Zamagljivanje odnosa i pokušaj izlječenja

Momčilo Đorgović (Kruševac, 1949) veliko je ime suvremenoga srpskog novinarstva. Vrlo je uglađen i diskretno dominantan – i stasom i nastupom. Beogradski Srbin koji sve vrijeme istražuje kad je sve pošlo krivo u Srbiji i da li bi se to što je pošlo krivo ipak moglo popraviti. Mislim da je u nekim stvarima naivni idealist. Bio je dopisnik iz Beograda zagrebačkog tjednika Danas (1981–1986). Suradnju s njim prekinuo je Mirko Galić. Sa Slavkom Ćuruvijom pokrenuo je 1994. tjednik Telegraf, od 1996. Ćuruvija je bio urednik Dnevnog Telegrafa, a Đorgović Nedeljnog Telegrafa. Slavko Ćuruvija, rođen u Zagrebu 1949, likvidiran je 11. travnja 1999. u Beogradu. Đorgović je prodao Nedeljni Telegraf 2009. To su tek šturi podaci o neobičnom, nediscipliniranom i žestokom autoru, koji možda, ponekad, odviše vjeruje samo u svoje prosudbe. Vrlo neobično za novinara – Đorgović jako pazi na svoj izgled, pije uglavnom čaj i ne puši. Vozi crni Mercedesov terenac. Živi između Beograda i Rijeke.

Izd. Laguna, Beograd, 2022.

Objavio je knjige: Đilas: vernik i jeretik (1989), East of West, West of East: reports from the storm of Serbian politics (2007), Srpski valcer (2010) Uspon i pad Titove Jugoslavije i Rankovića na Brionima: politički putopis u trideset dramatskih slika (2013), Tragedija jednog naroda: šta ljude u Srbiji nagoni da rade protiv sebe (2016, 600 stranica, šest izdanja, njegova najveća uspješnica); Opanak ili železnica: ko je i kako Srbiju posvađao sa Zapadnom Evropom (2021). Knjige mu imaju čudne naslove i još čudnije podnaslove. Riječ je o povijesnim esejima s izraženim književnim elementima. Uspon i pad Titove Jugoslavije trebao se izvesti kao kazališna predstava, ali to se nije dogodilo. Nekoliko puta sreli smo se u Rijeci i razgovarali vrlo oprezno, na način tako blizak ljudima iz diplomacije. No povod za ovaj tekst njegova je tek otisnuta knjiga o Skerliću.

Matoš o Skerliću

Jovan Skerlić (Beograd, 1877–1914) vrlo je zanimljiva figura. Matoš ga je dobro poznavao i vrlo precizno sažeo svoja razmišljanja o njemu i njegovu radu: „G. Skerlić je danas u Srbiji sila. Kao univerzitetski profesor zapovijeda omladini, kao urednik srpskog Savremenika, Srpskog književnika, komandira literaturi, kao duša jednog radikalnog i demokratskog dnevnika ima veliki politički utjecaj. Profesor, političar i literat... Držanje tog demokrate miriše po diktaturi...“ I potom: „G. Jovan Skerlić je jedini za kojega znam da me mrzi, jako i nepomirljivo. Moje osjećanje prema njemu, prem nije simpatija, nije mržnja, jer ne mrzim ni loših pisaca, a on nije loš pisac... Mi smo na protivnim polovima. On je socijalista, ja sam nacionalista. On je – barem tako tvrdi – Jugoslovjen, ja sam Hrvat. On je realista, ja to nisam.“

Tijekom ljeta 1912. Kastavac Milan Marjanović proveo je nekoliko mjeseci u Srbiji s Jovanom Skerlićem, koji je upravo izdao Istoriju nove srpske književnosti. Skerlić je osigurao državni novac za tiskanje u Rijeci svoje brošure Današnji srpskohrvatski nacionalizam (1913) te Marjanovićeve Narod koji nastaje. Sva jugoslavenska izdanja u Rijeci izdavala je Međunarodna knjižara Gjure Trbojevića, u sklopu Srpske pravoslavne crkve. Skerlić je također bitno pridonio – ideološki i financijski – pokretanju Marjanovićeva riječkog tjednika Književne novosti (1914). To literarno slabašno i posve nevažno glasilo, no istovremeno politički vrlo prodorno i uvjerljivo, pamti se po Legendi, novozavjetnoj fantaziji u tri slike, prvom tiskanom radu Miroslava Krleže uopće. No pamti se i po zlokobnoj Skerlićevoj anketi iz koje je proizlazilo da bi se u budućoj Kraljevini Jugoslaviji trebalo pisati latinicom i govoriti ekavicom. Između ostalih tu Skerlićevu ideju je nakon 1918. prihvatio i Krleža i nekoliko godina pisao na nekom čudnom srpsko-hrvatskom.

