Žrtvi je uvijek neugodno, a zločince uvijek pravdamo

Krupne bijele točke na blistavoj, crvenoj podlozi. Mnogima, bilo kroz opravicu jedne od najpoznatijih zoomorfnih animiranih junakinja ili bakine posude za najmirisniji nedjeljni ručak, jedna od najsnažnijih reminiscencija na djetinjstvo. No kolikom se tugom ili traumom zaigrani uzorak može natopiti? Zapitat će se to čitatelj rastvori li se slučajno ozbiljan omot posljednjeg romana Ivane Šojat (1971) čiju monokromatsku bjelinu razbijaju tek četiri crna, sjajno otisnuta slova naslova – SAMA – a šareni dizajn sramežljivo proviri.

Baš te točke znače lom, prelazak iz čarobne zemlje djetinjstva u prerano stiglu odraslost kakvu su Mirni, protagonistici romana, servirali uz omiljeno obiteljsko jelo. Ona se otad nosi, a Šojatova to vrlo zorno predočuje, sa svim traumama ženskog iskustva i predrasuda o bivanju ženom u modernom društvu kakvo, barem naizgled, jesmo. Tematika romana, kao i njegova intonacija, poznavateljima opusa osječke književnice ne dolazi kao iznenađenje jer njezino pisanje dolazi ne kao korektiv već da bi zadiranjem u gnojne rane truloga društvenog poretka stvorilo nelagodu, a s njom i prostor rasprave.

Stoga je posljednji roman, pod egidom Naklade Ljevak, bilo dobar povod za razgovor. Ako je takav uopće potreban.

Snimio Marin Tironi /  PIXSELL

Svaka je knjiga, stoji u vašem posljednjem romanu, posljedica loma. Emocionalnog ili intelektualnog. Oba se vaša posljednja ostvarenja za odraslu publiku, Štajga kao i Sama, „lome“ u Slavoniji, no koliko su ti lomovi različiti, a postoje li, i gdje su, njihove dodirne točke?

Dodirna točka svih mojih djela jest pojedinac, čovjek sam po sebi izdvojen iz svih kolektivnih predodžbi i kalupa, svega onog što dovodi do najvećih, kolosalnih zabluda, prezira, mržnji, izopćenja. U svim svojim djelima, pa tako i Štajgi i Samoj, pokušavam tabue razbiti mikroskopskim pristupom, koji je po mojemu sudu jedini put ka razumijevanju, poimanju, shvaćanju, naposljetku i empatiji koje nam ponestaje. Užasavam se kolektivnog koje uvijek, bez iznimke, samo odmahne rukom i prezirno veli: svi su oni / one isti.

I teme vaših dvaju romana za mlade, Zmajevi koji ne lete i Oblak čvoraka, mogle bi se svrstati u kategoriju kontroverznih. Izlišno je pitati (se) postoji li kontroverzno u književnosti i nije li njezina uloga da razbija šutnje, ali također i je li važnije da pobijamo šutnje i dokidamo predrasude baš mladih čitatelja umova otvorenih novim idejama? I činimo li to dovoljno, je li književnost za djecu i mlade danas (i ne samo u Hrvatskoj) nepravedno zanemarena?

Da, smatram da se književnosti za mlade nanosi golema nepravda koja ne proizlazi samo iz bešćutnosti sustava, nego i činjenice da je mnogo autora koji se te književnosti laćaju olako, smatrajući kako će onako „lijevom nogom“ napisati nešto što će možda biti uvršteno u lektiru, pa će onda godišnje „zgrtati“ tantijeme. Takav je stav zločin prema budućnosti. Književnost za mlade jest naime stup svega što će intelektualno i duhovno biti i kad nas više ne bude. Ona ne samo da, stvarajući novu čitateljsku publiku, otvara vrata „književnosti za odrasle“, pomaže liječenju trauma u najnježnijoj dobi, nego može svojim traljavim pristupom dovesti do obrnutog efekta koji ja „od milja“ zovem: pronašao sam dlaku u knjizi. Loša književnost za mlade ubija želju za kasnijim čitanjima.

