Hrvatska je neovisna o ruskoj nafti i plinu

U prestižnom Financial Timesu 17. listopada objavljen je članak koji započinje rečenicom: „Rat u Ukrajini pokazao je koliko je EU ovisna o ruskim fosilnim gorivima, ali naftovod koji je začet kao jugoslavenski rival sovjetskoj infrastrukturi mogao bi pomoći Hrvatskoj da izađe kao pobjednik iz europske energetske krize.“ Hoće li se ta predviđanja ostvariti, kako danas posluje Jadranski naftovod d. d. (JANAF), koja je energetska alternativa ovisnosti o ruskoj nafti i plinu u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe pitali smo člana uprave JANAF-a Vladislava Veselicu. Veselica otvoreno govori i o Hrvatskom proljeću i braći Veselica, ocu i stricu, odrastanju sa stigmom državnog neprijatelja te vrijednostima koje njeguje.

Gospodine Veselica, cijene benzina i dizela snažno rastu. Kakvo je aktualno stanje na svjetskom tržištu nafte i naftnih derivata i kakve su vaše prognoze za bližu budućnost? Ima li dovoljno nafte na tržištu?

Prije svega zahvaljujem na prilici da razgovaram za Vijenac koji izdaje Matica hrvatska jer me za Maticu veže mnogo obiteljskih poveznica te mi je čast što ste me pozvali na intervju. Što se tiče vašeg pitanja – nafte ima i vjerujem da će je biti još dugo, minimalno 40–50 godina, stoga ne treba biti zabrinut da će doći do nestašice, kako nafte, tako ni derivata. Osim toga, JANAF prema ugovoru s Agencijom za ugljikovodike čuva robne zalihe za RH, tako da će i u najgorem scenariju hrvatsko tržište biti opskrbljeno. No ističem da mi nismo naftna kompanija, mi smo intermedijator između prodavatelja i krajnjih korisnika. Što se cijene tiče, ona je stvar tržišta, ponude i potražnje, i nema veze s JANAF-om. Znamo kako tržište funkcionira i, da čovjek može predviđati budućnost, sjedili bismo na nekom toplom otoku i uživali plodove tog predviđanja. No jasno je da s obzirom na multiplikatorski efekt koji imaju produkti koji dolaze iz prerade same nafte dolazi do poskupljenja primjerice prijevoza, koji je jedan od ključnih inputa poslovanja svakoga trgovačkog društva. A to utječe na cijene derivata za krajnjeg korisnika. Povećanje cijene naftnih derivata, poglavito dizela, ima snažne učinke na inflatorne pritiske, koje nažalost ne možemo izbjeći.

U kojoj mjeri rat u Ukrajini i sankcije Rusiji utječu na tržište nafte i konkretno na poslovanje JANAF-a?

JANAF stabilno posluje. Mi smo upravo objavili izvješća za prvih devet mjeseci ove godine, koja pokazuju rekordne rezultate još od osnutka. Dobili smo od Europske Unije status ključne infrastrukture, što je od interesa za RH, i dali smo garancije Europskom vijeću u vezi s kapacitetima JANAF-a prema rafinerijama u Mađarskoj i Slovačkoj, što u najgorem scenariju prestanka opskrbe s južnog kraka Družbe daje mogućnost rafinerijama u Mađarskoj i Slovačkoj da se u potpunosti opskrbljuju sustavom Jadranskog naftovoda. Mi smo apsolutno spremni odgovoriti izazovima koji će biti stavljeni pred nas, kako u bliskoj budućnosti, tako i dugoročno.

Prema javno objavljenu priopćenju o poslovnim rezultatima „bruto dobit u prvih devet mjeseci 2022. godine iznosila je 319 milijuna kuna, a neto dobit 262 milijuna kuna, što je povećanje od 33%. Prihodi od temeljne djelatnosti veći su za 17%“. Kako komentirate te rezultate? Što je utjecalo na njih?

Optimizirali smo investicijski ciklus. JANAF je s dolaskom nove uprave napokon počeo ostvarivati pozitivan novčani tijek, što je osnovni pokazatelj poslovanja, gdje se vidi koliko firma zarađuje, koliko troši. Uprava je koncentrirana na aktivnosti kojima se u JANAF-u ugrađuju najsuvremeniji korporativni standardi, od čvrstih antikorupcijskih mehanizama, pojačane društvene odgovornosti do zaštite okoliša. Uvijek volim spomenuti da je JANAF prvo trgovačko društvo u pretežitom vlasništvo države koje je postalo nositeljem međunarodnog standarda ISO 37001 – Sustav upravljanja za suzbijanje podmićivanja, a posebno ohrabruje što su nakon JANAF-a te najviše standarde korporativnog upravljanja, predmetni standard, odlučile u poslovanje inkorporirati i druge državne firme.

