Vatreni 1998: dug put do bronce

Najvažnija nogometna organizacija FIFA potkraj svibnja ove godine predstavila je dokumentarni film Hrvatska: definiranje nacije u režiji Louisa Mylesa. U gotovo dvosatnome dokumentarcu pregledno je prikazan put hrvatske reprezentacije do osvajanja bronce na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. Taj put trajao je više od deset godina i obuhvatio rasap a zatim i raspad socijalističke Jugoslavije, nastanak samostalne Republike Hrvatske kao i Domovinski rat. Mylesov je naglasak na političkim, ideološkim i društvenim motivima koji su uvjetovali sportske te redatelj pokazuje koliko je upravo nogomet utjecao na definiranje hrvatskoga nacionalnog identiteta. Iako nedvojbeno važan, nije ipak i prvi dokumentarni film o tom sjajnom naraštaju i uspjehu na SP 1998. Naše vatrene godine redatelja Eduarda Galića (2004), Generacija ’98 redatelja Saše Jelovčića i film Vatreni (2018) meksičkoga autora Edsona Ramireza svaki na svoj način posvetili su se iznimnome sportskom uspjehu i vrlo nepovoljnim povijesnim, društvenim i političkim okolnostima raspada Jugoslavije i Domovinskoga rata.

Davor Šuker, zlatna kopačka Svjetskog nogometnog prvenstva 1998. i Zvonimr Boban, kapetan brončanih Vatrenih / Snimio SiniŠa Hančić / PIXSELL

Pukotine u ustroju socijalističke Jugoslavije kao i neriješeni nacionalni odnosi iznova naglašeni nakon smrti Josipa Broza Tita 1980, gospodarske i političke krize razarale su i društvo i vlast. Premda se zbog povremenih uspjeha sportaša, pojedinaca, klubova i reprezentacija u različitim sportovima možda može učiniti da krize ne opstruiraju i sportski dio Jugoslavije, upravo posrtanja nogometne reprezentacije postaju simbolički pokazatelj da ni tu baš nije bilo sve u redu. Jer, iako se Jugoslavija bez poteškoća kvalificirala na SP u Španjolskoj 1982, visoka su očekivanja ubrzo splasnula zbog slabe igre, razočarali su nogometaši na tom svjetskom prvenstvu i nisu uspjeli proći skupinu. Unatoč činjenici da se Jugoslavija plasirala na Europsko prvenstvo u Francuskoj 1984. – i to u burnoj završnici zadnje utakmice kvalifikacija s izravnim protivnikom Bugarskom – na EP-u reprezentacija nije osvojila ni boda, s trima porazima oprostila se od natjecanja. Na SP u Meksiku 1986. i EP u SR Njemačkoj 1988. jugoslavenski nogometaši nisu ni stigli, a pribrojimo li i posljednje kolo prvenstva 1985/86. u kojem je većina utakmica bila namještena jasno je da se ljubitelji nogometa nisu mogli pouzdati ni u reprezentaciju ni u klubove. Utjeha su im postali tek osvajanje bronce na OI u Los Angelesu 1984. sa tzv. olimpijskom reprezentacijom te svakako osvajanje svjetskog juniorskog prvenstva u Čileu 1987.

