Gdje je književnost u medijima?

Kulturni obzor Večernjeg lista, Vjesnikova Kultura utorkom, brojni prilozi Slobodne Dalmacije… tiskani su mediji nekoć mnogo pozornosti posvećivali književnosti pa su promocije novih naslova održavane u jutarnjim, a ne kao danas kasnim poslijepodnevnim satima, ne bi li novinari stigli pripremiti izvještaj za sutrašnje izdanje.

Toga se, u uvodu pretposljednje ovogodišnje tribine Bez cenzure, naslovljene Koliko se mediji danas brinu o književnosti, prisjetila njezina pokretačica i voditeljica, književnica s dugogodišnjim novinarskim stažem Lada Žigo Španić. Danas se, ustvrdila je, pojavi poneki specijalizirani prilog poput Mediterana Novog lista, Svijeta kulture Jutarnjeg lista ili u potpunosti knjizi posvećenih mjesečnih magazina, no koliko pažnje mediji doista poklanjaju  književnosti, zašto su s njihovih stranica, radijskih i televizijskih minutaža iščezla književna predstavljanja te što danas čitamo umjesto književne kritike?

Unatoč svim promjenama, književnost opstaje kao inherentna ljudska potreba

Slučajno ili s namjerom, Lada Žigo Španić sa svojim je gostima – književnikom Stjepom Martinovićem, pjesnicima Tomicom Bajsićem i Davorom Šalatom te nagrađivanom urednicom Nives Tomašević, o temi razgovarala na dan otvaranja najvećega hrvatskog sajma knjiga, Interlibera, za koji su nakladnici pripremili gotovo tristo novih naslova. Povećanje produkcije čitateljima otvara mogućnost izbora, ali je li realno očekivati medijsku potporu za svaki od tih naslova? Iskreno govoreći, gotovo je nemoguće.

Svjesni su toga i književni urednici pa je Tomaševićeva problematici pristupila racionalno kazavši da, iako nekoć doista jest bilo više knjizi posvećena medijskog prostora, danas živimo u doba kratkih i brzih informacija, što također treba uzeti u obzir kad razgovaramo o ozbiljnijoj medijskoj recepciji književnih djela. Ipak, nastavila je, „ne smijemo zaboraviti da i danas imamo odličnu generaciju kritičara i ljudi, kojima je knjiga na prvom mjestu“, kao ni to da su promijenjeni opsezi uredničkih poslova i način izbora rukopisa za tisak pa se otprilike 70 posto probira odnosi na komercijalnu literaturu, dok su nekoć urednički velikani poput Zlatka Crnkovića radili po formuli 2:1, u korist lijepe književnosti, naravno. Osim toga danas, zbog poticaja i sredstava Kreativne Europe, na tržištu postoji mnogo više prijevoda, što zahtijeva poseban pristup i kvalitetne prevoditelje, na (ne)postojanje kojih se osvrnuo i Stjepo Martinović. „Tržište nam je zatrpano nepismenim naslovima“, rekao je, za što krivca vidi u nekompetencijama prevoditelja koliko i nedostatku strasti. On je, smatra, odgovoran i za manjak književne kritike. Na primjeru Veselka Tenžere i Igora Mandića, dvaju stupova hrvatske kritike, objasnio je razliku između ondašnjeg i današnjeg pristupa književnosti i kritici u novinama. Toj se dvojici, kazao je, nitko ne bi usudio zatvoriti vrata novinske redakcije, dok danas takav novinar ili novinarka ne postoji. „Sve je njih i nas koji to pratimo pregazila banalizacija“, uvjeren je Martinović, „svakodnevni je život postao banalan i postavljaju se tri pitanja – kako pisati, o čemu pisati i treba li uopće pisati?“

Ukazao je, također, i na postojanje „klanova pisaca koji vladaju dobrim dijelom književne scene i ne daju konkurentima da prođu pokraj njih. Možete biti sjajan pisac, ali ako niste uklanjeni, to malo pomaže.“ Deklanizacija bi trebala biti središnja riječ programa povratka književnosti, no ni sam ne zna kako je postići.

Davor Šalat, urednik na Trećem programu Hrvatskoga radija, usmjerio je pažnju sudionika na distinkciju javnih i privatnih medija, pri čemu jedni i u poslanju imaju propisanu brigu o književnosti, dok je drugi, zbog slabe tržišne isplativosti, zaobilaze. Kao mogući prostor „otpora“, možda i mjesto početka razrješenja Martinovićeva problema, navodi društvene mreže, na kojima se „može pratiti od svega i svačega bez uredničke intervencije na Facebooku pa do izvrsnih tekstova na specijaliziranim portalima“, s čime se, načelno, složio i Bajsić govoreći o položaju poezije i pjesnika koji pravu renesansu proživljavaju upravo zahvaljujući usponu društvenih mreža i internetskih portala.

Književnost je, više nego istarski tartuf ili drniški pršut, tvorbeni element nacionalnog identiteta, kako je to slikovito prikazao Martinović i zato posebnu pozornost treba posvetiti brizi za njezino očuvanje. Iako konsenzus govornika jest da praćenje u medijima opada, Šalat podsjeća da se „stanje modificiralo, znatno je drukčije i novi su mediji preuzeli ulogu onih iz prošlosti pa zainteresirani za književnost ipak do nje mogu doći“. Naime, iako je osnovno pitanje koliko će društvene promjene utjecati na samu književnost, ne postoji mogućnost da dođe do smrti književnosti, inherentne ljudske potrebe.