Važan spomenik muzičke prošlosti: Vinko Jelić, napokon!

Tiskano je drugo suvremeno izdanje zbirke Parnassia militia (Strasbourg, 1622) Vinka Jelića (pravim prezimenom Jeličić) (Rijeka, 1596–Saverne, Alzas, Francuska, nakon 24. srpnja 1636), jednog od ponajboljih skladatelja srednjoeuropskoga ranog baroka. I valja odmah reći, mladi čembalist i dirigent Franjo Bilić – koji je transkribirao izvorni notni tekst i napisao kratku, vrlo sadržajnu uvodnu bilješku – obavio je sjajno svoj posao. Pred nama je uzorno pripremljeno suvremeno izdanje, kakvih je u našoj sredini isuviše malo! Da bi bilo jasno u čemu je iznimnost ovoga notnog izdanja, valja nam se vratiti u daleku 1935. godinu.

Izd. Ogranak Matice hrvatske u Svetoj Nedelji i Hrvatski glazbeni centar, 2022.

Zahvaljujući pionirskom radu muzikologa Dragana Plamenca na istraživanju hrvatske glazbene prošlosti, domaća glazbena javnost u jesen 1935, u velikoj dvorani Hrvatskoga glazbenoga zavoda, na koncertu naslovljenu Iz hrvatske muzičke prošlosti, mogla je prvi put, nakon nekoliko stoljeća posvemašnjeg zaborava, čuti skladbe starih hrvatskih renesansnih i baroknih majstora. Bili su predstavljeni Andrija Patricij, Julije Skjavetić, Tomaso Cecchini, Vinko Jelić i Ivan Lukačić. Tom prigodom Plamenac je održao uvodno predavanje te predstavio notno izdanje Ivan Lukačić, Odabrani moteti (Zagreb: HGZ, 1935; 2. izd. 1975). To je bilo upravo prvo notno izdanje zbirke jednog starijeg hrvatskog skladatelja. Dragan Plamenac (pravim imenom Karl Siebenschein), naslutivši užase Drugoga svjetskog rata, prebjegao je 1939. u Sjedinjene Države i gotovo sve što je o hrvatskoj glazbi nakon rata napisao zapravo je addenda et corrigenda uz njegova mladenačka istraživanja.

Jelićevo stvaralaštvo
u Strasbourgu

Trebalo je proći više od dva desetljeća, dok se nije pojavilo suvremeno notno izdanje jednog od skladatelja – bio je to Vinko Jelić – na čiji je skladateljski opus upozorio Plamenac na spomenutom koncertu u HGZ-u. Najprije Albe Vidaković, a onda i Lovro Županović, zaslužni su za to što je kompletan Jelićev skladateljski opus dostupan u suvremenim izdanjima.

O Jelićevu životu znamo razmjerno malo. Znamo, primjerice, da je 1606, dakle u dječačkoj dobi, postao pjevačem dvorske kapele nadvojvode Ferdinanda u Grazu, da bi potom završio visoku školu Ferdinandeum. Od 1617. bio je zaposlen kao dvorski glazbenik, pjevač (tenor) i instrumentalist u Saverneu (Zabern) kraj Strasbourga, u službi nadvojvode Leopolda. Godine 1618. bio je zaređen za svećenika i imenovan vikarom isusovačke crkve sv. Marije, a tijekom Tridesetogodišnjega rata gubi mu se trag. U Strasbourgu je objavio tri zbirke: Parnassia militia (1622) te Arion primus i Arion secundus (obje iz 1628); u cijelosti je sačuvana samo prva. S nekoliko skladbi zastupljen je poznatim antologijama protureformacijske glazbe Johanna Donfrida Promptuarium musicum i Viridarium musico-marianum; obje iz 1627). Muzikološka struka prepoznaje u Jelićevoj glazbi izuzetan senzibilitet, sklonost dramatskom izričaju, odbacivanje standardnih retoričkih figura i melodijsku invenciju te ga općenito drži jednim od najboljih skladatelja djelatnih na početku 17. stoljeća.

