„Elvis je bio najveći, ali ja sam najbolji”

U dobi od 87 godina 28. listopada umro je Jerry Lee Lewis, prvi autentični „divljak“ ranog rock ‘n’ rolla, njegov posljednji izravni protagonist, inovator čije su glazbene zasluge bile, po svemu sudeći, obrnuto proporcionalne njegovu ljudskom integritetu. Bio je izvrstan pijanist i pjevač, jedan od najdarovitijih na svojem području, ali i nepopravljivi ovisnik, prijestupnik sklon nasilju, hodajuća nevolja.

Riječju, Killer.

No o mrtvima sve najbolje. Uostalom, poput mnogih velikih ličnosti, Lewis je bio skup kontradikcija, stiješnjen između religioznog backgrounda i autodestruktivnog nagona koji ga je desetljećima vodio iz jednog problema u drugi. Ili, kako napominje Rick Bragg, autor biografskog bestselera  Jerry Lee Lewis: His Own Story: „Većina nas griješi, ali u usporedbi s Lewisom svi smo mi obični amateri.“

Jerry Lee Lewis, 1977. – prvi autentični „divljak“ ranog rock ‘n’ rolla / Snimio Klaus Hiltscher / WIKIPEDIA

Rođen je 1935. u mjestu Ferriday u Lousiani, u pobožnoj obitelji. Oduševljavao se crnom glazbom; energiju bluesa i klavirskog boogie-woogieja kombinirao je s onim što bi čuo u pentekostnoj crkvi, a tako nastao stil uskoro je prepoznao Sam Philips, osnivač legendarne izdavačke kuće Sun Records u Memphisu, producent koji je otkrio ne samo Elvisa nego i Carla Perkinsa i Johnnyja Casha – Lewisove buduće partnere i vječne rivale.

Kad je 1956. sklopio ugovor s Philipsom, činilo se da ga ništa ne može zaustaviti; u prosincu te godine u istom studiju našao se s Perkinsom, Elvisom i Cashom, izvodeći pregršt country-gospel-standarda u neformalnom jam sessionu. Bio je to „kvartet od milijun dolara“ – mitski trenutak rane evolucijske etape žanra koji će 2010. nadahnuti i istoimeni brodvejski mjuzikl.

„Elvis je bio najveći, ali ja sam najbolji“, izjavio je jednom u tipično arogantnu tonu. U eseju u knjizi Tamna strana rocka britanski kritičar Nick Kent ističe da je u tome mnogo istine: „Elvis je posve očito imao karizmu, ali Jerry Lee bio je najopasniji, a upravo je osjećaj opasnosti pravi uzrok zbog kojega je uvijek živio razapet između ‘slave’ i ‘nečasnosti’, neprekidno i bespomoćno balansirajući između tih dviju krajnosti.“

Nadimak Killer, Ubojica, nije zaradio zbog neukrotive naravi, nego zato što se većini drugih ljudi (kojima bi zaboravio pravo ime) obraćao tim nadimkom. Godine 1957. u pomamnom rockabilly-ključu iz samo jednog pokušaja snimio je Whole Lotta Shakin’ Goin’ On – pjesmu koju je prethodno publici predstavila crna R&B pjevačica Big Maybelle – i put prema vrhu bio je širom otvoren.

Lewis je klavir zauvijek ugradio u instrumentalni vokabular rock-glazbe. Napadao ga je sa svih strana, prstima, laktovima, šakama i stopalima, sjedeći za glasovirom ili stojeći na njemu, tretirajući ga onako kako su se Jimi Hendrix ili Pete Townshend odnosili prema gitarama: sviračku vještinu pretvarali su u fizički spektakl. Nije to bio tek tupavi vandalizam nego akt bunta, stanoviti oblik stiliziranog nasilja, kontrolirane autodestrukcije.