„Čileanci“ kao jezgra Vatrenih

Ni put do Čilea nije bio bez poteškoća. Na Europskom juniorskom prvenstvu 1986. održanu u Vojvodini Jugoslavija je osvojila 5. mjesto, što je bilo dovoljno za plasman u Čile, ali je i dovelo do smjene izbornika. Prigovarali su čak i političari, jer prvenstvo se održavalo u državi zloglasne Pinochetove vojne hunte, ali je odlučeno da se ipak sudjeluje. U međuvremenu izbornik je postao Hrvat Mirko Jozić, koji je među osamnaest igrača izabrao čak šestoricu Hrvata – Roberta Jarnija, Igora Štimca, Dubravka Pavličića, Zvonimira Bobana, Roberta Prosinečkog i Davora Šukera, a pribrojimo li im i Tomislava Piplicu, bosanskohercegovačkoga Hrvata, i suca Stjepana Glavinu, čini se da su Hrvati u jugoslavenskoj ekspediciji u Čileu bili najbrojniji, a pokazat će se i najuspješniji. Prosinečki je proglašen najboljim igračem, Boban drugim najboljim, a Šuker je sa šest postignutih zgoditaka bio drugi najbolji strijelac, dok je i zgoditak Prosinečkog protiv Brazila proglašen najljepšim na čitavom Svjetskom prvenstvu. Jugoslavenska je reprezentacija igrala najkvalitetniji nogomet, nadvladali su i favorizirane momčadi poput brazilske u četvrtfinalu ili pak SR Njemačke u finalu. Unatoč sve izraženijim međunacionalnim razmiricama u matičnoj državi, tu je reprezentaciju krasilo zajedništvo i međusobno poštovanje, a premda se nekoliko mladih igrača poslije izgubilo na nogometnom obzoru, većina ih je postala važnim karikama u klubovima u kojima su igrali, pa tako i navedeni Hrvati – Jarni i Štimac u Hajduku, Pavličić i Boban u Dinamu, Prosinečki u Crvenoj zvezdi, a Šuker u Osijeku.

I dok se činilo da seniorsku reprezentaciju i dalje podupiru svi narodi u Jugoslaviji – uz iznimke kao što je to kvalifikacijska utakmica s Turskom na Poljudu 1986, zamašnjak velikosrpske politike, kao i dalji pokušaji centralizma, čvrstog jednostranačja i Hrvata za nacionalizam izazvali su promjene i na sportskom planu. Između prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i prvoga zasjedanja višestranačkog Sabora, 13. svibnja 1990. izbili su neredi – izazvali su ih gostujući navijači – na maksimirskom stadionu prije neodigrane utakmice Dinama i Crvene zvezde, a kako je Zvonimir Boban nasrnuo na milicionera koji je nemilice mlatio nedužnog navijača – postao je i simbolom hrvatstva, ali je i kažnjen privremenom suspenzijom te je izbačen s popisa za predstojeće SP u Italiji. Premda se na popisu našlo čak osam hrvatskih igrača, bjelodano je bilo da jugoslavenska reprezentacija više ne predstavlja i hrvatsko nacionalno biće. Pokazala je to i pripremna utakmica s Nizozemskom u Zagrebu 3. lipnja na kojoj je većina gledateljstva zdušno navijala za – Nizozemsku, zviždala tijekom izvođenja nacionalne himne, a kako su Bad Blue Boysi svoje jakne okrenuli na narančasto naličje, boju dresa gostiju, nakon utakmice je sjajni nizozemski napadač Marco van Basten ironično izjavio: „Nisam znao da ovdje imamo toliko navijača.”

Nastanak i uspon hrvatske reprezentacije

Nastanak i uspon hrvatske reprezentacije od 1990. nadalje usko je povezan s procesom nastanka samostalne Republike Hrvatske, ali valja se ukratko prisjetiti da to nisu i sami njezini počeci. Neslužbena je hrvatska reprezentacija naime još 1907. odigrala dvije utakmice, službene početke bilježimo 1940. u vrijeme Banovine Hrvatske, a djelovala je i u vrijeme NDH. Od nastanka socijalističke Jugoslavije Hrvatska je odigrala tek jednu utakmicu – i to 1956. Kontinuitet je postignut dakle tek od 1990. Do prve je utakmice došlo zamalo slučajno, jer je reprezentacija SAD-a na turneji Europom imala slobodan termin i upravo su oni pozvali Hrvatsku, a ne Jugoslaviju, za popunjavanje termina. Unatoč otporu FSJ, bila je to prigoda koju se nije smjelo propustiti i utakmica je odigrana 17. listopada te godine, pobjedom Hrvatske 2:1. Snažan nacionalni naboj i važnost te utakmice podcrtat ćemo podatkom da su u postavu bila i dvojica kasnijih Vatrenih, vratar Dražen Ladić i vezni igrač Aljoša Asanović – strijelac prvoga zgoditka za Hrvatsku. U sastavu je bilo više igrača koji su hrvatski nogomet zadužili 1980-ih, a u drugoj utakmici, održanoj na dan proglašenja tzv. Božićnog ustava 22. prosinca 1990. protiv Rumunjske, već se vidjela okosnica momčadi što je dospjela i na SP 1998. – uz „čileance“ Jarnija, Štimca, Bobana i Šukera bio je tu i važan igrač 1990-ih Nikola Jurčević. Treća je utakmica sa Slovenijom pak odigrana tek nekoliko dana prije proglašenja Deklaracije o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske 25. lipnja 1991, zatim Desetodnevnoga rata u Sloveniji te eskalacije sukoba u Hrvatskoj. Razdoblje je to kada su se u nekoliko godina promijenila tri izbornika: Dražan Jerković, Stanko Poklepović i Vlatko Marković. FIFA je potvrdila Hrvatsku kao članicu nakon međunarodnih priznanja 1992, a iduće je godine to učinila i UEFA.