Inzistiranjem na glasnom govorenju, čini mi se, svakim svojim romanom čitatelja želite natjerati da osjeti barem tračak nelagode, da preispita svoju poziciju. Je li iluzorno vjerovati da književnost može učiniti išta više od toga? I treba li više ili je i to, u kontekstu društvenog napretka, dovoljno?

Svijest da stanje u kojem kao društvo jesmo ne samo da nije ugodno nego je i u mnogome pogubno, ako ne za nas same, onda za neke druge dionike ljudske zajednice, nije nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Književnost tu ima ulogu osvještavanja. Poglavito ako mi sami nismo pogođeni nepravednim okolnostima. Premda je, magijski gledano, sve stvoreno inkantacijama, riječju, pisana riječ ima važnu ulogu buđenja osjećaja za dobro i zlo, poticanja empatije. Kod velike većine ljudi to je dovoljno, to je onaj prvi impuls prema odmicanju od uvriježenih, često pogrešnih stavova, prema djelovanju. Književnost (čak i ako viče) nije revolucija, nije nasilni obrat. Ona je tiha voda koja brege dere.

Neki su, osvrćući se na vaš posljednji roman, primijetili da pratite trendove i zalazite u sferu ženskog pisma. Je li to doista trend i kakav? Je li vrijeme za dokidanje termina „ženskog pisma“ ili, barem, njegovo redefiniranje?

Kad god čujem ili pročitam pojam „žensko pismo“, dobijem alergijsku reakciju. Koja je namjena tog pojma, što se tim pojmom želi poručiti, postići? Da muškarci pišu najrazličitije žanrove u korpusu književnosti, a žene pišu neke bedastoće za žene? Da muškarci stvaraju umjetnost, a žene ne? Taj pojam beskrajno ponižava, jer omalovažava koliko i činjenica da je u našem diskursu muškarac pisac, književnik, a žena spisateljica, jer, valjda, piše nekakve spise, papiriće.

I ne, nisam podlegla trendovima. Sama nije atak na muški rod, nego je skretanje pozornosti na nepravde prema ženama koje su svjesno odlučile ne udati se, razvesti, nemati djecu. Između ostalog. Jer Sama se ne bavi samo tom problematikom. Ona ide mnogo dublje.

Jednu od osnovnih tema Same istraživati ste, čini mi se, počeli već u Oblaku čvoraka. Riječ je o potrebi za pripadanjem. Jesmo li njome biološki toliko uvjetovani da, unatoč svim traumama koje nam kolektiv stvara, samoću vidimo kao najstrožu kaznu?

Nemojmo se lagati, svatko od nas osjeća potrebu biti voljen, mažen, pažen, biti u zajednici s nekim. Ta potreba za zajedništvom možda i jest atavizam iz vremena dok je čovjek bio lovac i sakupljač u divljini, iz vremena dok sam, kao jedinka, jednostavno nije mogao opstati, no ona i dalje postoji. Frapantno je jedino na što smo sve spremni pristati kako bismo ostali zajedno, bili nečiji. Frapantno je koliko nam je važno „što drugi misle“, važnije od onog što osjećamo. Intrigira me koliko se emotivno vezujemo uz ono što nas najviše ranjava, ubija.

Kakva je, zapravo, samoća Same iz naslova vašeg romana? Čini mi se da više od samoće izazvane vlastitom odlukom, napuštanjem nevjernog supruga i otvaranjem novog životnog poglavlja, pogađa osamljenost prouzrokovana nerazumijevanjem okoline i izostankom
podrške…

Samoća u koju zalazimo vlastitom odlukom teško je stečena (iziskuje golemu hrabrost), ali i slatka samoća. Toj samoći gorčinu i bol pridodaje najbliža okolina, obiteljsko dušebrižništvo vođeno onom meni jezivom parolom: bolje da umre selo nego običaji. Jer običaj je i pravilo da brak mora pošto-poto opstati, trajati do smrti koja nas fizički neće razdvojiti, nego ćemo posvađani i mržnjom požderani i dalje ležati zajedno, zajedno trunuti u obiteljskoj grobnici. Nitko nas, naime, ne uči održavanju nutrine. Svi svu svoju pozornost posvećuju fasadi. Svi se čude kad se dogodi nasilje u obitelji, kad se dogodi samoubojstvo. Svi kao roboti vele: bili su divan par, bila je tako nasmijana, bio je tako pristojan i miran, drag. Nikog ne zanima zapozorje dokle god su marionete na pozornici nasmiješene, dokle god funkcionira to kazalište sjena. To je strašno.

