Veliki napad na mali ratni dnevnik (ii)

U Jutarnjem listu od 22. listopada ove godine objavljen je opširan članak Slavice Lukić Država ga isključila s popisa lektire, ali neki učitelji i dalje traže od djece da čitaju Tomašev „Mali ratni dnevnik“. Ovo je već drugi nasrtaj Slavice Lukić na spomenutu knjigu (prvi je objavljen davne 2006, kada je emotivno egzaltirana pisala o Lektiri za mržnju, optuživši me da ova knjiga „širi netrpeljivost prema Srbima i veliča ustaštvo“, širi „govor mržnje, najgore rodne stereotipe, nacionalnu i vjersku nesnošljivost prema ireligioznima, promovira nacifašizam“ i sl.). Sada naoružana pravnim aspektom „problema“ diže na noge sud, Ustav, pučku pravobraniteljicu, Ministarstvo obrazovanja, nevladine udruge, Centar za građansku hrabrost, Srpsko kulturno vijeće, ali (zanimljivo je) – ne i 400 djece ubijene u Domovinskom ratu, ne spominje Slavoniju u kojoj, ujesen 1992, dva razreda nisu sjela u školske klupe, jer su „ležali po seoskim i gradskim grobljima“.

Neugodna asocijacija na
22 tisuće poginulih branitelja

Znakovito je i kako Slavica Lukić tendenciozno navodi naslov knjige – Mali ratni dnevnik, jer je on tek podnaslov knjizi Moj tata spava s anđelima, što namjerno ne spominje, jer neugodno asocira na 22 tisuće branitelja, koji „spavaju s anđelima“. Slavica Lukić potom kaže da se prvi put pisalo o toj knjizi davne 2006. godine, u Globusu. Neće reći da je ona prije šesnaest godina objavila svoj prvi napad na tu knjigu. Dakle već šesnaest godina traje njezin lov na vještice, na djevojčicu Cvijetu (iza koje se „krije“ Tomaš, podsjeća Lukićka čitatelje na pravog autora ove knjige). Vitla svojim maljem za ubijanje vještica progoneći njime ne samo Mali ratni dnevnik nego i istinu o Domovinskom ratu koju želi, ako već ne može izbrisati iz kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda, zabašuriti, zatajiti, zaboraviti, relativizirati. Poziva istomišljenike da i oni bace na lomaču poneko drvce… Je li uspjela u tome? Jest. Nekoć obvezna lektirna knjiga za VI. razred OŠ „izbačena“ je s tog popisa i našla se tek u širem izboru. Je li joj to dovoljno? Nije. Jer posao, kako reče jedan bivši saborski zastupnik, nije završen do kraja! „Ćerat“ će se ona sa Cvijetom i njezinim autorom sve do Europskog suda za ljudska prava… Čijih prava? Tisuće onih koji žele tu knjigu i dalje u lektiri!? Naime, priznaje Lukićka kako je u jednoj demokratski provedenoj anketi Ministarstva znanosti i obrazovanja (2019) potvrđeno da više od tisuću osnovnoškolskih nastavnika i 752 knjižničara žele tu knjigu u lektiri. Žele je i učenici. Slavica Lukić ne može se načuditi „začudnoj popularnosti tog Tomaševa romana“. Jer, gle, nastavnici i knjižničari svrstali su ga među top 20 književnih djela koje preporučuju učenicima viših razreda osnovne škole, uz bok remek-djela dječje književnosti… Unatoč tomu, ne bi me začudilo da nakon njezine najnovije harange neka učiteljica početkom studenog kaže učenicima: U sjećanje na naš Domovinski rat govorit ćemo o ukrajinskoj djeci iz Mariupolja, Hersona i Zaporižja izbjegloj širom Europe. Nećemo, valjda, našu djecu učiti o stradanju i izbjeglištvu njihovih vršnjaka iz hrvatske knjige! Žali se Slavica Lukić na vladu Sanadera, Kosorice, Milanovića, na ministre obrazovanja. Čudi se, ne može shvatiti obrazloženje pomoćnika ministra Primorca Marija Rogača: „Povjerenstvo je došlo do zaključka da u obaveznoj lektiri mora biti neko djelo koje se bavi problematikom Domovinskog rata, jer je to dio naše povijesti, i izbor je pao upravio na tu knjigu jer je Povjerenstvo zaključilo da ona ispunjava sve pedagoške i stručne standarde.“ Ali što zna Povjerenstvo, što znaju recenzenti knjige, izdavači, nastavnici, prevoditelji na talijanski i slovački jezik, učenici, brojni roditelji – svi su u zabludi. Ona je ta koja će im reći da im Tomaš podmeće kukavičje jaje, ona je lučonoša koji unosi svjetlo u lektirnu tamu.

Nekoć obvezna lektirna knjiga za VI. razred 
zadnjih je godina izborna lektira

Znakovito je još nešto. U svom tekstu navodi Slavica Lukić da je djevojčica Cvijeta stara deset godina, a ne trinaest. Ne slučajno, naravno, jer sudovi/komentari desetogodišnje djevojčice u zapisima zvučali bi neprikladno za njezin uzrast. S trinaest godina djevojčica na pragu djevojaštva, iznosi zrelije sudove, pametnija je no što Lukićka misli.