Uspon Hrvatske ubrzao je novi izbornik, karizmatični Miroslav Ćiro Blažević, pa je Hrvatska 1994. pokazala snagu pobijedivši u gostima Španjolsku 0:2, domaćim remijem s Argentinom 0:0 te najviše pobjedom u Palermu nad Italijom 1:2 u kvalifikacijama za Euro 1996 – a tu ih je iznimno vodio Tomislav Ivić. Stoga ne čudi ni prestižna FIFA-ina nagrada za reprezentaciju s najvećim usponom u toj godini. Istodobno su prohujali kvalifikacijskom skupinom s Estonijom, Litvom, Ukrajinom, Slovenijom i Italijom – od deset utakmica zabilježili su tek jedan remi i jedan poraz. Euro 1996. održan u Engleskoj predstavio je Hrvatsku kao ugodno iznenađenje, pobjede nad Turskom 1:0 te pogotovu nad tadašnjim europskim prvacima Danskom 3:0 – s nezaboravnim Šukerovim lobom – omogućile su prolazak u četvrtfinale. No poraz od Portugala 0:3 usmjerio ih je u četvrtfinale s Njemačkom i utakmicu s nizom sudačkih odluka na štetu Hrvatske pa je poraz 1:2 bio neizbježan, uz dosezanje 5. mjesta na tom natjecanju.

Od trnja do zvijezda

Tijekom kvalifikacija za SP u Francuskoj Hrvatska je u Maroku osvojila Kup kralja Hasana potkraj 1996. te sudjelovala na japanskom Kirin kupu iduće godine. U kvalifikacijskoj skupini s Danskom, Grčkom, BiH i Slovenijom situacija je bila daleko od idealne. Jer, reprezentacija je neočekivano gubila bodove, ali su naposljetku s nekoliko pobjeda ipak dosegnuli 2. mjesto i dodatni sraz s Ukrajinom u kojem su izborili mjesto na SP. Bilo je to prvo prvenstvo s 32 reprezentacije, a Hrvatska se našla u skupini H s Jamajkom, Japanom i Argentinom. Očekivanja javnosti nisu bila velika, smatralo se da je ta generacija već prošla vrhunac, a i neki su igrači, poput vratara Ladića, bili izloženi kritici. Zbog ozljede izostavljen je sjajni Alen Bokšić, a na pripremama je otpao i napadač Igor Cvitanović, navodno zbog nediscipline. Od 22 igrača koji su otputovali na SP u prvoj polovici lipnja, čak ih je 12 – pridodajmo im i povratnika Prosinečkog – igralo izvan Hrvatske (1996. bilo ih je petnaest). Unatoč podcjenjivanju javnosti, a svjesni da im je to posljednja prilika da učine nešto važno, čitava ekipa kao i stručni stožer odisali su zajedništvom i samopouzdanjem. Važna je bila i potpora HNS-a te novinara izvjestitelja sa SP, a nemalen je doprinos savjetima i poticanjem dao i predsjednik RH Franjo Tuđman. Tijekom čitavoga desetljeća, pa tako i na SP, igrači su bili svjesni nacionalnog identiteta, često su svjedočili o stanju u domovini, njihov je odnos prema gledateljima i navijačima uopće bio odgovoran i s poštovanjem. Iako im je državni vrh pridao ulogu promicanja Hrvatske u svijetu, neki od njih nisu bili pošteđeni ratnih zbivanja – primjerice, Petar Krpan je kao sedamnaestogodišnjak postao dragovoljac, a Mario Stanić morao je otići iz razaranoga Sarajeva.