Zbog navedenih nekoliko važnih podataka o Skerliću (koji nisu u knjizi), zanimalo me kako je Đorgović prišao tom književnom povjesničaru i političaru, koji je umro, kao i Matoš, 1914. No u knjizi me je čekalo veliko iznenađenje, koje se samo može naslutiti iz njezine najave na stranicama beogradske Lagune, izdavača koji objavljuje 400 naslova godišnje: „Politika. Korupcija. Pljačka naroda. Pozlaćivanje prostakluka. Svađa i ljubav sa velikim silama. Kult vođe. Istorijska bespuća. Ratovi. Nasilja. Ubistva i trovanja – licence to kill za političke protivnike. U knjizi Ko je ubio Jovana Skerlića Momčilo Đorgović sagledava dubok konflikt mlade i stare generacije pred sam početak Prvog svetskog rata, što je odredilo političku, privrednu i kulturnu sudbinu Srbije i njen identitet sve do današnjih dana. Veliki protivnik srpskih radikala Jovan Skerlić bio je ubeđen da njihov vođa Nikola Pašić mladu balkansku državu vodi u uništenje i ambis. I kada je u Narodnoj skupštini 1914. pozvao na opštu pobunu protiv njega i ondašnjih korupcionaša, umro je iznenada u 37. godini kao gromom pogođen. Mnogi su tada u Beogradu smatrali da je otrovan. Lik jednog od najznačajnijih srpskih književnih istoričara i kritičara posmatra se u ovoj knjizi u svetlu njegovog političkog angažmana i političke filozofije.“

Tadašnja i današnja Srbija

U knjizi ima kratkih poglavlja koja nas se izravno tiču: Matoš o Svetozaru i radikalima, Gunjac i opanak u Crikvenici, Opatija-Kazablanka, Na Jadranu se kroji balkansko-jadranska politika, Tajni život Pašića na Kvarneru, Riječka veza. Ipak, ono što me je iznenadilo: u knjizi uopće nema Skerlićeve biografije?! Taj krajnje zbunjujući koncept – da sadržaj ne odgovara naslovu – sam autor priznao je u razgovoru. Mogući naslov, koji bi mnogo više odgovarao onomu o čemu Đorgović zaista piše, bio bi: Tko je ubio Srbiju? Đorgović se nije odlučio za taj naslov jer smatra da je sukob ideja između Jovana Skerlića i Nikole Pašića karakterističan i za tadašnju i za današnju Srbiju. Iako je i sam svjestan da je Pašić pobijedio i u jučerašnjici i u današnjici, Đorgović, kao i u drugim svojim knjigama, propituje da li su stvari mogle ići i nekim drugim putem – koji bi bio neusporedivo prihvatljiviji za, nerealiziranu, zapadnoeuropsku Srbiju. Ipak, u uvodu piše: „Srpska istoriografija jeste uglavnom centrirana na dramaturgiji permanentne teologije rata i oslobađanja. Pošto je teologija, ona je sveta knjiga, u njoj se ostvaruje i utemeljuje srpstvo, a još je Slobodan Jovanović primetio da je srpski svetovni nacionalizam u amalgamu sa crkvom. Usled toga, tvrdi dalje Jovanović, srpski nacionalizam je bio sav prožet onim fanatizmom koji religija daje, dok je čisto laički moral Dositejeve škole ostao u svojoj prevelikoj trezvenosti gotovo sasvim lišen oduševljenja. Posle 1945. oficijelna istoriografija nastavila je da bude i ratna i revolucionarna, partizani su iz pobedničkog rata došli na vlast, a socijalističku stvarnost komunistička partokratija je i dalje vodila našim revolucionarnim putevima.“

Ova knjiga autorovo je najdiscipliniranije i najkoherentnije djelo. Vrlo precizno razradio je sukob Skerlićevih i Pašićevih ideja i logično ga pratio do današnjih dana. Knjiga je beskrajno ambiciozna u smislu pokušaja izlječenja neizlječivog bolesnika – što je današnja, Vučićeva, Srbija. Mislim da je riječ o odlično napisanoj knjizi, koja se lako čita, no koja malo zamagljuje hrvatsko-srpske odnose, želeći popraviti srpsko-srpske odnose. Problem je što je Jovan Skerlić u dijelu svojih postavki zaista bio antipod Pašiću, no u odnosima prema Hrvatima, od Pašića ga razlikuje tek malo uljuđeniji i mekši pristup. Vjerojatno za hrvatsku politiku i kulturu neusporedivo opasniji.