi do odgovora na pitanja što i zašto, ili mu ti odgovori bivaju uskraćeni kao u najradikalnijim modernističkim i u postmodernističkim romanima.

Snimio MIRKO CVJETKO

Naravno, kolega Nemec ilustrirao je svoju metaforu brojnim primjerima, od Eliota koji je i sam bio pasionirani igrač šaha i naslovio drugi dio svoje poeme Pusta zemlja Partija šaha do Nabokova kod kojega su cijele knjige rješavanje šahovskoga problema. Istodobno, tom privlačnom metaforom pisac je i sam postupio po pravilima naratologije – privukao je u svome predgovoru pozornost čitatelja i na lak mu, popularan način, predočio svoju ideju i strukturu knjige, pa ga tako pridobio za čitanje.

Vi ste autorica knjige Akademsko pismo: strategije i tehnike klasične retorike za suvremene studentice i studente. Mogu li se vaša istraživanja klasične retorike usporediti s narativnim strategijama u knjizi profesora Nemeca?

Čim sam uzela knjigu kolege Nemeca u ruke, odmah sam se sjetila svojih istraživanja akademskoga pisma. Klasična retorika razradila je najopćenitija pravila svakoga govora ili diskursa, koja su danas oživjela u novoj diskurzivnoj retorici, a mogu se primijeniti i na književnost, točnije – prilagoditi književnomu diskursu. U klasičnoj retorici postojalo je pet kanona: 1. invencija – prikupljanje ideja i građe za govor, 2. dispozicija ili raspoređivanje građe, 3. elocutio – način i stil izražavanja, 4. memoria – pamćenje govora i 5. izvedba (držanje govora). Ja sam u svojoj knjizi te kanone prilagodila akademskomu pismu, a oni se mogu prilagoditi i književnomu diskursu – romanu. Pa bi tako invencija u romanu bila traženje tema i likova (nešto kao „romantična inspiracija“), dispozicija bi bila narativne strategije kojima se razvijaju zapleti, teme i rješenja, elocutio je – piščev stil i poetika, memoria bi bila – intertekstualnost, pamćenje poetičkih tradicija i napokon izvedba bi bila objavljivanje knjige, marketinške strategije da knjiga dođe do publike, primjerice – to je i ova naša današnja promocija.

Dakle, Krešimir Nemec napisao je suvremeni kompendij iz klasičnoga retoričkog kanona dispozicije ili raspoređivanja građe prilagođen književnomu diskursu i poetici romana. Ono što je u akademskome diskursu uvod, to su u romanu prve rečenice i strategije otvaranja, ono što su u akademskome diskursu argumenti i protuargumenti, to su u romanu fabula, siže, likovi i zapleti i napokon ono što je u akademskome tekstu zaključak, to je u romanu kraj. Oba tipa teksta imaju dva okvira: uvodni exordium i završni conclusio, finis. Razlika je samo u tome što su u središtu akademskoga diskursa apstraktne ideje, a u romanu fiktivni likovi i životne teme. Krešimir Nemec zapravo je napisao prvi sustavni priručnik za kreativno pisanje romana – obradio je klasični kanon raspoređivanja građe na nizu primjera iz hrvatske i svjetske književnosti u šahovskoj metafori otvaranja, središnjice i zatvaranja.

Osobno sam bio impresioniran brojem primjera iz povijesti romanesknoga žanra koje navodi profesor Nemec. Korpus romana koji se donose kao ilustracije određenih tipova početaka romana, zapleta ili završetaka vrlo je velik, a djela su odabrana iz širokog spektra hrvatske i stranih književnosti. Dokazuje li ta „širina građe“ utemeljenost narativne tipologije profesora Nemeca?