No samoća i osamljenost, poznato je, nisu istoznačnice pa, dok je vaša protagonistkinja Mirna sama, svoju samoću podnosi bolje od majke. Je li osamljenost tim gora kad se događa u paru?

Mnogo puta sam čula pojam: samoća u dvoje. I uvijek je u izgovorenom bilo mnogo, previše sjete, čak duboke tuge i uzdaha nemoći. Mnogi su sami (i nesretni) uz nekog. Mnogi se ponašaju kao da nema izlaza, kao da je taj okvir začarani krug iz kojeg nema izlaza od trenutka kad su pred matičarem ili svećenikom rekli da. Fascinira me i grozi to prepuštanje sudbini. Jer čovjek nije naplavno drvo koje bujica nosi po vlastitu nahođenju. Svaki bi čovjek trebao biti arhitekt, graditelj, kormilar vlastite sudbine.

S druge strane, koliko smo u svojim samoćama doista sami? Zidovi, kažete, štite samo od pogleda, a čuje se (gotovo) sve. Ponekad se najintenzivnije čuju upravo tišine. I govori li to o voajerizaciji društva koje, kao u kakvu realityju, želi znati sve do najsitnijih detalja čak i kad su detalji bolni i s nelagodom izneseni?

Uvijek imamo publiku. Uvijek. Riječ je o publici sklonoj morbidnom voajerizmu koji u meni izaziva jezu. Naime, ista ta publika koja analizira svaki vaš pokret neće reagirati kad se nađete u životnoj ugrozi. Zanimljivo je kako nitko od susjeda ne čuje kad netko nekog ubija u stanu. Nitko od susjeda tad ne zove policiju. Ali vole se rugati susjedu koji je pijan posrtao stubama, baš im je smiješno kad ženu nazove kurvom ili kravom. Zaslužila je, valjda.

***

Od kazališta, muzeja, kulturnih centara očekuje se (dapače zahtijeva) da donose zaradu koju nikako ne mogu donijeti. Potpuno se isključila ona „dodana vrijednost“, ono nešto duhovno što kultura donosi u obliku izgradnje i očuvanja identiteta / Kultura se mora izboriti za svoje mjesto. Ne samo kako bi samu sebe sačuvala nego kako bi sačuvala i narod unutar kojeg djeluje

***

Mi svoje živote vodimo pred vrlo selektivnom publikom koja odvraća pogled čim se pojavi krv. Ta je publika poput onih koji ne žele čitati „teške“ knjige, ili one žalosne.

A opet, često se ističe, ništa ne znamo o ljudima. Dolazi li ta mantra kao umirenje, opravdanje ili neugodno upiranje prstom u bolno mjesto?

Ne, ta mantra mene duboko uznemirava, podsjeća na činjenicu koliko smo svi mi skloni olako, neargumentirano donijeti sud, presudu o nekome o kome ne znamo ništa ili znamo samo ono što ta osoba uopće želi pustiti u javnost. Samu sebe tom mantrom podsjećam da ne skačem pred rudo, da nemam prava donositi sud o bilo kome kog nisam upoznala onako kako bi se ljudi trebali upoznavati: kroz sva duševna stanja, smjehove i tuge, bjesove i razgaljenosti, kroz kušnje, padove i pobjede, kroz korake koji su ga doveli do onoga što jest. Malo toga znamo o sebi (nikad se do kraja ne upoznamo, jer nikad se ne iskušamo baš u svemu), pa kako bismo onda mogli išta znati o nekom drugom.

Kako u društvu povezujemo traumu i samoću? U optiku kojom ih promatramo, kako u romanu prikazujete, uvijek se umiješa sramota. Zdravorazumski bismo zaključili da se protiv toga treba boriti, ali kako?

