Dubrovački kameni vitez

Ne zna se koliko anđela može stati na vrh njegova mača. Ono što se zna jest to da se na četrnaest metara visok stup na njemu tri puta godišnje razvijala zastava s likom svetoga Vlaha, u vrijeme Feste u čast svetog starca koji svojim kamenim likom, baš kao i taj vitez, brani svoj jedinstveni Grad. Vijorila se pet dana prije 3. veljače i petnaest dana poslije, zatim opet u srpnju, za vrijeme prijenosa moći toga sveca, pa onda opet u vrijeme tzv. feste dall’ albero, što podsjeća na drevna vremena kad se tu oko svetog stabla širila sveta šuma – Dubrava – od koje je zatim nastao kameni grad, „Slavan svijetu, nebu ugodan“, kako je o njemu pjevao njegov pjesnik, umiljat kao mač(k)ica. Često se na njemu vijorila i njemu osobito draga zastava s natpisom LIBERTAS, pa bi on kamenim usnama nečujno a svima jasno pjevao: „O lijepa, o draga, o slatka Slobodo…“. Tako je bilo sve donedavno, jer se ta himna više ne čuje, barjak Libertas, uz zvuke transcendentalnog Bachova Aira slaže se kao u vojnom pogrebnom ritualu u Arlingtonu, a vitez ostaje sam na svom starom mjestu i samo ponekad golub, dogovorivši se s nekim od najupornijih anđela, sjedne na vrh njegova mača, i kakva radoznala strankinja stavi „(just curiosity) / ruku mu izmeđ’ noga / i ništa osim toga“.

Orlandov stup / Izvor Wikipedia

Kameni je to vitez. U lijevoj ruci drži štit, a u desnoj brončani mač. Mlad je, blago nasmiješena lica, uokvirena uvojcima kovrčave kose, ozbiljan, kakav mora biti netko tko je zastupnik slavnog Rolanda, nećaka cara Karla Velikog, viteza koji je u Dubrovniku metatezom dobio ljupko domaće ime Orlando. Potisnuvši sve ekscentrične porive Ariostova Orlanda, uzdajući se samo u svoj mač, baš kao i Karlov Roland u svoj slavni Durendal. Taj glasoviti vitez Karla Velikog poginuo je 778. godine u klancu Roncesvalles prelazeći Pireneje, ušavši u legendu koja se o njemu brzo proširila Europom te preko Italije stigla u Dalmaciju i u Dubrovnik pridodavši mu još jedno junaštvo.

Naime, Dubrovniku je Orlando pritekao u pomoć kada je zloglasni saracenski gusar Smrdodah (Spucent) napao grad. Orlando ga je 783. pobijedio i zarobio kod Lokruma. Za legendu nije važna činjenica da je Roland tada već bio mrtav. Naš je Orlando besmrtan, premda i to u novije vrijeme dolazi u pitanje. Dubrovčani su Orlandu, kažu kroničari, iz zahvalnosti podigli počasni kip, odnosno dva, jer je na drugom bio prikazan Spucent. To je malo vjerojatno. Teško je pomisliti da bi grad koji je javnu kanalizaciju imao prije Beča itd. podigao spomenik nekom smrdljivcu.

Na tom mjestu, na Placi, ispred prvotne crkve svetog Vlaha, stajao je stup srama, tzv. bèrlina – što znači: trlica – za koji su vezivali, i o koji su rebra svoja trljali različiti prestupnici izloženi javnoj poruzi, kao što se to činilo i u drugim gradovima u to doba, primjerice u Veneciji, koja je svoje izgrednike izlagala na glasovitoj Piazzetti, između stupa sv. Marka i sv. Todora. Prvi spomen o Orlandovu stupu u Dubrovniku potječe iz 15. stoljeća. Tada su za svoj rad na njemu bili isplaćeni Antun Dubrovčanin, kamenar, i Bonino Milano, kipar. Kip kakav danas poznajemo postavljen je u svibnju 1419. i bio, prema starom antičkom običaju, obojen zlatnom bojom, koja je s vremenom nasreću otpala. Dubrovački Orlandov stup i onaj u Litomericama u Češkoj danas su jedini očuvani takvi stupovi izvan Njemačke, gdje ih najviše ima u pokrajini Brandenburg. Postavljeni su za vladavine kralja Sigismunda, koji je, nakon smrti oca Karla IV, postao i grof te pokrajine.

U to vrijeme u Dubrovniku je prestala vlast oktroiranih mletačkih knezova. Dubrovnik tada prihvaća zaštitu hrvatsko-ugarske krune, a time i Orlandov stup kao simbol nezavisnog sudstva i gradske slobode, nasuprot mletačkom lavu što ga, kao simbol, Venecija nameće osvojenoj Dalmaciji.

Dubrovčani su odmah prihvatili toga svog viteza. Njegovim su se laktom služili kao mjerom (51,2 cm), uklesanom i u podnožje stupa, tako da je na taj način svatko mogao provjeriti dužinu kupljenog sukna, svile ili brokata. Kažu oni koji se razumiju u matematiku da ta mjera, kada se prenese u decimalni sustav, daje iracionalan broj, što god to značilo. Zbijali su i šale Dubrovčani sa svojim Orlandom, posebice onaj dugònosi Marin Držić. Njegov Vukodlak svom nevještom mladom sudrugu kaže: „a ti, krajičniče, Orlandu se javi (…) da ti ono obavi.“ (Venera i Adon). Lone iz komedije Tripče de Utolče junači se i kaže: „ponije’ ću se kako i Orlando, ki na tri udire“, a Arkulin naprotiv tvrdi: „Orlandu nigda ne ktje neg jednoga na sebe.“ (Arkulin). Mazija u Dundu Maroju veli Pometu: „Milašica“ – a on je stvarna osoba Držićeva doba – „sirenje prodava, prid Orlandom vino liče (izvikuju / prodaju); junaci ga piju.“

Bilo kako bilo, Orlando je naš dragi stoljetni kameni sugrađanin i dubrovački mladići ne bi trebali snagu svojih mišića dokazivati lomljenjem njegova mača, kao što su to donedavno činili, jer svaki takav čin donosi, ljudi tako vjeruju, nesreću i Gradu i njima. Netko je 1933. u dubrovačkom listu Dubrava u Orlandovo ime napisao: „Vrijeme je od mene učinilo Dubrovčanina, jer je onaj Roland bio iz Francuske, ja nisam nikad bio Francuz. Ja sam uvijek bio veseo, kad bi se koji od trgovaca potrudio da na mom laktu izmjeri onaj ‘lakat’, kojim je mjerio sukno. (…) Ja sam danas suvišna stvar i ovdje glupo zurim u prolaznike, među kojima je malo onih mojih starih. (…) Ne – već sada sam ja samo zato tu da u mene zure debeli putnici sa ‘Bedecherom’ u ruci.“ Nemoj tako, dragi Orlando, nisu baš svi debeli, ima i onih koji su, kako kaže dobri stari Will, mršavi i misle.