Suvremeno izdanje u Vidakovićevoj redakturi

Kada je Vidaković predložio HAZU suvremeno izdanje jedne Jelićeve zbirke, logičan izbor bila je u cijelosti sačuvana Parnassia militia. To se izdanje pojavilo 1957. kao prvi svezak u Akademijinoj seriji Spomenici hrvatske muzičke prošlosti. U Grazu je iste 1957. godine, u sklopu serije Musik Alterer Meister, Vidaković objavio Jelićeve Sechs Motetten aus Arion primus.

Indikativna je usporedba tih dvaju notnih izdanja, koje je iste godine priredio isti redaktor, ali kod različitih nakladnika. Izbor moteta iz Arion primus Vidaković je načinio u skladu s recentnim spoznajama o ranobaroknoj izvođačkoj praksi, očito prema uputama glavnog urednika te serije, uglednog muzikologa Hellmuta Federhofera. Notni je tekst pregledan, redaktorske intervencije, korekture i prijedlozi spominju se na kraju kraće uvodne bilješke, u „kritičkom aparatu“. Šifre za akorde u dionici basso continuo realizirane su na način da lijeva ruka doslovno prenosi izvornik, dok su predviđeni akordi i pokoji prohodni ton skicozno naznačeni.

Izdanje Jelićeve zbirke Parnassia militia Vidaković je načinio prema direktivama Stjepana Šuleka, glavnog urednika novopokrenute Akademijine serije, što se pokazalo ne osobito sretnim rješenjem. Šulek je nedvojbeno bio jedna od najmarkantnijih figura hrvatske glazbe 20. stoljeća, skladatelj velikoga znanja i širokih interesa. No nije bio svjestan da izvođačka praksa tzv. „rane glazbe“, one nastale prije romantizma, nije podrazumijevala strogo pridržavanje zapisanoga notnog teksta. Možda nikada nećemo moći sa sigurnošću rekonstruirati nezabilježene improvizacije baroknih majstora, no zato smo sigurni da barokni glazbenici nisu izvodili samo ono što u notama piše.

Vjerni prijenos notne slike

Parnassia u Vidakovićevu čitanju kao da je cijepljena od improvizacijskih iznenađenja. Orguljski basso continuo gusto je „realiziran“, a vokalne su dionice nepotrebno opterećene dinamičkim, akcentuacijskim, frazeološkim i inim znakovima, kojih u izvorniku nema. Tu se u Vidakovićevoj redakturi osjeća Šulekov kritički stav prema izvorniku, stav kojega je on otvoreno zastupao u svojim redakcijama Sorkočevićevih i Straticovih simfonija. Da pojasnim: Šulekovo je „ispravljanje“ starih majstora kao kad bi netko objavio Šenoino Zlatarevo zlato, pa po vlastitom nahođenju Dori Krupićevoj dodavao ili skraćivao dijaloge, „jer nisu dovoljno dobri“.

Franjo Bilić u svojem izdanju Parnassia militia usredotočio se na što vjerniji prijenos izvorne notne slike. Dionica orguljskog continua ostavljena je kao u originalnoj tiskovini, dakle bez „realizacije“. Kako je po struci čembalist i dirigent, Biliću se kao samorazumljivo rješenje nametalo to da notno izdanje priredi u prvom redu za glazbenike. I dobro da je tako! Bilićeva upućenost u izvođačku baroknu glazbenu praksu itekako se osjeća. Konačno smo dobili jedan važan Spomenik hrvatske muzičke prošlosti u reprezentativnom izdanju. Posebne pohvale zaslužuju nakladnici Ogranak Matice hrvatske u Svetoj Nedelji i Hrvatski glazbeni centar, urednici Robert Palić i Martina Mičija Palić, kao i cijela ekipa suradnika koja se brinula oko engleskog i njemačkog prijevoda uvodne studije te niza drugih tehničkih poslova. Ovo notno izdanje jedan je od pozitivnih događaja u domaćem glazbenom nakladništvu posljednjih godina.