Jako smo diversificirali poslovanje. Prihod od transporta bio je prijašnjih godina 90 posto, a sada je samo 50 posto jer smo postali lideri na komercijalnom tržištu uskladištenja sirove nafte i derivata, popularno zvanu Mediteran Spot Market. JANAF dobro posluje i zato jer smo počeli trošiti onoliko koliko zarađujemo. Prije dolaska nove uprave to nije bio slučaj. Otvoreno ću reći da je JANAF doživio poslovnu renesansu. Prije dvije godine imali smo dvjestotinjak milijuna kuna na računu uz isto toliko obveza, danas je naša situacija takva da imamo skoro 900 milijuna kuna akumulacije i spremni smo za znatan investicijski ciklus. Naravno da ćemo morati računati da te investicije budu ono što je nužno društvu i da dio toga bude vezan i uz diversifikaciju poslovanja, konkretno, primarni je zadatak ove uprave da do kraja mandata pretvorimo JANAF u modernu energetsku kompaniju.

To je vrlo ambiciozan plan.

Donesene su poslovne odluke. Dio pionirskih radnji na infrastrukturi već smo odradili. Pripremamo veliku investiciju u Omišlju. Govorimo o solarnoj elektrani, koja će zadovoljiti dio potreba društva JANAF za energijom. Spremni smo sami ili u partnerskim odnosima biti investitori u dijelu kupnje ili izgradnje novih kapaciteta, tako da se tu vidimo apsolutno. To rade i druge svjetske kompanije. Ipak, još je nafta ta koja čini više od 90 posto prihoda u svim tim velikim integriranim kompanijama. Vjerujem da će se ljudi još godinama voziti na benzin i dizel.

Koja je realna i dostižna energetska alternativa ovisnosti o ruskoj nafti i plinu u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe?

Prema šestom paketu sankcija Vijeća Europe od 5. prosinca nitko ni od naših partnera neće moći transportirati rusku naftu sustavom ruskog naftovoda. I Republika Srbija našla je alternativu za domaće potrebe. Ne vidim problema za RH, bilo za naftu koju dominantno osigurava INA, a prema informacijama koje imam u vezi s povećanjem kapaciteta na LNG-terminalu ne vidim problema ni za plin. Hrvatska je neovisna o ruskoj nafti i plinu.

Kolika je potrošnja derivata u Hrvatskoj?

U RH potrošnja derivata iznosi 2,7 milijuna tona godišnje. Dio toga je od partnera INA d.d., gdje mi opskrbljujemo Rafineriju Rijeka. INA izvozi derivate i izvan RH, a ističem da su nam partneri i druge kompanije koje posluju u RH, Petrol, Lukoil itd. JANAF može opskrbljivati rafinerije u Republici Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj. To je naše tržište, koje nije malo. Vjerujemo da ćemo 2023. imati prve transporte iz terminala Omišalj prema rafinerijama u Republici Češkoj.

Kako komentirate informaciju objavljenu u Financial Timesu 17. listopada da bi Hrvatska mogla udvostručiti kapacitet naftovoda JANAF-a na dva milijuna tona mjesečno, što bi prema autoru spomenutog članka moglo „pomoći Hrvatskoj da izađe kao pobjednik iz europske energetske krize“?

S obzirom da je realni kapacitet JANAF-a 24 milijuna tona godišnje, a uobičajeno transportiramo od 8 do 9 milijuna tona, upravo izazovi koji su pred nama zbog sadašnje situacije i rata u Ukrajini daju naslutiti da će JANAF znatno povećati aktivnosti prema mađarskoj granici i znatno povećati transport, za što smo mi apsolutno spremni. Dali smo garancije Vladi RH i Europskom vijeću da smo spremni na mjesečnoj razini transportirati milijun tona sirove nafte iz Omišlja do mađarske granice. To znači da je JANAF kadar od sutra zadovoljiti sve potrebe Republike Mađarske za sirovom naftom. Dali smo jamstvo mađarskim partnerima da možemo zamijeniti svu naftu koja dolazi iz Rusije, u smislu kapaciteta. Stvar je mađarskih poslovnih odluka hoće li oni to prihvatiti ili neće.