U nepunih mjesec dana – od 14. lipnja i prve utakmice do 11. srpnja i osvajanja bronce – hrvatska je reprezentacija ostvarila pravi pothvat. Igrali su ofenzivno, bez grubosti, s mnogo vica i tehnike, a dresovi s kvadratićima pridonijeli su i ikonografskoj prepoznatljivosti kod gledateljstva. Od sedam utakmica, prve dvije u skupini igrali su protiv možda rubnih, ali i vrlo neugodnih reprezentacija, egzotične Jamajke i dalekoga Japana, i obje pobijedili – prvu s 3:1, drugu s 1:0 u nesnosnoj vrućini. „Obračun“ sa zlatnom generacijom Rumunjske u osmini finala rezultatom 1:0 ne pokazuje koliko su opasni Hrvati bili, a valja spomenuti da su ostale utakmice bile protiv četiriju nogometnih velesila: Argentine u skupini, Njemačke u četvrtfinalu, Francuske u polufinalu i Nizozemske za 3. mjesto. Poraz od Argentine 0:1 nije bio presudan, ali treba se prisjetiti da je Hrvatska bila gotovo egal toj vrsnoj južnoameričkoj ekipi, koja je poslije pobijedila Englesku, ali je izgubila od Nizozemske. Poraz u polufinalu 1:2 od domaćina i svjetskih prvaka bio je danak turnirskom natjecanju. Unatoč sjajnim dijelovima utakmice, napose kod vodećega zgoditka, iscrpljenost nakon pobjede u četvrtfinalu, nekarakteristične pogreške poput one Bobanove – igrao je s vrućicom i bolovima – za izjednačenje, djelomice upitna strategija – Prosinečki je ušao tek u 90. minuti, pokazale su da je Hrvatskoj uzmanjkalo tek nešto da bi stigli do finala. No dvije veličanstvene pobjede – 3:0 nad favoriziranom Njemačkom te 2:1 nad tijekom čitavog prvenstva izvanrednom Nizozemskom dokazale su kvalitetu Vatrenih. Na SP-u su Nijemci s tri gola razlike izgubili davne 1958. od Francuske za 3. mjesto 3:6, a na Mundialitu početkom 1981. od Brazila 1:4. Dok je to četvrtfinale bila najveća pobjeda – i svojevrsna osveta za nepravedan poraz na Euru 1996, pobjeda za treće mjesto najvažnija je, budući se Hrvatska podigla iz pepela nakon traumatičnog poraza od Francuske, pobijedila podjednako traumatiziranu ali i favoriziranu Nizozemsku, koja je polufinale s Brazilom izgubila na jedanaesterce.

