Između kritike marksizma i duhovnih razmatranja

Bila je jedna od rijetkih koja se oči u oči suprotstavila osnivaču Crvene armije Lavu Trockom, kako je to zapisala njezina kolegica sa studija Simone Pétrement, i to 1933. kada je boravio u stanu njezinih roditelja, dok je u Parizu održavao tajne sastanke. Optužila je komunističku elitu da jednako tlači radnike kao i bivši gazde, i da je SSSR preuzeo sve osobine kapitalizma – da se zbog stalne borbe poduzeća protiv konkurencije sav profit mora reinvestirati, pa tlačenje zaposlenika nikad ne može prestati; jednostavno su osuđeni da zauvijek budu otuđeni od plodova svojeg rada. Ona je Simone Weil, francuska filozofkinja, mističarka i politička aktivistica, a navedena lucidna teza, kao i mnoge druge ništa manje točne, nalaze se u knjizi Sloboda i tlačenje i drugi eseji, koja je u prijevodu Mirjane Dobrović bila objavljena još prije rata, ali više nije dostupna, a obogaćena je i tada neobjavljenim tekstovima.

Epizoda s Trockim, koji je i pisanim putem reagirao na njezine članke gdje je ona, slijedeći marksističku misao, kritizirala teoriju i praksu prve radničke države, tipična je za njezin borben život: diplomirala je filozofiju 1931. kao prva iz svoje generacije, pri čemu je Simone de Beauvoir bila druga, ali je potom gimnazijsku predavaonicu napustila da bi radila u tvornici; otputila se 1936. u Španjolsku da pomogne ratnim naporima republikanaca, i odatle jedva izvukla živu glavu; umnica koju su na studiju zvali crvena djevica, u Assisiju je doživjela mistično iskustvo čije nam pojedinosti nisu poznate; budući da je obitelj židovskog porijekla, roditelji su je po okupaciji Francuske poslali na selo da je spase, gdje je svim srcem prionula na seoske poslove; nevoljko je pristala da preko Magreba otputuje s obitelji u Ameriku, odakle se prvom prilikom prebacila u Britaniju, sa željom da se pridruži francuskom pokretu otpora; ondje je upoznala Mauricea Schumanna, budućeg francuskog ministra, junaka koji je poslije rata rekao da svaki dan misli na nju i da je ona najvažnija osoba koju je upoznao. U Engleskoj je i umrla 1943, od tuberkuloze i samonametnutog gladovanja, s 34 godine, ne objavivši nijednu knjigu.

Ne bi ni toliko poživjela da nije imala brižne roditelje, koji su je liječili nakon što je u tvornicama oboljela od upale porebrice, i nakon što se u Španjolskoj gadno opekla dok je radila u kuhinji, kamo su je poslali jer je bila previše kratkovidna da puca. Imali su dvoje djece, i oboje je bilo genijalno – njezin brat je bio André Weil, matematičar koji je dao temeljne doprinose u teoriji brojeva i algebarskoj geometriji, a sve nas je zadužio uvevši znak za prazan skup, dobro poznati Ø. No nisu je uspjeli spasiti od nje same: još se kao djevojčica počela odricati hrane, da pomogne vojnicima poput njena oca mobilizirana u Prvom svjetskom ratu, da bi poslije požrtvovnost prenijela na radnike i borce za slobodu. Kao platoničarka smatrala je da sama po sebi nije ništa, da su joj sve ideje, vrijedne toga da budu nazvane istinitima, dane odozgo. U svojoj beskrajnoj skromnosti nije smatrala da za njih treba preuzeti ikakvu zaslugu. Ulagala je velike napore u to da ostane prikrivena, pa je za vrijeme rata objavljivala pod pseudonimom Emile Novis, anagramiravši ime i prezime; zanimljivo je da je i njezino prezime Weil vjerojatno anagram od Levi, što je premetnuo neki njen predak da prikrije židovsko porijeklo.

Prir. i prev. Mirjana Dobrović, izd. Jesenski i Turk, Zagreb, 2022.

Ima nešto anđeosko u njoj, ma kako joj um bio prodoran, i zato nije čudno da hrvatski izdavači stavljaju na omote knjiga njezine fotografije iz djetinjstva: na omotu Slobode i tlačenja snimljena je s trinaest godina, na omotu Težine i milosti ima dvanaest. Odgojena u agnostičkoj obitelji, bez ikakvih vjerskih osjećaja u mladosti, iz platonizma je skliznula u kršćanstvo, no nije se htjela krstiti u znak solidarnosti s progonjenim Židovima. Sloboda i tlačenje premošćuje te dvije faze njezina života, donoseći, s jedne strane, kritiku marksizma s opisima radničkog života, a s druge razmatranja o potrebama duše. Ostale njezine knjige dostupne na hrvatskom obuhvaćaju njeno središnje filozofsko djelo, Težina i milost, koje je nesređeno, u hrpi teka, predala 1942. na kolodvoru u Marseilleu filozofu Gustaveu Thibonu, tik pred bijeg iz zemlje; Iščekivanje Boga čine spisi i pisma iz iste godine koje je u istom gradu iste godine ostavila svećeniku J. M. Perrinu; Nadnaravna spoznaja sastoji se od zadnjih bilježnica, doslovno pisanih do smrti u Ashfordu u Kentu.

Simone Weil bila je sklona šali, ali nemilosrdno iskrena i često smrtno ozbiljna. Opraštajući se od nje, Thibon joj je rekao, u pomalo makabričnoj šali: „Doviđenja, na ovom ili onom svijetu!“, na što se ona naglo uozbiljila i odgovorila: „Na onom se svijetu ljudi ne susreću!“ – filozofkinja je uvijek filozofkinja, i čak je i u tom kobnom trenutku zadnjeg rastanka osjećala obvezu protumačiti da se empirijsko ja briše u jedinstvu vječnog života. Bila je i beskrajno zauzeta za druge, pa se tijekom kratkog boravka u Velikoj Jabuci zbližila s Afroamerikancima; „Da je Simone ostala u New Yorku, sigurno bi postala crnkinja“, zabilježio je Perrin. Njezina je središnja životna spoznaja da smo svi u vlasti težine, i da se toj težini može suprotstaviti samo milost koja nam je dana odozgo; ona je u životu osjetila na izniman način i jednu i drugu.