Spomenuli ste planove za znatno povećanje transporta nafte prema Mađarskoj. O tome se dosta polemiziralo u javnosti u kontekstu gašenja rafinerije u Sisku. Je li odluka o gašenju sisačke rafinerije po vama bila u interesu Republike Hrvatske, što je također predmet polemika?

Pitanje zatvaranja rafinerije u Sisku staro je trideset godina i to nije dnevnopolitička tema. To je pitanje poslovnih odluka vodstva INA-e i MOL-a koje se referiraju na određene brojke. Hrvatska nažalost nema 15 milijuna stanovnika i kada gledate ukupni kapacitet rafinerija Rijeka i Sisak, koji čini otprilike 8,5 milijuna tona, to daleko nadmašuje potrebe RH. To je dva, ako ne i tri puta više, od onog što je dovoljno za hrvatske potrebe. Također, potrošnja derivata neprekidno pada. Prije trideset godina bilo je normalno da automobil troši 15 litara, danas troši i 4 litre. Zanimljivo je reći, Hrvatska je osamdesetih proizvodila 3 milijuna tona nafte, danas 600 tisuća godišnje. Dakle rafinerije u Rijeci i Sisku imaju takve kapacitete da prema svemu sudeći nisu mogle obje opstati. To su golemi iznosi, i pretpostavljam, kao ekonomist, u vezi s amortizacijom, da je jednostavno donesena poslovna odluka. Osobno bih volio da se dovrši investicija u riječku rafineriju. Koliko znam, ona je negdje u fazi 50 posto dovršetka i sklopljeni su svi ugovori. To Hrvatskoj jamči da će rafinerija u Rijeci dugo poslovati.

Kad je tehnički omogućen transport domaće nafte iz Siska u Mađarsku?

JANAF je još 2015. donio odluku da se napravi prespoj koji omogućava da se iz spremnika u Sisku u vlasništvu INA-e domaća nafta prebaci u sustav JANAF-a i da se onda ta nafta transportira prema Republici Mađarskoj.

Hoće li terminal Sisak nastaviti raditi kao spremnički prostor za naftu, kako je najavljeno? U intervjuu u kolovozu prošle godine najavili ste znatna ulaganja u tu lokaciju. Što je ostvareno?

U tijeku je izrada dokumentacije ne samo za Sisak nego i za Omišalj, za projekt izgradnje novih spremnika za sirovu naftu upravo u kontekstu pozicioniranja nas kao ključnih čimbenika za opskrbu jugoistočne Europe sirovom naftom. Govorim u režimu da JANAF ne radi s 30 posto kapaciteta nego da radi s 90 posto. To znači da JANAF ne bi transportirao 8–9 nego 20 i više milijuna tona godišnje, za što imamo kapacitete. Dio tog transporta mora biti pokriven adekvatnim spremničkim prostorom. Planiramo nastaviti ulaganja u spremničke kapacitete i u Sisku i u Omišlju prema zahtjevima naših korisnika. Razmatramo i da apliciramo prema Europskoj Uniji, koja je voljna sufinancirati dio tih investicija zbog činjenice da je JANAF postao odlukom Vijeća Europe i Europske komisije strateški naftovod Europske Unije. Mislim da je taj investicijski ciklus u smislu povećanja kapaciteta pred nama.

Kada bi se to moglo izgraditi?

Rokovi su dvije do tri godine. Potrebno je provesti studije utjecaja na okoliš, ishoditi dozvole, to je nešto na što JANAF ne može utjecati, ali što se tiče same izgradnje spremnika tipa 80 tisuća kubika, mi to možemo napraviti za godinu, godinu i pol dana.

Bili ste donedavno i predsjednik Hrvatskoga plivačkog saveza, a aktivno se bavite i karateom. Kako sportske i obiteljske obveze usklađujete s izazovnim poslovnim obvezama?

Već kao sedmogodišnjak počeo sam se baviti plivanjem, dok sam se karateom počeo baviti nešto kasnije. Bio sam uspješan plivač koji je pokazivao veliki talent, što dokazuju brojne medalje s državnih prvenstava. No nažalost zbog bolesti moje bavljenje sportom moralo je biti prekinuto na dulje vrijeme usprkos činjenici da sam sa samo petnaest godina ušao u širi popis za Olimpijske igre. Plivanjem i karateom bavim se i dan-danas, gdje nerijetko osvojim i medalju na međunarodnim i domaćim veteranskim natjecanjima. Ponosni sam nositelj crnog pojasa u karateu te zaljubljenik u tu drevnu vještinu koju je utemeljio Gichin Funakoski. Upravo moto shotokan-karatea Fukutsu no seishin (Nikad se ne predaj) daje mi poticaj i u svakodnevnom životu, prilikom donošenja važnih odluka te uspostavljanja i održavanja trajnih vrijednosti.