Uspjeh je potvrdio iste godine objavljivanjem singl-ploče Great Balls of Fire, koja je poput malja razmontirala ondašnje pop-konvencije i odmah dosegnula milijunsku nakladu, zauvijek se utisnuvši u kolektivnu podsvijest.

No onda je, tipično za Lewisa, sve krenulo nizbrdo – činilo se da je njegov meteorski uspon naglo završen kad su u lipnju 1958, po dolasku u London, novinari otkrili da je glazbenikova ženska pratnja, Myra Lewis Williams, ne samo njegova (treća!) supruga nego i trinaestogodišnja rođakinja. Umjesto na pozornicama velikih dvorana, idućih deset godina amoralni je roker proveo na crnim listama većine radijskih postaja, spajajući kraj s krajem rijetkim nastupima u manjim klubovima, ili povremenim radnim izletima u Europu.

Ipak, ni tada nije mirovao – 1961. uspješno je reinterpretirao epohalni klasik Raya Charlesa What’d I Say, a tri godine poslije svoju mahnitu narav pretočio je u ono što se smatra jednim od najboljih koncertnih albuma svih vremena: Live At The Star-Club Hamburg. Teško je ostati hladan na eksploziju animalne energije kojom su te travanjske večeri Lewis i prateći sastav The Nashville Teens raspalili po publici. „U usporedbi s ovim, trash-metal zvuči krotko, The Stooges usiljeno, hard-core-punk čini se uškopljenim, a Sex Pistolsi zvuče kao mekušci“, zapisat će svoje dojmove osupnuti urednik portala Allmusic Stephen Thomas Erlewine.

Doista, kako preživjeti vlastitu narav, sve traume, nevolje i blamaže koje su mu  smetale na putu? Lewis je to rješavao na razne načine, primjerice, naglim i prividno radikalnim stilskim zaokretima. Kad je kasnih šezdesetih karijeru revitalizirao pod krinkom country & western-pjevača, to je opet učinio autoritativno i s kreativnom drskošću. Dovoljno je poslušati naslovnu temu albuma Another Place, Another Time, sentimentalnu baladu kroz koju Jerry Lee prolazi elegantno i s punom mjerom zadržane kontrole, poput autentičnog croonera. Zapravo, nema tu neke osobite radikalnosti. Poput Presleyja i Raya Charlesa, Lewis je samo nudio nove dokaze u prilog tezi da se granice među žanrovima – rock ‘n’ rolla, rhythm and bluesa, country & westerna... – pod naletom velikih talenata najčešće tope kao led na podnevnom suncu.

U „trećem činu karijere“, od sredine 2000-ih, usavršio se u atraktivnim duetima – na albumu Last Man Standing ugostio je imena u rasponu od Jaggera, Springsteena i Claptona do sama kralja bluesa B. B. Kinga.

Ako njegov život nije zaslužio sočan biopic, čiji jest? U filmu Great Balls of Fire! besmrtnim ga je još 1989. učinio Dennis Quaid, koji je publici pokušao dočarati životnu odiseju toliko ekstravagantnu da se, kako primjećuje Kent, „izruguje i samu konceptu fikcije“. Valjalo je oslikati život inovatora, vrhunskog glazbenika koji je kadar (slučajno?) ustrijeliti i člana vlastitog sastava, glazbenika čije supruge (na primjer četvrta, Jaren Gunn) umiru pod sumnjivim okolnostima. Stvarno se čini da su na mračnom „autoputu njegova života svi padali pokraj ceste, dok je Lewis nastavljao marširati“. No, svemu dođe kraj, a nakon kraja preostaje glazba, „najživlja i najekstremnija glazba svog vremena i žanra, najintenzivniji izraz mladenačkih osjećaja“. 

Zbog toga odlazak posljednjeg iz „kvarteta od milijun dolara“ nedvojbeno ima i simboličko značenje. Zastavu izvornoga rock ‘n’ rolla netko bi sada doista trebao spustiti na pola koplja.