Za zabavu, ne i za umjetnost

Nakon svršetka predstave i pljeska publike, poklona glumaca i podijeljenog im cvijeća, gledatelj ispred mene gledatelju do sebe veli: Glumci kritičarima bacaju cvijeće da o njima i predstavi pišu i govore dobro. Zbilo se to na premijeri Bube u uhu Georgesa Feydeaua, u režiji srbijanske redateljice Snežane Trišić, izvedenoj 15. listopada na velikoj pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Varaždinu.

Mišljenje gledatelja citiram ne zato što njime želim ponuditi eventualni alibi za dio onoga što ću o predstavi napisati, nego stoga jer suvremeno hrvatsko kazalište malo mari za publiku. Znatan dio samozvanih modernih hrvatskih redatelja publika ne zanima ili misle da njihove predstave publika ne razumije.

No varaždinsku predstavu nije režirao moderni hrvatski redatelj ili redateljica, nego srbijanska redateljica. Intendantica Senka Bulić vjerojatno s razlogom pozvala ju je da izrežira tu predstavu, koja bi „kazalište približila publici i osigurala vezu nasljeđa i suvremenosti“, kako Senka Bulić izjavila postavši intendanticom. Pa, što je varaždinska publika dobila, čemu se smijala i aplaudirala? Je li redateljica Trišić dobro odabrana za režiju te komedije?

U glavnim su ulogama Ljubomir Kerekeš i Helena Minić Matanić / Snimio Marko Ercegović

Nakon praizvedbe Bube u uhu 1907. jedan tadašnji kazališni kritičar napisao je: „To je komad za koji bi valjalo izmisliti novi kvalitativni pridjev: smiješan, zabavan, komičan, vragometan, vrtoglav; sve to, pa i mnogo više.“ To je doba belle époque, kraj je 19. i početak 20. stoljeća, unutar kojeg se građansko društvo prepustilo svim vrstama užitaka, sjetimo se Moulin Rougea, kan-kana, pa i crteža H. de Toulouse-Lautreca. Tada se pojavio i vodvilj, koji uvelike određuje kako treba biti glumljena ta komedija francuskog „kazališnog Mozarta“.

Kada je riječ o Feydeauu, koji se dokazao još kao vrstan glumac, redatelj i slikar – odnosno kada se radi o njegovu teatru i njegovim bulevarskim komedijama, koje su najčešće vodvilji prožeti apsurdnim replikama, komedijom zabuna i muzičkim songovima – važno je znati kako te komade, kojih je sadržaj uglavnom banalan, učiniti teatarski zanimljivima. I publici koja u kazalište ne dolazi isključivo radi zabave, nego ima i nekih umjetničkih prohtjeva! Kojoj nije bitno da je netko nasmije, pa i lošim vicevima ili već bezbroj puta ponovljenim glumačkim gegovima, tikovima i grimasama, valjanjem riječi bez samoglasnika, mumljanjem...

Feydeau je u Bubi u uhu mnogo serioznije shvaćao probleme života. Vladimir Gerić, prevoditelj Feydeaua, napisao je da je on „ozbiljan, zabrinut pisac, koji je svoje vrijeme i ljude oko sebe opisao s prezirom, gorčinom i porugom, a bez patetike i moraliziranja, kao nitko prije ni poslije njega!“ Buba... dakle nije samo smiješna komedija nego i opasna kritika hedonističkoga stila života. Ali je i tipičan vodvilj s dinamičnim zapletom od prvog do zadnjeg prizora u kojemu se njegovi junaci nikako ne uspijevaju sporazumjeti jer ne slušaju jedan drugoga, jer im jezik nije sredstvo sporazumijevanja, nego nesporazuma.

Iza svih postupaka Chandebiseovih – kao i njihovih sluga, sluškinja i poslužitelja; sa svim njihovim sobama, hotelima i vratima, šampanjcima, pismima i parfemima, sa svim njihovim preciznim mizanscenskim pretrčavanjima i apsurdnim dijalozima, koji „govore što misle, samo onda kad ne misle što govore“ – iza svega smiješnoga i nemoralnoga u životu i prirodi tih protagonista, vreba autorova kritika tih likova i njihova društvenog statusa. „U toj jurnjavi, ljubavnim pustolovinama, bračnim trokutima i nevjerama, Feydeauovi junaci, lišeni prave osobnosti, misli i osjećaja bivaju okrutno kažnjeni – smijehom!“, napisao je u pogovoru Bube Gerić, koji je davnih 1970-ih režirao vrsnu Bubu u tadašnjem Dramskom kazalištu Gavella.

Svojedobno je uvaženi kazališni kritičar Dalibor Foretić napisao: „Da bi se ostvario dobar vodvilj, nije potrebno puno mudrosti. Potrebna je publika, potrebni su izvrsni glumci i potrebno je zadovoljiti dva ne previše laka zahtjeva: čvrstoću i matematičku preciznost radnje, te rafinirani stil komike.“

Zahtjevi nisu mali. I u današnjem konfuznom hrvatskom kazališnom vrludanju i lutanju teško da su dostižni. Publika još postoji, još je ima s izgrađenim kriterijima, ima i dobrih glumaca samo ih redatelj(i)ce moraju dobro voditi, jer su oni/one ti koji određuju osnove tehnike vodvilja i stil komike, koji je „presudan za uspjeh bulevarskog žanra kakav je vodvilj“. Pa je li ih redateljica Trišić realizirala?

Nije. Pokušala je nemoguće – spojiti glumačku sporost s hitrinom Feydeaua. Njezina matematička mizanscena i glumačka igra nisu polučile ono što Feydeauov teatar mora biti kako bi bio ono što jest. Nesporazumi protagonista, komični karakteri, kratki spojevi, vrtoglavi ritmovi, brzina mijenjanja situacija... rijetko su to bili. A oni koji su to i bili – Karlo Mrkša (Camille), Filip Eldan (Etienne), Nikša Eldan (Rugby), manje Helena Minić Matanić (Raymonde), Dea Presečki (Lucienne) i Hana Hegedušić (Eugenie – Pjevačica), mjestimice Robert Plemić (Carlos), Elizabeta Brodić (Antoinette), Zdenko Brlek (Ferraillon) i Darko Plovanić (Baptistin), nikako Marinko Leš (Tournel) i Marko Cindrić (doktor Finache) – rijetko su uspijevali nadmašiti krivi karakter i sporost dvostrukoga glavnog junaka (Victor-Emmanuela i Pochea), kojega je tumačio Ljubomir Kerekeš.

Iako nadaren i dokazan glumac, Kerekeš je bio kočnica koja se nije dala otkočiti kako bi skliznula u fejdoovski ritam preciznih matematičkih situacija i apsurdnih zabuna.