Filozofija u potrazi za samom sobom

-

Simpozij u povodu osamdesetoga rođendana akademika Branka Despota održan je 13. i 14. listopada u Konferencijskoj dvorani Knjižnice Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U ime organizacijskoga odbora simpozij je otvorio Igor Mikecin, predstojnik Katedre za povijest filozofije Odsjeka za filozofiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, pritom istaknuvši da su simpozij organizirali nekadašnji Despotovi studenti u čast svojemu uvaženom profesoru, ali i kao izraz vlastite potrebe da se tako pokušaju odužiti Despotu, čija su predavanja nemjerljiv doprinos tradiciji i povijesti nastave filozofije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Pozdravnim govorom sudionicima simpozija obratio se i Goran Sunajko, pročelnik Odsjeka za filozofiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Prije početka središnjega dijela simpozija, koji je sadržavao različita znanstvena izlaganja, posjetitelji simpozija imali su priliku čuti Pavla Mašića, glavnog orguljaša crkve sv. Marka u Zagrebu i profesora na Muzičkoj akademiji, kako na čembalu izvodi skladbe Troglasna invencija u f-molu i izbor iz Goldberg varijacija Johanna Sebastiana Bacha. Bachova glazba tako je pomogla ugoditi raspoloženje svih prisutnih da pokušaju usmjeriti vlastite misli na ono bitno, no često toliko puta, usred vreve života, nevidljivo i neprimjetno. Otvaranje simpozija završilo je čitanjem Despotova teksta iz knjige Vidokrug apsoluta (1989), u kojemu je apsolutna sloboda označena kao bit nihilizma, a on pak kao istina ovoga znanstveno-tehničko-kibernetičkoga svijeta.

Sloboda kao causa sui

Središnji dio simpozija započeo je čitanjem izlaganja Dimitrija Savića pod naslovom Unaprijed i zauvijek, zapravo kompilacijom njegovih već objavljenih uvodnih tekstova iz znatnoga izdavačkog pothvata koji se sastoji u objavi svih Despotovih predavanja od 1969. godine. Despot je, što je uistinu impozantno, održao više od 1750 predavanja, izlaganja i seminara, od čega je u nakladi Demetra od 2014. do danas objavljeno već 27 svezaka, dok se u pripremi nalazi još šest. Potom je pročitano izlaganje Zapisi uz filozofiranje Branka Despota, ulomak iz još neobjavljene knjige Milana Galovića (1942–2021), koja će također uskoro izići u nakladi Demetra. U njoj će čitatelj moći pomnije razmotriti problematiku novovjekovnoga pojma slobode kao causa sui. Takva novovjekovna apsolutna sloboda biva porobljena samom sobom, no ipak povijest filozofije poznaje u Platonu erotički put oslobođenja od ropstva samopostavljajuće tehnike do istinske i iskonske slobode. Sljedeće je izlaganje pod naslovom Zašto je profesor Despot poučavao da filozofija nije u pojedinim filozofima, nego u filozofiranju? održao akademik Mislav Ježić, pritom naglašavajući da je filozofija ipak jedinstveno zbivanje, a ne tek slijed i smjena pojedinih filozofijskih sustava, kao kad bi filozofija bila isključivo u vezi s filozofom. Srećko Kovač u izlaganju Sustavna cjelina i fragment naglasak je stavio na to da sloboda u svojoj istini može biti jedino u sustavu jer i samo ono biti mora biti slobodno, a ne da je slobodno tek neko nešto ili netko.

Izlaganje Daniela Bučana, u obliku njegova teksta Prevođenje kao ontologička nužnost, progovorilo je o problematici prevođenja filozofijskih tekstova i mogućnosti takva čina uopće. Bučan, pritom, nije propustio istaknuti da se jasno može primijetiti kako su Despotova predavanja početkom njegova profesorovanja jednako stilski razrađena i misaono zrela kao i ona na kraju njegove akademske karijere, što je uistinu fascinantna činjenica već i na toj razini, svakako potpomognuta i Despotovom „filozofijskom maštovitošću“. Biti svoj ili kako odabrati vrijeme kada bi i kako htio u njemu biti rođen naslov je izlaganja koje je, nalik svojevrsnim reminiscencijama, održao Nikola Petković, prisjećajući se vlastite studentske radosti tijekom slušanja Despotovih predavanja, iz kojih je izvukao pouku da filozofija nikada nema niti smije imati imperativ pružanja odgovora, nego upravo postavljanja ključnih pitanja.