Da, tajna je ove knjige ne samo u naratološkoj teoriji nego upravo u bogatstvu primjera. I ja sam bila fascinirana količinom i izborom građe na kojoj kolega Nemec ilustrira svoju šahovsku metaforu klasičnoga retoričkog kanona na primjerima iz hrvatske i svjetske književnosti. Znala sam za slavnu prvu Tolstojevu rečenicu kojom počinje Ana Karenjina: „Sve sretne obitelji nalik su jedne na druge, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.“ Nekih sam se prvih rečenica prisjetila, primjerice iz Nabokovljeve Lolite: „Lolita, svjetlo moga života, oganj mojih prepona“, a neke sam, primjerice rečenicu Thomasa Manna koja izražava čuđenje pred bjelinom stranice, ili danas ekrana, prvi put čula: „Da nešto ispripovijedam? Al ja ne znam ništa. Dobro, ispripovijedat ću barem nešto.“

Slično je bilo s poetikom zatvaranja. Znala sam da su brak i smrt klasični zatvoreni završeci romana, znala sam da moderni i osobito postmoderni romani završavaju na različite načine otvoreno i provokativno, primjerice Joyceov Uliks veznim da, a Finneganovo bdjenje određenim članom bez nastavka rečenice the ili kraj Čarobne gore Thomasa Manna kada pisac svoga junaka Castropa šalje iz sanatorija u Prvi svjetski rat i ne zna što će s njim biti: hoće li ostati živ ili ne. Neke sam završetke poznavala, ali nisam razmišljala o tipu kojemu pripadaju. Takvi su, primjerice, metatekstualni i autoreferencijalni završeci u romanu Itala Calvina Ako jedne zimske noći neki putnik gdje čitatelj i čitateljica nakon niza prekinutih početaka romana na kraju romana na postelji kao muž i žena čitaju upravo taj roman Itala Calvina ili kada Pavličićev junak Mihovil sam sebe falsificira i u liku starčića umakne policiji, a na kraju romana još se nalaze dva fiktivna autometareferencijalna teksta: navodno pismo urednika Zlatka Crnkovića koji navodno šalje roman Pavličiću na korekturu, a ovaj mu odgovara da to nije njegov roman, ali će ga potpisati jer mu se sviđa.

Goleme količine uvjerljivih primjera daju posebnu privlačnost i edukativnu vrijednost Nemecovoj knjizi. To je prvi sustavni priručnik za kreativno pisanje romana na fascinantnom broju primjera iz hrvatske i svjetske književnosti koji će oduševiti i poučiti sve koji pišu ili čitaju najslobodniju i najnepredvidljiviju, a danas i najispisiviju književnu vrstu.

S obzirom na to da je roman središnja književna vrsta moderniteta, vrsta koja se tijekom stoljeća neprestano mijenjala, vrsta koju su pisci neprestano mijenjali kako bi svoje priče ispripovijedali na drukčiji način, može li se ipak iz prikaza akademika Nemeca zaključiti da su se romanopisci, usprkos gotovo nepreglednoj produkciji, kretali unutar ograničenih pripovjednih koordinata? U kakvu su odnosu velika produkcija i relativno malen broj osnovnih načela razvijanja priče?

Poznata je narodna poslovica: „U maloj boci špirit stoji!“ Tako je i s retoričkim pravilima i narativnim strategijama. Narativnih je strategija relativno malo, ali je mogućnosti mnogo. Klasični su se pisci strogo držali pravila, a moderni i osobito postmoderni pisci pravila su kršili i tako stvarali nove oblike. No da nije pravila, ne bi bilo ni mogućnosti njihova kršenja.