Nakon sjednice u Karađorđevu donesena je odluka da moj stric kao sudionik Hrvatskog proljeća dobije najveću kaznu. Moj otac nije osuđivan jer je na tajnoj sjednici ondašnje jugoslavensko rukovodstvo reklo da bi s njegovim odlaskom u zatvor braća Veselica imala isti ugled kao i braća Radić, a da to nije u interesu ondašnjih vlasti

Vaši stric i otac, Marko i Vladimir Veselica, istaknuti su sudionici Hrvatskog proljeća. Marko Veselica bio je najdulje od svih proljećara u zatvoru. Kako s obzirom na te obiteljske traume gledate na Hrvatsko proljeće i Maticu hrvatsku?

Bez Hrvatskog proljeća ne bi bilo hrvatske države. Tito je uvijek balansirao između Zagreba i Beograda i samostalne Hrvatske ne bi bilo bez Ustavnih amandmana 1974, koji su bili temelj za odluku Badinterove komisije imenovane od strane ondašnje Europske zajednice, koja je potvrdila pravo na konstitutivnost i pravo na samoodređenje i odcjepljenje. To je bio ključni akt na temelju kojeg je RH priznata od strane EU 15. siječnja 1992, nakon mišljenja Badinterove komisije. Meni je osobno žao što je uloga Hrvatskog proljeća stjecajem subjektivnih, ali i objektivnih okolnosti, pala u drugi plan. Jasno da je Domovinski rat nešto što je obilježilo prošlo stoljeće jer smo platili cijenu naše slobode. No Hrvatsko proljeće važno je i zbog suzbijanja perfidnoga plana da nestanu Hrvati kao nacija. Možete analizirati samo koliko se ljudi odjednom počelo izjašnjavati kao Jugoslaveni ili koliki je bio udio hrvatskoga kadra u saveznim institucijama, u bivšoj JNA i bivšoj policiji. Vidite koliko je to bilo nerazmjerno u odnosu na postotak koji su činili Hrvati u bivšoj Jugoslaviji. S druge strane, kada pogledate koliko je Hrvatska ostvarivala ne samo deviznog dohotka nego i BDP-a kao druga najrazvijenija ondašnja Republika, onda vidite u kojem je kolonijalnom statusu bila. Moj su se otac i stric isključivo iz ekonomskih razloga pobunili. Stric se pobunio 1966. kao savezni poslanik u Saveznoj skupštini kao tridesetogodišnjak, moj otac kao direktor analize SDK sa 27 godina, kada je vidio taj nerazmjer, kako reeksporteri, savezna vanjskotrgovinska poduzeća, čije su banke isključivi kreditori gradnje hotela na jadranskoj obali, po kojim su kolonijalnim uvjetima ondašnje jugoslavenske banke financirale hrvatska poduzeća. Već su tada oni zapeli za oko ondašnjem komunističkom establišmentu i nije slučajno da su se našli na famoznom Bakarićevu popisu državnih neprijatelja, nakon govora Marka Veselice i Šime Đodana na Peruči. Čak sam i ja osobno morao čitati taj dokument u školi na predmetu Obrana i zaštita, ne bih baš rekao da je slučajnost.

Možete li opisati tu situaciju?