Antun Nodilo u izlaganju intrigantna naslova Praskosretje s Brankom Despotom uz rubove četiriju najnevidljivijih bridova kocke razložio je tetraprincipalni sklop duševnoga dvosmjernoga silaska i potom uzlaska kroz elemente vatre, uzduha, vode i zemlje, što je ujedno bio i Nodilov doprinos uvijek aktualnoj filozofijskoj raspravi još od nastanka Heraklitova spisa, pri čemu je uvijek načelna pretpostavka da se sloboda kao takva naprosto ne može dohvatiti, shvatiti ni uhvatiti pojmom, poglavito onim diskurzivnim. Bojan Marotti u izlaganju pod naslovom Može li se suzborovati hrvatski? nije oklijevao odmah na to pitanje odgovoriti afirmativno, pouzdano vodeći slušatelje kroz filologijski i filozofijski zamršena mjesta Despotova „riječ po riječ“ prijevoda Heraklitovih fragmenata, nakon čega je i sam slavljenik Despot imao potrebu prozboriti o svojemu filozofijskom uvidu da svi prijevodi filozofijskih tekstova mogu biti tek „pokušaji“ jer se on kao takav naprosto ne da prevesti, pa jedini put u istinsku filozofiju ostaje dobro poznavanje starogrčkoga i njemačkoga jezika.

Metafizika kao
apsolutna znanost

Drugi dan simpozija započeo je izlaganjem Barbare Ćuk, naslovljenim Filozofski dnevnik, u kojemu je tematiziran Despotov filozofijski dnevnik (vođen od 1978. do 1982) kao izraz onoga najintimnijega i najunutrašnjijega u čovjeku. Upravo je taj prostor slobode shvaćen kao mogućnost pojavljivanja onoga filozofijskoga u filozofu, što je i izraz ozbiljne Despotove predanosti stvari filozofije, poglavito imajući u vidu činjenicu da je Despot „mrzio“ pisanje. Stoga je uvijek i davao prednost živoj riječi, kao otvaranju mogućnosti istinskoga i slobodnoga filozofiranja, istodobno tvrdeći da tko mnogo piše, sve manje zna, doduše ne u smislu mnogoučenosti, nego u smislu znanja onoga bitnoga, odnosno mudrosti. U izlaganju pod naslovom Posvećenje filozofije Ljudevit Fran Ježić osvrnuo se na svoje ne tako davno studentsko životno razdoblje obilježeno ponajprije Despotovim stilom predavanja vrijednim nasljedovanja. Despotova predavanja o Descartesu bio je naslov izlaganja Marka Tokića, kojim je u žarište interesa stavio Despotovo razumijevanje Descartesa kao oca i utemeljitelja novovjekovne filozofije, ali i znanosti. Ta su Despotova predavanja bila održana u akademskoj godini 1973/74, a objavljena 2016. u nakladi Demetra. Tokić je osobito istaknuo kako standardni pregledi povijesti filozofije kod Descartesa naglašavaju prvenstveno ono negativno, tek u smislu njegove razlike spram onoga prošloga – u obličju srednjovjekovne aristotelovsko-skolastičke metafizike – dok Despot upravo kod Descartesa pokušava na vidjelo iznijeti ono pozitivno, odnosno istražiti što je ono novo u Descartesovoj filozofiji (sloboda kao causa sui). Tomislav Škrbić u izlaganju Umjetnost i sloboda. Uz Despotovu interpretaciju Hegelove „Estetike“ primat je stavio na Despotova predavanja o hegelijanskoj estetici održavana 1985/86, koja su u nakladi Demetra objavljena 2019. U njima je Despot istražio put apsolutnoga duha Hegelove filozofije, započinjući od osjetilnosti kao trenutka očitovanja slobode, dok se ljepota, naime, pokazuje kao osjetilni privid ideje. Umjetnost u sferi onoga osjetilnoga na vidjelo iznosi apsolutni duh kao zor, u religiji se to događa na način predodžbe (predstave), dok se u filozofiji duh očituje na način pojma.