To se vidi već u poetici prvih rečenica, strategijama otvaranja i paratekstovima koji obrubljuju roman. Čak i oni romani koji počinju Ab ovo po načelu „Bio jednom jedan kralj“ mogu biti vrlo različiti. Realistički romani počinju opisima interijera, eksterijera i likova. No ta se pravila krše. Tako Sterneov Tristram Shandy ne počinje djetinjstvom junaka, nego njegovim začećem u ironičnome tonu da bi sve bilo drukčije da njegovi roditelji nisu radili to i to. Poglavlja su ispremiješana, a pripovjedač se ispričava čitatelju da je nešto trebao reći sto pedeset stranica prije. Stoga je upravo taj roman poslužio Viktoru Šklovskom za analizu razlike između fabule (što) i sižea (kako). Prvi roman novije hrvatske književnosti, Kraljevićev Požeški đak, ima bogati paratekstualni okvir: kićenu posvetu rodbini, zahvalu rodbini i predgovor u kojemu kaže da je svojim romanom želio „krasni ženski spol na naško čitanje namamiti“.

A raznolikost narativnih strategija najbolje se vidi u središnjemu dijelu Nemecove knjige, gdje autor analizira nekoliko kanonskih romana hrvatske književnosti. Upravo su narativne strategije središnjice: zapleti, likovi i poetička rješenja, koji uključuju i prve rečenice i zatvaranje, omogućili autoru da posve neočekivano iščita i analizira poznate romane koji su sada iskrsnuli u novome narativnom svjetlu.

Akademik Krešimir Nemec

Izdvojit ću tri romana da ukratko pokažem koliko je Nemecova naratološka analiza semantički i poetički plodna. U analizi Posljednjih Stipančića Vjenceslava Novaka, naslovljenoj igrom Posljednje Stipančićke: subverzije patrijarhata, tipološki model In ultima res omogućuje novo rodno čitanje romana. Pisac čitatelja odmah upoznaje s propašću nekoć ugledne obitelji, autoritarnim i moralno kompromitiranim paterom familias i sinom koji je odgajan po načelu „muškoga bratstva“ te se nakon toga posvećuje svojoj glavnoj temi: analizi ženskih likova zatočenih u kuću i osobito kćeri Luciji, prvoj hrvatskoj književnoj heroini koja se usprotivila ocu i narušila patrijarhalnu hegemoniju.

Model odgađanja, građen na načelu linearne naracije s prekidom na najzanimljivijemu mjestu, omogućuje Nemecu da iščita roman Republikanci Marije Jurić Zagorke kao angažiranu političku romansu, u kojoj prva hrvatska novinarka, poznata i u Europi, izražava svoja protuaustrijska i protumađarska stajališta i ujedno simpatije za slobodarske ideje Francuske revolucije, a istodobno drži čitatelja u napetosti ljubavnom fabulom.

Tipološki model Domino efekt idealno je ostvaren u Krležinu romanu Na rubu pameti. Roman počinje esejom o ljudskoj gluposti, što će biti psihološki okvir propasti glavnoga junaka po načelu rušenja kule od karata jedne za drugom. Veleindustrijalac Domaćinski pohvali se u vinogradu pred elitnim društvom da je ustrijelio četiri seljaka, zelenokaderaša, kao pse, a glavni junak, njegov generalni tajnik i pravni savjetnik Doktor pred svima kaže da je to sve to „kriminalno, krvavo, moralno bolesno“. I tu nastaje narativni domino-efekt, junak izgubi sve, a postaje njegove propasti su hotel, sudnica, tamnica, Sikstina i ludnica. Nakon što ga ostavi žena i izgubi kuću, stanuje u hotelu sa sumnjivom ženom, biva osuđen za klevetu, odslužuje kaznu, odlazi u Italiju i u Sikstinskoj kapeli otkriva ne samo moralni nego i estetski pad civilizacije, profanaciju umjetnosti. Napokon završava u ludnici, a završnica su rečenice: „Spavati, da nam je. Zaspati.“

Tu su još naratološke analize polidiskurzivnosti Marinkovićeva Kiklopa, estetike banalnosti Valentovih Umjetnih suza i poetoloških mijena Ive Brešana kod kojih sigurno čitatelji neće „zaspati“.

Reći ću još samo ovo: čitajte knjigu Krešimira Nemeca po modelu ab ovo i saznajte na kraju (Finis coronat opus) što je sve u narativnim strategijama istodobno staro i novo.