Bez trublji i zvona

Nakon točno jedan sat trajanja, odnosno dvije trećine filma, na ekranu posvemašnje crnilo, tek uz zvuk jednolična kapanja vode, obavijen s ponešto jeke i muklog huka zraka. Nakon tridesetak sekundi mraka, koje psihološki traju podugo, zdesna se pomoli okruglasto žutonarančasto svjetlo, vrludavo, nestabilno, pokretno. Potom još jedno. Žarulje na kacigama speleologa koji oprezno, znalački, kroče više-manje neznanom, prethodno neproučenom špiljom. S njihovom djelatnošću dotad smo u filmu upoznati, prizora u špilji bilo je podosta, no na toj, eto, točci, tim krajnje jednostavnim, no dojmljivim izborom, autor je nas, gledatelje, naumio vjerno uroniti u onostranost podzemnih dubina, hoteći predočiti elementarnu, ali sveobuhvatnu začudnost drevnog prostora u koji malo tko ikada zađe.

Rupa je nadahnuta istraživanjem jame Bifurto planinskog masiva Pollino Lukanskih Apenina, koja je,
sa 687 m dubine 1961. bila treća najdublja znana špilja

Nagrađena, uz ostalo, posebnom nagradom žirija na Filmskom festivalu u Veneciji, Rupa (Il buco, 2021) treći je cjelovečernji igrani film Talijana Michelangela Frammartina, filmaša koji nova djela proizvodi tempom usporedivim s onime kojim se odvija radnja u njegovim filmovima. Vrlo odmjerenim, štoviše, usporenim. Prvenac Dar (Il dono) dovršen je 2003, sljedeći, Četiri lica (Le quatro volte) 2010. Sva su tri snimljena u ruralnoj Kalabriji, naglašeno dokumentarističko promatračkim stilom, s naturščicima, malne bez dramskih silnica i naprezanja, s jedva kojom riječi (koje smatraju toliko nevažnima da se filmovi u inozemstvu prikazuju bez prijevoda/titlova, a i u domovini malo tko razumije kalabrijska narječja), bez glazbe koja bi dodavala ugođajima i osjećajima ili pak na njih upućivala. Frammartino kreira oduzimajući, a ne dodajući, ne koristi se drugom violinom gdje dostaje jedna, baš kao da se, snimajući slikopis, neprestance konzultira s knjigom Zapisi o kinematografu (1975) Roberta Bressona (nedavno prevedenom i u nas, u nakladi udruge Bijeli val), u kojoj je taj prvak tzv. asketskog redateljskog stila podastro petstotinjak svojih stvaralačkih smjerokaza.

Na minimalistički iscrtanoj skali niske događajnosti i malen se pomak čini dojmljivim potezom, pa otud, primjerice, i osobit učinak poluminutnog crnila kao odsječka što se urezuje u pamćenje, a nije nezanimljivo uočiti ni to da je istu figuru Frammartino izveo i u Četiri lica, također gotovo točno na kraju druge trećine toga ostvarenja. U njemu je, načelno banalno metaforički, no ipak tiho potresno, tminom nigdine označeno uminuće jednoga života, dok u Rupi smrtnost i nepronično ništavilo nisu izraženi tako izravno, vežu ih nešto nježnije niti.

Znatnim dijelom Četiri lica Frammartino je pratio starog, skromnog, priprostog seoskog pastira, kojega otpočetka muči hripav kašalj. Sjedokosi je kozar svojim posljednjim danima bio jedno od četiri lica cjeline, prvo u susljednom izlaganju. U Rupi opet pastir, sad govedar u prostranoj planinskoj udolini što se katkad nađe i ponad oblaka. Starina još naočitije izdubena čekinjasta lica i dostojanstvena držanja središnji je lik otprilike polovice filma, jedne od dviju pripovjednih naznaka što se odvijaju istovremeno, usporedno, a pratimo ih naizmjence. I taj će gorštak klonuti, ovaj put bez prethodnih upozorenja, a jedini je lik kojeg će filmaši izdvojiti krupnim planom. Drugim slijedom zbivanja, koji tek uvjetno možemo nazvati pričom, smještenim na istu visoravan, prostrto je oko tucet likova koje nikad nećemo vidjeti izbliza, a posrijedi je grupa speleologa koji su onamo došli istražiti, stručno iscrtati, evidentirati, dokumentirati špilju čije se tajnovito, mrklo grotlo otvara na jednom od rubova pitomih, pastelno zelenih ispaša pastirova blaga, nadsvođena nedogleđem svijetlih modrina.

Rupa je nadahnuta zbiljskim istraživanjem jame Bifurto planinskog masiva Pollino Lukanskih Apenina, koja je, sa 687 m dubine, u to vrijeme, 1961, bila treća najdublja znana špilja na svijetu. Čitajući razgovore s Frammartinom, doznat ćemo što ga je, među inim, snažno privuklo – pijemontski speleolozi pothvat su izveli bez ikakve pompe. Organizirano, valjano, mirno, vrsno, odgovorno izmjerivši, zabilježivši, evidentiravši, pohranivši saznanja za speleološko-znanstvene potrebe, ne govoreći o pothvatu gotovo nikomu izvan najužeg kruga onih koji to trebaju znati. Bez trublji i zvona, bez samohvale, razmetanja, žudnje za pozornošću. Baš kao što svoj životni zadatak obavlja planinski pastir, tiho i samorazumljivo. Svršivši svoje, ljudi-mravi – snimajući ih mahom iz daljine, sleđa, nikoga ne izdvajajući, Frammartino ih predstavlja kao poštovanja vrijednu radnu grupu (utjelovljuju ih stvarni speleolozi) – otići će nenametljivo kako su i došli. Ispunivši svoj pastirski život, gorštak će, umotan u deku, na skromnoj magarećoj zaprezi, zaći za hrbat blagog pristranka. Udolinu će zastrti magla.