Možda ne tradicijski otvoreno, ali barem subliminalno, skloni smo logici koja nalaže da smo uvijek nečim zaslužili ono što nas je zadesilo. To je nekakav, rekla bih, nakazan spoj judeokršćanskih natuknica i vjerovanja u reinkarnaciju, u karmičku kaznu. Žrtvi je gotovo uvijek neugodno zbog onog što joj se dogodilo. Zločinca gotovo uvijek pravdamo nekakvim floskulama o teškom djetinjstvu ili izazovnosti žrtve. Žene koje trpe nasilje muževa često ­skrivaju vlastito stanje, žene čiji su supruzi preljubnici uvijek „grijeh“ prebacuju na drugu ženu, ljubavnicu. Ne znam još objasniti te mehanizme koji se trse krivca osloboditi krivnje. Baš kao što mi nije posve jasno to predstavljanje samoće kao kazne, kao svojevrsnog pakla, to nametanje braka kao rajskog prostora usprkos svemu što se unutar brakova događa.

Izd. Naklada Ljevak, 2022.

Koliko toga, zapravo, kreće iz polja nesvjesnog ili naučenog u prvim godinama života? U dječjoj igri zapažamo podjelu prema kojoj dječaci (muškarci) odlaze na posao, a djevojčice ih (žene) kući dočekuju s ručkom. S druge strane, vidimo i kako lako protagonistkinja očevu ljubavnicu klasificira kao to i koliko se puta riječ raspuštenica čuje upravo iz ženskih usta. Je li ona da je žena ženi vuk aktualna i danas? Koliko mizoginija ima žensko
lice?

Ha-ha! Žena je ženi žena. To je kao najgora kletva. Paradoksalno, žene, majke, odgajaju buduće muževe. U stilu: patila sam ja, pa neka pati i moja buduća snaha.

Ali, budimo realni, nismo pošteni ni prema dječacima. I njih se gura u kalupe koji ih ograničavaju. Neću nikad zaboraviti prijatelje koji su imali sina koji je u dobi od pet godina na Božić poželio lutku. Majka, moja prijateljica, kiselo se smiješila, no otac je poludio, svečano izjavio da njegov sin „neće postati peder“. Dječak nije dobio lutku. Pod jelkom ga je dočekala neka videoigrica. Dječaci se uče da ne plaču, da samo djevojčice plaču… Ne dolaze djeca sama do temeljnih postavki muško-ženskih odnosa. Mi im to usađujemo svojim primjerom, ali i glupim, paušalnim izjavama koje naposljetku dovode do katastrofe. Posve drukčiji primjer: ako roditelji pred djetetom neprestano o nastavnicima govore kao o nevažnim, irelevantnim budalama, ako pred djetetom kažu da će „otići onoj glupači očitati bukvicu i tražiti veću ocjenu“ za svoje milo, beskrajno pametno dijete, to dijete nastavnicu neće smatrati baš nikakvim autoritetom… a to, umnogostručeno, dovodi do potpunog moralnog urušavanja društva, dovodi do društva u kojemu su se urušile sve okomice, svi uzori, u kojem je sve postalo plošno, fasadno.

Iako nije tema romana, možda jest dobro pitanje koliko suvremena kultura uči ili prisiljava pojedinca da ljude i odnose, baš kao i stvari, odbacuje umjesto da popravlja. Odustajemo li, u kontekstu svakovrsnih odnosa, danas odveć lako?

Ironično, dobili smo ono za čim smo slijepo žudjeli. Čisti, nemilosrdni utilitarizam upakiran u šareni celofan „političke korektnosti“. S jedne strane zgražamo se nad inuitskim ili indijanskim običajem da se starci uklanjaju iz društva i prepuštaju smrti jer su beskoristan uteg, a s druge strane sve, apsolutno sve, mora imati nekakvu funkciju, u protivnom se ukida. Dobili smo društvo koje tako umjetnost smatra parazitskom, nevažnom, otegotnom pojavom. Od kazališta, muzeja, kulturnih centara očekuje se (dapače zahtijeva) da donose zaradu koju nikako ne mogu donijeti. Potpuno se isključila ona „dodana vrijednost“, ono nešto duhovno što kultura donosi u obliku izgradnje i očuvanja identiteta. Tu smo gdje jesmo. Kultura se mora izboriti za svoje mjesto. Ne samo kako bi samu sebe sačuvala nego kako bi sačuvala i narod unutar kojeg djeluje. U protivnom ćemo se uskoro, već sutra, pretvoriti u jednoličnu, bezličnu masu jedinki kojima je jedina svrha imati, posjedovati, baciti po isteku modnog ili utilitarnog roka trajanja.