Ondašnji profesor u srednjoj školi prozvao me da čitam govor o unutarnjim neprijateljima, gdje je moj stric spomenut kao državni neprijatelj broj jedan. Njihov je govor išao u tom kontekstu da Hrvatska mora biti samostalna, i koliko god to zvučalo ludo i hrabro, moj stric je rekao da Republika Hrvatska mora imati svoje tenkove i svoje avione. Nakon tog govora doletio je u Zagreb Tito i pozvao Savku i Tripala, dokumenti o tome su u Državnom arhivu, i dao im nalog da se hapse Šime Đodan i Marko Veselica. Tripalo i Savka pokazali su hrabrost i nisu poslušali Tita da se njih dvojica hapse, a onda nisu uhitili ni čelnika Matice hrvatske Ljudevita Jonkea. Obojica bili u upravnom odboru MH kada je Jonke bio predsjednik. Nakon sjednice u Karađorđevu donesena je odluka da moj stric dobije najveću kaznu. Moj otac nije osuđivan jer je na tajnoj sjednici ondašnje jugoslavensko rukovodstvo reklo da bi s njegovim odlaskom u zatvor braća Veselica imala isti ugled kao i braća Radić i da to nije u interesu ondašnjih vlasti. On je onda kao najmlađi dekan u Europi 1972. izbačen s fakulteta, izgubio je sva građanska prava, biva doslovce bačen na cestu kao dekan Fakulteta za vanjsku trgovinu, najmlađi u Europi, godinama radi po Sandžaku, Rožaju, Vojvodini, Kuli, jer ne može dobiti posao u ondašnjoj SR Hrvatskoj, mnogi od njega okreću glavu jer je brat državnog neprijatelja broj 1. Marka Veselice. Otac mi dobiva putovnicu 1989. a stric zadnji od svih disidenata, to smatram znakovitim, u travnju 1990, i to na osobnu intervenciju Aloisa Mocka, ministra vanjskih poslova Republike Austrije, kod saveznog sekretara za vanjske poslove Budimira Lončara.

Planiran je i atentat na Marka Veselicu?

Stric je radio kao tapetar u zatvoru, a nadređeni mu je bio brigadir Vinko Pintarić, osuđeni serijski ubojica. Njemu je Udba dopremila nož da ubije Marka Veselicu na spavanju, a zauzvrat mu je savezna Udba obećala slobodu. Srećom, u to vrijeme održavala se konferencija europske sigurnosti i suradnje u Helsinkiju i Amnesty International proglasio je Marka Veselicu zatvorenikom savjesti planeta. Pedeset državnika iz cijelog svijeta potpisalo je peticiju da se pusti na slobodu. On nije pušten na slobodu, ali su obustavljene aktivnosti oko njegove fizičke likvidacije.

Kakva su vaša sjećanja iz tih dana djetinjstva?

Rođen sam u Zagrebu 1969, majka Božena rođena Dujmović podrijetlom je po ocu iz Vitine, općina Ljubuški, a po majci iz Hrvatskog primorja. Nažalost i ona i moj otac, koji je rodom iz Glavica Gornjih, Sinja, vrlo rano ostaju bez očeva, majka je imala svega tri godine, a otac nepunih šest, sve u vrtlogu Drugoga svjetskog rata. To dijelom determinira i njihovu sudbinu, poglavito sudbinu majke koja ostaje vrlo mlada i bez svoje majke, sa osamnaest godina.

Otac je imao divnu narav, okupljao je ljude oko sebe iako je za neke čak i znao da rade i za Službu državne sigurnosti, nije se skrivao, ponosno je hodao gradom, zvali su ga Vitez. Upravo zbog tih vrlina, ako mogu biti subjektivan s ove vremenske distance, mislim da je taj nadimak apsolutno zaslužio.

Mi smo kao djeca bili bez zdravstvenog osiguranja. Najviše je patila obitelj mog strica. Moj je otac godinama radio po Sandžaku i Vojvodini, u Hrvatskoj nije mogao dobiti posao. Ta je sudbina bila istovjetna robiji, ali bez zatvora. Najbolji prijatelji nisu pozdravljali oca na cesti. Kada ljudi prestanu okretati glave, a imate 32 godine, dijete ste palog borca… Nisu to lake sudbine, ali moj su se otac i stric s tim ponosno nosili. Nakon izlaska iz zatvora stric Marko dao je intervju za Der Spiegel, 1980. Ukazao je na ekonomski položaj i neravnopravnost Hrvatske u ondašnjoj zajednici, od saveznog aparata, od broja ambasadora u ondašnjim ambasadama, govorio je o postotku Hrvata u policiji, o postotku Hrvata koji su bili čuvari u Staroj Gradišci, gdje je on bio sedam godina u zatvoru nakon prvog procesa. Onda je dobio još jedanaest godina zatvora samo zbog jednog intervjua. Takav je to bio sustav…

Sjećate li se nekog osobnog razgovora?

Mogu ispričati jedan detalj. Bio sam kod strica u Staroj Gradišci, moj brat, otac i ja. U svim posjetima bio je prisutan čovjek iz Službe državne sigurnosti, i nismo mogli nasamo razgovarati s njim. Ja sam pitao strica Marka kad sam imao pet godina: Zašto si ti u zatvoru? On mi se samo nasmijao i rekao: Bio sam malo zločest i ovdje sam da se malo popravim.