No progovorimo o srži „problema“. Od stotinjak dnevničkih zapisa u knjizi Slavica Lukić uporno vrti nekoliko učeničkih (te jedan majke, očajne i revoltirane ratom i sudbinom svog djeteta), nes(p)retnih izjava koje, izvučene iz konteksta, danas doista mogu zazvučati grubo, ali ne treba zaboraviti da nisu izrečene u toplini idiličnog doma, nego u jeku Domovinskog rata, u vrijeme kada je na tisuće hrvatskih školaraca izbjeglo ispred srbočetničke agresije na Hrvatsku – u Austriju, Njemačku, Mađarsku, Češku, Slovačku… Ne kaže nam Slavica Lukić ništa o uzrocima zla, spominje tek posljedice (moju knjigu). I onda ono „najstrašnije“: u jednoj „zadaći“ za pinkafeldske novine neki su buntovni učenici napisali „Za dom spremni“ i „Uvijek za dom spremni“; križali su ćiriličke tekstove u čitanci, nakon popularnih pjesama slušali su, izbjegli u austrijskom internatu, i Čavoglave (učiteljica ih „rastjeruje“; nije bilo Slavice Lukić da im zapjeva Od Vardara pa do Triglava). Kad je to iscrpila, zasmetao joj je i Cvijetin komentar o gradišćanskim Hrvatima, među koje su došli, koji i nakon 450 godina vole Hrvatsku, ali poštuju svoju novu domovinu Austriju, za razliku od Srba, koji su isto toliko, otprilike, u Hrvatskoj, ali mnogi je ne poštuju! Što je tu sporno? Da su je poštovali, ne bi je zasipali granatama i ubijali joj djecu?! Osobito cinično, nerado kažem lažljivo, zvuči njezin komentar kako „u romanu nema nikakvog vrijednosnog suda o ‘problematičnim’ zapisima“. Ima, ali ih gospođa Lukić ne želi ih vidjeti.

Snažna osuda rata

Pa podsjetit ću je: Kada Cvijeta vidi kako gardisti bacaju nož u metu nacrtanu na vratima jedne srpske kuće, ona se (zapravo Tomaš, Lukićka voli naglašavati kako iza Cvijete stoji Tomaš) snebiva i kaže: „Moj Bože!“ Jednom prestrašenom Srbinu u njezinoj ulici želi: „da slobodno šeće ulicom i da ga ne steže u srcu i u prsima“, drugom „da se ne plaši života s nama, da se ne boji ni ‘naših’, ni ‘svojih’.“ Na klizalištu su se potukla djeca s jednim malim Srbinom. Intervenirala je žandarmerija, a Cvijeta kaže: „Naklizali se nismo, okliznuli se jesmo“ (nije rekla: pa neće nas valjda i u Austriji jedan Srbin zajebavat!). Kad je učiteljica vidjela da su učenici iskrižali u čitanci ćiriličke tekstove, govori im „da taj postupak nije civilizacijski ni kulturan čin, jer će i ubuduće učiti ćirilicu“; pa kasnije: „Djeco, vi znate da je među vama bilo malih nacionalističkih ispada, da ste se busali u svoja mala hrvatska prsa i kada to nije trebalo. Danas ću vam stoga reći nekoliko riječi o toleranciji, o međusobnoj snošljivosti, o međusobnom razumijevanju, o suživotu, o zajedničkoj supatnji… Govorit ću vam o smrti jednog mladića, Srbinu iz Bjelovara, Momčilu Vukašinoviću, koji je poginuo boreći se za Hrvatsku.“ U jednom zapisu Cvijeta kaže: „Ljepše je živjeti sa Srbima, nego s granatama.“ U nemogućnosti da, zbog ograničena mi prostora, navedem još sličnih zapisa spomenut ću još samo jedan, koji bi bio dovoljan za cijelu knjigu. U novinama su raspisane tjeralice za ratnim zločincima, kao na Divljem zapadu, a Cvijeta zapisuje: „Ali mi ne živimo na Divljem zapadu. Glasam za pomilovanje!“ Citirani su zapisi samo manji dio dnevnika, većina ih svjedoči o životnoj drami jedne djevojčice. To su nježni zapisi o surovoj ratnoj stvarnosti (izbjegle) djece iz Hrvatske za vrijeme Domovinskog rata. Zapisi su snažni antiratni protest, prožeti humanošću, a ne mržnjom. Cvijeta (i Tomaš) zalažu se za toleranciju, za suživot. Srbima koji su nanijeli zlo Hrvatskoj i njezinim braniteljima, očevima koji spavaju s anđelima (Lukićka ne voli tu sintagmu), oprostit će tko može, zaboravit neće nitko, pa neka ih Slavica Lukić ne tjera na to.

I, da kažem i ovo, za novo, petnaesto izdanje ove knjige, koje je u pripremi, napisao sam u predgovoru (ne krijući se više iza Cvijete), uz ostalo: „Izmijenio sam u knjizi neke dijelove, ne da bih zatajio istinu, već da bih je približio i djeci koja nisu kriva za zločine svojih očeva i koji malo znaju o tragediji svojih vršnjaka s kojima su prije rata prijateljevali. Uradio sam to sa željom da opet idu u iste razrede, uče zajedničku povijest, čitaju iste knjige, da se hrvatska i srpska djeca u Vukovaru i širom Hrvatske susreću na istoj strani ulice. Smatram da knjiga time nije time izgubila ništa od svog domoljublja i rodoljublja, da izražava snažnu osudu rata, da je glas za mirniji život, međusobnu toleranciju i zajednički suživot ubuduće. Jer u ratu nema pobjednika, svi su gubitnici, u njemu su samo snovi ostali neporaženi. Uradio sam to da bi rat koji nas je sve unesrećio ostao djeci tek ružan san, da bi u budućnosti snivali ljepše snove jer – kako gledati u budućnost očima punim prošlosti?!“.