Fiskalna politika – političko pitanje

Koji su izazovi fiskalne politike u Republici Hrvatskoj? Je li porezna presija prevelika ili optimalna, odnosno, imamo li dobru – efikasnu i pravičnu politiku prikupljanja poreza, ali i trošenja tako prikupljenih sredstava? Pitanja su to koja se mogu svesti pod zajednički nazivnik Kakvu bi fiskalnu politiku trebala imati Republika Hrvatska? – kako je glasio naslov pete ovogodišnje tribine iz ciklusa tribina Sučeljavanja u Matici hrvatskoj. O izazovima fiskalne politike u Matici hrvatskoj su 2. studenoga govorili ekonomski analitičari Hrvoje Stojić (PBZ Croatia osiguranje) i Andrej Grubišić (Grubišić & partneri) te Maroje Lang, predstavnik HNB-a u Povjerenstvu za fiskalnu politiku.

Andrej Grubišić, Marijan Knezović kao moderator, Maroje Lang i Hrvoje Stojić / Snimio MIRKO CVJETKO

Odlukom o tome koliko ćemo nešto oporezovati izravno utječemo na ponašanje stanovništva, poduzeća i drugih sudionika u ekonomiji, uvodno je istaknuo Maroje Lang. Uz konstataciju da je fiskalna politika bila i jest prvorazredno političko pitanje postavio je pitanje koji su zadaci pred fiskalnom politikom. Kod kratkoročnih izazova prvenstveno je, kaže, riječ o vođenju tzv. protucikličke fiskalne politike, što drugim riječima znači – u dobrim vremenima potrebno je osigurati fiskalni prostor, „kao mravi skupljati zalihe“, kako bi nam bilo lakše reagirati kad dođu teški dani. Kad je, pak, riječ o dugoročnim izazovima, Lang smatra da je riječ o „osiguranju kvalitetnog standarda života, dakle, na pametan način vidjeti koliko možemo oporezovati da bismo poticali ekonomski rast i aktivnosti, ali i kako možemo ta zajednička sredstva podijeliti, vratiti natrag u društvo i financirati javne usluge da bi nam ovdje svima bilo što ljepše zajedno živjeti.“

„Promjene su teške jer je većina ljudi u Hrvatskoj oslonjena na državu“

Ekonomski analitičar Andrej Grubišić upozorio je da u Hrvatskoj imamo relativno nisku stopu radno aktivna stanovništva te da Hrvatska po tom pitanju zaostaje u odnosu na usporedive države u Europi. „Relativno malo ljudi radi u odnosu na kontingent radno aktivna stanovništva, sedam do osam postotnih bodova manje u odnosu na pet zemalja Europske Unije na vrhu. Kada bi Hrvatska bila na njihovoj razini po stopi nezaposlenosti, onda bi u Hrvatskoj radilo još 170.000 do 180.000 ljudi, kojih nema“, kazao je Grubišić i dao odgovor zašto: „Zato jer je dio tih ljudi posljednjih desetak godina emigrirao iz Hrvatske, a kontingent tih ljudi koji nedostaje zaposlen je u javnom sektoru.“ Hipoteza iza koje Grubišić stoji jest da „ako uzmemo javni sektor u najširem smislu riječi, to je četiristotinjak tisuća ljudi i ako pretpostavimo da je dio tih ljudi višak, recimo dvadeset posto, to je 80.000 ljudi koji bi jako dobro došli privatnom sektoru“. U Hrvatskoj je dvije trećine ljudi zaposlenjem i statusom, izravno ili posredno, oslonjeno na državu, i to je podatak koji otežava promjene, smatra Grubišić iznoseći svoj dojam kako u hrvatskoj visokoj politici ne postoji politička opcija koja ima ozbiljnu namjeru strukturalno mijenjati fiskalnu politiku. „Mislim da nije pitanje što bi sve država kroz fiskalnu politiku proaktivno trebala raditi, već što bi trebala prestati raditi“, zaključio je.

Poticaji i subvencije kao „porezna diskriminacija“

Makroekonomist Hrvoje Stojić istaknuo je pitanje kompleksnosti sustava i opravdanosti poreznih izuzeća i različitih poreznih stopa navodeći kako sama stopa porezne presije nije jedino mjerilo. „Kada imate više poreznih stopa, onda šaljete upitne poruke kojima dopuštate arbitrarni sustav u ekonomiji.“ Pa tako, smatra Stojić, „ne može rad biti oporezivan po jednoj stopi, a zarada od iznajmljivanja, pa i od iznajmljivanja u turizmu, po znatno nižoj poreznoj stopi. To je ono što šalje negativne signale u smislu poduzetničke aktivnosti.“ I stoga u Hrvatskoj, unatoč smanjivanju porezne presije „koja se u nekim segmentima dosta približila prosjeku Europske Unije“, zbog usložnjenosti, nije učinjen pozitivan nego negativan pomak, drži Stojić.

Izlaganje Hrvoja Stojića otvorilo je niz pitanja poput – treba li imati različite porezne razrede, odnosno različite porezne politike prema različitim industrijama? Porezni sustav mora biti pravedan i ne smije raditi poreznu diskriminaciju, ističe Grubišić. Najeklatantniji primjer za to su, smatra, različite stope PDV-a. „Smatram da bi svi trebali plaćati po mogućnosti što je moguće nižu stopu PDV-a. Isto vrijedi i za porez na dobit“, smatra Grubišić. Kao drugi oblik porezne diskriminacije naveo je poticaje i subvencije. „Da biste nekomu dali poticaje ili subvencije, drugima treba uzeti novac, pitanje je samo tko je taj koji zna komu to treba dati novac i zašto mu ih treba dati, a komu i koliko treba uzeti“, kaže ekonomski analitičar iz tvrtke Grubišić & partneri.

Stojić je blizak tim stavovima i kaže da ne treba raditi ni pozitivnu ni negativnu diskriminaciju prema raznim sektorima jer svi poduzetnici moraju imati jednaku šansu za uspjeh. To što je Hrvatska po visini opće stope PDV-a na samu vrhu zemalja članica EU, nije najveći problem, smatra Stojić, „pravi su problem, zapravo, izuzeća kojih imamo mnogo“. Hrvatska bi stoga trebala težiti ujednačavanju stopa PDV-a te da se „kroz porezni sustav prestanu slati signali koji su sektori preferencijalni“.

* * *

Moderator tribine Marijan Knezović otvorio je i raspravu o pitanju da li je proračun u Hrvatskoj unaprijed zadan. Maroje Lang odgovara da se prilikom slaganja proračuna mora razmotriti koji su rashodi već zadani u smislu da proizlaze iz nekih propisa koji se kao takvi moraju financirati. U proračunu RH najveća je kategorija socijalnih plaćanja, koja uključuje rashode za mirovine, zdravstvo i manje elemente drugih socijalnih transfera. Ta je kategorija znatno manja (za 25 posto) od prosjeka Europske Unije, no, kaže, i dalje mnogo veća od država srednje i istočne Europe s kojima se uspoređujemo. Kad je riječ o zdravstvenoj potrošnji, Lang navodi da je veliki problem hrvatske konkurentnosti što se zdravstveni sustav financira iz plaća i to čini naš rad skupljim. „Možda bi bilo bolje da se zdravstveni sustav financira izravnim socijalnim doprinosima, ali tu je onda pitanje socijalne pravednosti“, kazao je.