Kako su vaš stric i otac doživjeli samostalnu Hrvatsku?

Ja sam uvijek bio uz oca. Jako sam ponosan na njega i danas. Usprkos činjenici da je stvorena samostalna Republika Hrvatska, njima je na neki način i u demokratskoj Hrvatskoj učinjena nepravda jer nije adekvatno valoriziran njihov doprinos. Ja znam razloge tomu. Na spomen imena Veselica mnogi su se morali pogledati u ogledalo. Ali samom uspostavom Republike Hrvatske svi su se njihovi snovi ostvarili. Moj tata vratio se 1992. na fakultet i više se nije bavio politikom, stric se posvetio pravima političkih zatvorenika. Kao ispunjeni ljudi, nisu se opterećivali time što nisu bili TV-zvijezde. Smatrali su da je njihova bitka, što se tiče proglašenja samostalne RH, gotova.

Klub Sinjana u kojem ste aktivni također njeguje uspomene i sjećanja na Hrvatsko proljeće i na braću Veselica.

Klub Sinjana promovira kulturnu i povijesnu baštinu toga kraja te posebno želim istaknuti objavljivanje knjiga Sinj i Alka i Sinj i Hrvatsko proljeće, koja je tiskana u povodu 50. godišnjice Hrvatskog proljeća. Ponosan sam što sam uz par prijatelja iz Kluba Sinjana pokrenuo online peticiju sredinom 2020. da se u gradu Zagrebu imenuje ulica ili trg po Marku i Vladimiru Veselici kako bi se otrgnula iz zaborava dva hrvatska viteza, prilikom čega smo prikupili brojne potpise iz Amerike, Kanade, Argentine, Čilea, JAR-a, Europe i domovine. Mnoštvo je uglednih ljudi, od Nenada Bacha glazbenika iz New Yorka, Ksenije Prohaska, velike glumice, Almire Osmanović, primabalerine, dalo podršku koja se više nije mogla ignorirati, što je rezultiralo time da je potkraj listopada 2020. Skupština Grada Zagreba donijela odluku o imenovanju Obale Marka Veselice i Parka Vladimira Veselice.

Zakleo sam se na grobu svoga oca i strica da ću ih usprkos i za inat svemu otrgnuti zaboravu, što sam dijelom i uspio, iako je tužno da javna televizija koja posjeduje opsežnu građu nije u stanju snimiti barem dokumentarni film o životu Marka Veselice kao primjer mladima kako se voli domovina i na koje su sve žrtve njezini najbolji sinovi bili spremni kako bi samo hrvatsko ime opstalo. Mome stricu Hrvatska je bila „i zipka i grob, dite materino“ i nikada je nije htio napustiti kao što „majka ne napušta svoje čedo“. On je jednostavno bio zaljubljen u Hrvatsku i njezinu sudbinu. Dijelim sve te vrijednosti te u kontekstu ovoga vremena svoju ljubav prema domovini iskazujem na način da se trudim ostaviti tragove dobra. Istaknuo bih da su prošle godine, u prosincu 2021, moj otac Vladimir i stric Marko u povodu 50. godišnjice Hrvatskog proljeća dobili priznanje za izniman doprinos neovisnosti i cjelovitosti Republike Hrvatske te izgradnji i napretku hrvatske države – Velered kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom.

I sami ste kao šesnaestogodišnjak kao član obitelji Veselica zavedeni kao državni neprijatelj. Kako je bilo odrastati u takvim okolnostima i kako je stigma koju ste nosili utjecala na vaš život?

Nakon Hrvatskog proljeća sto tisuća ljudi bilo je na ovaj ili onaj način progonjeno, to je bio sustav. Ja sam bio dio tog golemog postotka koji je bio pod posebnom paskom Službe državne sigurnosti. Normalno da me dominantno determiniralo samo prezime koje nosim. To je bio ključni element da se mog brata i mene proglasi državnim neprijateljima. Mi smo bili normalni mladići koji su išli u školu, nismo prema nikome imali predrasuda. Ali nikada nisam zatajio tko sam, i tko su mi otac i stric. Vjerojatno i sama činjenica da ih se nisam odrekao bila je dovoljna da me odredi kao nepodobna. Ali ne mogu se odreći onoga što i sam jesam. Pa ni danas, u svom djelovanju. Iako su mi neki prijetili da ću završiti kao Marko Veselica, ja se čak toga ne bojim. Jer kako kaže Camus: Veličina je čovjeka da se suprotstavi svojoj sudbini.