GODINE S NIKOLOM

Nikola Milićević otišao je za lektora francuskoga jezika u Bordeaux 1959, godine kada sam upisao fakultet. Kolegije sam upisivao i polagao kod drugih. Vidio bih ga poslije ponekad na fakultetu, znao sam mnogo o njemu, ali nismo se upoznali sve do 1978. Bilo je to u posebnim okolnostima i naše je blisko prijateljstvo potrajalo punih dvadeset godina.

Ljeti 1998. već se teško kretao. Uspjeli smo zajedno prošetati od njegova stana, u kojemu je sniman naš razgovor i film, do obližnje ondašnje Sveučilišne knjižnice, a danas Hrvatskog državnog arhiva. Namjeravali smo otići u Botanički vrt, gdje sam ga htio dati snimati, ali njemu je to već bilo predaleko.

Ništa nije bilo ni od zajedničkog posjeta Pustinji Blaca. I tamo sam morao bez njega.

Između 1978. i 1998. sretali smo se načelno svake nedjelje. Vrijeme je bilo strogo zadano, Nikola je do toga jako držao. U 11 sati sastajali smo se na Trgu, pili kavu ili već nešto sat i četvrt, a ostatak vremena do 13 sati imali smo već zadan krug, nastavak razgovora u hodu kroz Tkalčićevu, preko Opatovine, kroz Park Ribnjak s izlaskom na Palmotićevu. Krug bi se oko13 sati zatvarao tamo gdje je i počeo: na Trgu.

Godine 1997. pri jednom rastanku, vraćajući se u svoj stan Pod zidom 8, zapazio sam da se Nikola u tramvaj teško uspinje. Današnjih niskopodnih tramvaja još nije bilo. Bio je to loš znak!

Ispijali smo kave redovito na prvom katu hotela Dubrovnik, a oko nas bi se po završetku nedjeljne mise stali okupljati njegovi znanci, zavičajnici, studenti… što je ugrožavalo plan našeg razgovora u hodu.

Stoga mi je jedne nedjelje Nikola predložio da promijenimo mjesto druženja, da razgovaramo u miru bez trećih osoba. Završili smo također na prvom katu, ali sada u kafiću Argentina, u Tkalčićevoj ulici. Samo dvaput u šetnjama nam se pridružio i Jure Kaštelan. Bilo je to neposredno prije njegova odlaska. Nikola i ja uvijek smo imali o čemu razgovarati, bilo o književnosti, bilo o ljepoti, osobito ženskoj, ali i ne samo ženskoj, bilo o trenutnim društvenim zbivanjima. Mnogo više od onoga što Milićević govori o sebi u zapisanom skriptu i u filmu ja sam čuo više puta ranije. Osobito se sjećam kako mi je redovito prenosio što piše o Krleži (bili smo na „ti“, dakako!), kako se sastajao s Pupačićem, kako s Vesnom Parun, o prevođenju Sto godina samoće sa španjolskog, kako je to bilo među krugovašima, kada je postao akademik, a mnogo toga odnosilo se i na suvremene teme i naše obitelji ili porodice. Koliko li je puta spominjao svoju baku Ružu?! Išli smo zajedno u Zvečanje, posjetili staru kuću i ognjište uz koje je proveo djetinjstvo, ja sam pak njega poveo u Konavle, da vidi gdje je bilo moje ognjište u djetinjstvu. Nije nas spajalo samo odrastanje uz ognjišta i uvjerenje da smo time svestranije i bolje osobe, i drugog smo mnogo toga imali zajedničkog. Posljednjih godina zajedničke objede ili večere, kod njega o njegovu rođendanu, a kod mene o mojemu imendanu.

Gotovo o svemu bili smo suglasni. Od njega sam mnogo naučio. Mnogo više nego na fakultetu. Njegovo je obrazovanje bilo bolje i svestranije od mojega u socijalističkom ozračju realne gimnazije u Dubrovniku (gdje ista iskustva dijelim s Petrom Šegedinom, mojim književnim mentorom, samo – dvadeset godina kasnije). Sve što je Nikola razglabao u svojim ogledima (često prije toga i sa mnom) postupno sam usvajao, osobito o sonetima. Tada sam imao samo svoj Sonetni vijenac iz kojega je Nikola uzeo jedan sonet za svoju antologiju 100 hrvatskih soneta. Nisam tada pretpostavljao da ću se pod stare dane njima sustavno baviti i pronaći im hrvatski naziv: zvonini.

Ništa od toga ne bi bilo bez Nikole. Od njega sam o sonetu učio i naučio koliko sam najviše mogao. Bio je moj najdugovječniji i najintimniji prijatelj kojemu sam na svemu zahvalan i kojemu mnogo dobra dugujem.

Potkraj života i našega druženja dogovorili smo se o „zajedničkoj knjizi“. Nikola je sam izabrao stotinjak svojih pjesama, a ja sam im napisao predgovor, osiguravši tiskanje (Izabrane pjesme, Školske novine, 1996). Dvije godine poslije za Urania film snimio sam o njemu, kao scenarist i redatelj, dugometražni dokumentarni film naslova Akademik Nikola Mlićević u seriji Hrvatski velikani. Taj film, snimljen klasično na 35-milimetarskoj vrpci, čuva se u Hrvatskom državnom arhivu, gdje je prenesen na DVD.

Sve pjesme koje Nikola u filmu čita, opet prema svojemu autorskom izboru, iz „naše“ su „zajedničke“ knjige.