Kada je kolektiv važniji od pojedinca

Krapinski pračovjek, neandertalac koji je na području današnje Krapine živio prije oko 130 tisuća godina, danas je turistička atrakcija, pravi brend. Njemu posvećen muzej nalazi se gotovo na samu nalazištu, tek nekoliko stotina metara od središta Krapine, a barem osnovni podaci o njemu i njegovu najzaslužnijem istraživaču Dragutinu Gorjanović-Krambergeru poznati su valjda svakom starijem školarcu. Nije neobično da je taj i takav, prepoznatljiv pračovjek, o čijoj razvojnoj povezanosti sa suvremenim čovjekom postoje oprečna mišljenja, našao svoj put i u kazalište. Konkretno, u zagrebačku Trešnju, gdje je postao dio projekta za koji priču potpisuje ansambl, a režiju Radovan Ruždjak. Predstava je zamišljena kao segment suradnje kazališta i Muzeja krapinskih neandertalaca te će osnovnoškolci prvo gledati predstavu, a zatim posjećivati muzej.

Predstava je zamišljena kao prvi dio edukativnog programa o krapinskim neandertalcima / Snimio Bojan Haron Markičević

Tata Abanan, mama Gaia, sin Hain i kći Edin žive u pećini, nedostaje im svega, uvjeti su teški i grubi do mjere da se često nalaze na rubu gladi. Daju se u potragu za hranom, a ona ih odvodi do otkrića brojnih životnih situacija i mudrosti. Nauče rabiti oruđe i oružje, susretnu ranjenog stranca Trahu te mu, nakon početnog oklijevanja, pomognu naučivši se tako empatiji. Traha im pokaže vatru, otkriju glazbu, a svojevrsna je kulminacija otkrivanje čarolije pećinskih crteža. Sve to čini dramaturgiju predstave jednostavnom, svodeći je na slijed scena oblikovanih poput oživjelih diorama iz nekoga klasičnog muzejskog postava o neandertalcima (onaj krapinskog muzeja je, ipak, ponešto moderniji u pristupu).

Niz prizora od kojih je svaki posvećen nekoj vještini ili emociji koju simpatični praljudski junaci u njemu uče nije, ipak, sasvim logičan ni razumljiv zainteresiranu gledatelju. Primjerice, kada se praljudi susreću s glazbom kao sredstvom za otkrivanje različitih tonova, posluži im nekoliko cjepanica koje su im se našle na putu. No usred prizora glumica izvlači suvremeni glazbeni instrument i svira na njemu. Slično se ponavlja i u prizoru s vatrom, u kojem se odnekud pojavljuju komadići mesa nabodeni na štapiće. Isto je i s lukom i strijelom, koji se pojave niotkuda. Navođenje tih nekonzistentnosti nije kritičarska sitničavost. Praljudi su predstava izražene edukativne komponente, a navedeni je postupci čine dvojbenom i upitnom.

Pojavljivanje antilope, potencijalne lovine praljudi, a zatim i objekta njihova umjetničkog izražavanja na špiljskim zidovima nije sasvim logično izvedeno te značenjski ostaje dvojbeno. Čini se kao da se autori nisu mogli odlučiti treba li antilopa biti samo lovina ili i predmet svojevrsna obožavanja ili, povijesno vjerojatno najtočnije, i jedno i drugo. Prizori odveć sliče jedan drugomu te s vremenom sve postaje repetitivno, iako je lako raspoznati tko ili što je zaokupilo pozornost praljudske obitelji u pojedinom prizoru. Tako ritam scenskih zbivanja ostaje nedorečen, unatoč brzim i uglavnom logičnim izmjenama. Ponešto nove dinamike pred kraj predstave dodaju lijepe i značenjski pogođene videoprojekcije Ivana Lušičića Liika. Scenografija istog autora i kostimi Petre Škrnanc najbolje bi se mogli opisati kao očekivani, ilustrativno prikazuju špiljski dom (scenografija) i rudimentarnu odjeću praljudi (kostimi).

Obitelj praljudi čine Silvio Mumelaš kao tata, Ivana Bakarić kao mama, Aleksandra Naumov je utjelovila sina, dok je kći Dubravka Lelas. Pridružuju im se Matija Čigir kao stranac Traha te Sanja Hrenar u plesačkoj ulozi antilope, cilja obiteljskog lovačkog pohoda. Praljudi su grubi i pomalo nespretni u pokretima te komuniciraju uglavnom neartikuliranim glasovima. Svi su podjednako dobri, što je važno u predstavi protagonist koje je zapravo grupa, a ne pojedinci. Antilopa je gracilna i pojavom i pokretom, unatoč lovu praljudi na nju.

Praljudi su predstava koja može poslužiti kao zanimljiva kazališna informacija, iako ne uvijek precizna. Ipak, propustilo se od potencijalno zanimljiva materijala učiniti više. Dramaturzi zasigurno nisu hodali Zemljom kada su praljudi koračali Hrvatskim zagorjem, no čini se kako bi im danas, kada prolaze scenom, jedan ipak dobro došao.