Uvod u filozofiju kao izvod iz apsolutnog vidokruga naslov je izlaganja u kojemu je Stefan Haus pokušao odgovoriti na pitanje u čemu Despot točno vidi toliko veliki problem s apsolutnom slobodom i zašto iz njezina vidokruga, shvaćena kao totaliteta nihilizma u oblastima znanosti, tehnike i kibernetike, treba pokušati pronaći utjehu i spas u istinskoj i iskonskoj filozofiji, ponajprije onoj Platonovoj. Igor Mikecin u izlaganju pod naslovom Filozofija i metafizika pregledno je i uzorito, na strogi način sustavnosti, prikazao Despotovo nastojanje oko razgraničenja filozofije od metafizike, što je tema prisutna u cjelokupnoj Despotovoj profesorskoj djelatnosti. Mikecin je istaknuo da je metafizika navlastita i unutarnja mogućnost same filozofije, a ne tek neka od izvanjskih mogućnosti. Prirodna metafizička filozofija pretpostavlja ono biti kao nešto dano, dok se metafizika u apsolutnoj znanstvenoj metafizici nastoji u potpunosti osloboditi od svega ne-metafizičkoga, odnosno dogmatičnoga, i tako postati apsolutnom znanošću utemeljenom na pojmu apsolutne slobode. Hegel je onaj u kojemu metafizika biva dovršena i usavršena do apsolutnosti. Do onoga filozofijskoga može se samo kroz ono metafizičko, no riječ je ponajprije o tome da se kroz metafiziku dospije do istinske filozofije kao mudroljublja spram same iskonske slobode, čiji je tek privid ona apsolutna i na samoj sebi konstituirana sloboda svojstvena metafizičkoj filozofiji.

Tragičnost životnoga promašaja

Nakon izlaganja Zvonimira Komara pod naslovom Smisao filozofijske pedagogije, u kojemu je bilo riječi o Despotovu nastojanju da se uvod u filozofiju shvati kao istinska pedagogija, uslijedilo je i čitanje teksta Ninoslava Zubovića, ujedno posljednjeg izlaganja na simpoziju, pod naslovom Despotova apologija grčkog jezika. Zubović je istaknuo da Despot nikada nije propuštao priliku naglasiti koliko je pravome studiju filozofije nužno poznavanje starogrčkoga jezika kroz koji je ono mudro mjerodavno u povijesti progovorilo, i to upravo na sasvim jedinstven i izniman način. Simpozij se nastavio i čitanjem Despotova predgovora vlastitim predavanjima o grčkoj filozofiji objavljenima 2014. u nakladi Demetra, u kojemu je bilo riječi o knjizi tek kao o grobu filozofije, no ujedno i o uvijek prisutnoj mogućnosti uskrsnuća takve mrtve riječi u živome (su)filozofiranju. Slavljenik Despot u završnoj se riječi obratio prisutnima i upozorio na ono tragičko u grčkoj povijesti, čija se bit ponajprije otkriva kao upozorenje na mogućnost promašaja vlastita života (μεγάλε ἁμαρτία). Imajući u vidu cjelokupno Despotovo profesorsko nastojanje, slobodno možemo zaključiti da je upravo ovim simpozijem, koji su organizirali njegovi bivši studenti, prijatelji, nasljednici i nasljedovatelji, primjereno nagrađen za svoje životno djelo jer su oni upravo njegov najvredniji zalog i siguran pokazatelj da takav život nije doživio vlastiti promašaj.