Na književnoj ste sceni posljednja dva desetljeća. Koliko se ona u tom razdoblju promijenila? Ne samo u smislu položaja žena, autorica i prevoditeljica, nego u smislu profesionalizacije svih s knjigom povezanih zanimanja? Na jednom mjestu u knjizi stoji da je katkad potrebno birati između posla i dostojanstva. Je li doista tako i kakvi su danas zaštitni mehanizmi?

Jedina promjena u korpusu hrvatske književnosti koju sam zapazila jest ona da više nema nekih velikih književnih pokreta, nekakvih udruživanja u svrhu izvođenja kolektivnih „performansa“, zastupanja istih ideja, nazora. Klanovi, dakako, nisu iščeznuli, nego dapače i dalje iz sjene pokušavaju mijenjati književnu zbilju, koja im se u konačnici neposlušno otima. Klanovi mogu upravljati nagradama, pozivima na festivale ili komisijama za dodjelu sredstava piscima i njihovim djelima, no ne mogu upravljati publikom, čitateljima. Ta pojava vidljiva je u diskrepanciji između nagrada i čitanosti. Položaj pisca i dalje je bijedan, premda od pisca, od njegova rada, mnogi žive. Ne samo u nakladničkom sektoru nego i u teatru, u filmskoj industriji. Tekst, koji je polazište svega u izvedbenoj verbalnoj umjetnosti, najjeftiniji je. Kako to promijeniti? Mislim da to i nije tako teško. Pisci bi kao prvo trebali pokazati određeno samopoštovanje, ne spuštati se u poniženje prihvaćanja gostovanja bez honorara (u stilu: barem će se tako čuti za mene i moja djela), prodajom autorskih prava u bescjenje, jer knjižnice, kulturni centri, knjižare i drugi akteri književnih događanja uvijek dobivaju sredstva za književna događanja, a pisci im gostovanjima stvaraju rejting. Pisac ima itekako pravo dobiti naknadu za svoj nastup, za vrijeme i trud što ga je uložio. No to je samo jedan u moru „detalja“. Usprkos izlici da smo malo tržište za književnost, moramo ustrajati u dignitetu. Banalno rečeno: ni vodoinstalater vam neće doći ako ga ne kanite platiti.

Naposljetku, čija je samoća teža i snažnija – ona žene ili Slavonije?

Teško pitanje. Osobito uzmemo li u obzir činjenicu da samoća sama po sebi ne samo da nije nužno negativan fenomen, nego je počesto i nezaobilazan čin dramatike samospoznaje, regeneracije ili razrješavanja situacija koje nas tište, iz kojih se prividno ne možemo izvući. Osim toga, uzmemo li u obzir površnost međuljudskih kontakata, usuđujem se ustvrditi da je samoća daleko češća pojava nego što mislimo. Društvene mreže stvaraju tek privid povezanosti (umreženosti) u zajedništvo. Pretežno smo zapravo sami, bez obzira na spol, premda se deklarativna, neskrivena, odlučena ženska samoća u nas (a i drugdje) razmatra podrugljivo. Bilo da je u celibatu ili razvedena, žena je uvijek „roba s greškom“. Valjda zato što smo tradicionalno stava kako je bolje biti tučena ili ponižavana nego „ničija“. Sa Slavonijom je druga priča, vrlo autodestruktivna priča, mazohistička. Mnoge „slavonske samoće“ počivaju u samopodcjenjivanju, samoomalovažavanju. Zagreb nije i ne može biti kriv za sve. Slavonija je iznjedrila mnoge velikane, kojih se odriče. Banalan detalj: u Slavoniji, u Vinkovcima, rodila su se dvojica rimskih careva koje nikad nismo „kapitalizirali“. Umjesto da svoje znanstvenike i umjetnike prigrli kao znamen i odliku veličine, Slavonija se „brendirala“ (alergična sam na taj pojam) kulenom, brazdom i tamburicom, izdvojila se i osamila u pukoj ruralnosti i čamotinji vječne žrtve.