Hrvatska je igrala u formaciji 3 – 5 – 2, premda treba spomenuti da su čak tri utakmice započete u formaciji 3 – 6 – 1. Na vratima je briljirao Ladić, sasvim se iskupivši za ranije pogreške, izvanredan protiv Njemačke i Nizozemske među najboljim je igračima Hrvatske u Francuskoj. Obranu su najčešće sačinjavali Igor Štimac, Slaven Bilić i mladi Dario Šimić – prvotno desni bočni, sva trojica sjajnog postavljanja i čitanja igre, a prema potrebi priključivan im je i tehnički vrstan Igor Tudor, koji je mogao igrati i defenzivnog veznog. Vezni igrač ili napadač Mario Stanić postao je desni bočni, predano ispunjavajući ulogu, a lijevi bočni Robert Jarni još je najbolji na toj poziciji od početaka samostalne Hrvatske. Defenzivni vezni, stabilni Zvonimir Soldo, igrao je i kao središnji branič, a s nepopustljivim Krunoslavom Jurčićem osnaživao je veze između obrane i veznog reda. Valja spomenuti već odavna legendarni trio inventivnih, tehnički gotovo besprijekornih i nepredvidljivih veznjaka Bobana, Prosinečkog i Asanovića. Iako nisu sve utakmice igrali zajedno – Boban je zbog ozljede izostao s Japanom, Prosinečki s Rumunjskom, Njemačkom te Francuskom – njihova je suradnja bila jezičac na vagi kvalitete. U nekoliko navrata nastupio je i vezni igrač Silvio Marić, ustrajan u igri. U napadu je briljirao Davor Šuker, sa šest zgoditaka zlatna kopačka prvenstva, a pridružimo mu li i sjajnoga Gorana Vlaovića, jasno je kolika je opasnost Hrvatska bila za protivnike. Tek je jednom kao zamjena ušao mladi Krpan. Gotovo su svi zgodici bili prava nogometna remek-djela, a osim Šukera postigli su ih Prosinečki dva, Stanić, Jarni i Vlaović po jedan. Premda su vratari Marjan Mrmić i Vladimir Vasilj, obrambeni igrači Goran Jurić i Zoran Mamić, vezni Anthony Šerić i napadač Adrian Kozniku ostali na klupi, bez njihova etičkoga i kolegijalnoga udjela ni igrači na terenu ne bi bili toliko uspješni. Vođeni mudrim i motivacijskim autoritetom izbornika uz suradnju stožera, Vatreni su ostvarili pothvat za koji se do 2018. činilo da ga je nemoguće nadmašiti. Oduševljenje je zahvatilo navijače na stadionima, u domovini i diljem svijeta.

Smiraj Vatrenih ‘98.

Sjajni se naraštaj počeo osipati. Neki poput Bobana prestali su nastupati za reprezentaciju, Hrvatska nije stigla do Eura 2000, a novi je izbornik postao „čileanac“ Mirko Jozić, koji je reprezentaciju doveo do Svjetskog prvenstva 2002. u Japanu i Južnoj Koreji. Među 23 igrača devetorica su bila iz 1998, ali daleko od staroga sjaja. Nesloga među igračima i igre ispod razine prouzročile su tek pobjedu nad Italijom i dva poraza od Meksika i Ekvadora pa Hrvatska nije prošla skupinu. Bio je to oproštaj od igrača brončane generacije, a u simboličkom smislu njezin je završetak obilježio veličanstveni oproštaj od aktivnoga igranja kapetana Zvonimira Bobana 7. listopada 2002. – u dvije utakmice, Dinamo ‘80-ih protiv Milana ‘90-ih te važnije Vatreni ‘98. protiv svjetskih zvijezda. Spektakl s nizom i ne samo nogometnih legendi koje su dolaskom pokazale kolika je važnost Bobana i čitavoga naraštaja.

Većina je Vatrenih ‘98. nastavila karijere u nogometu. Uglavnom kao treneri ili čak izbornici, a možda i nepravedno spomenut ću tek da su Slaven Bilić i Igor Štimac bili i hrvatski izbornici, da je Dražen Ladić pomoćni trener, a Marjan Mrmić trener vratara u izborničkom stožeru Zlatka Dalića, te da su i Zvonimir Boban kao i Davor Šuker dosegnuli respektabilne funkcije, Boban u FIFA- i, Šuker kao predsjednik HNS-a, a obojica u UEFA-i.

Često se uspjeh Hrvatske na SP-u u Francuskoj uspoređuje s uspjehom Portugala na SP-u u Engleskoj 1966. godine. Jer to su jedine reprezentacije koje su kao debitanti postigle toliki uspjeh. Osvrnemo li se na tranzicijske države iz bivšeg socijalističkog bloka, možemo spomenuti iskorak koji je ostvarila Rumunjska nakon smjene vlasti potkraj 1989. i demokratskih procesa u zemlji. U 1990-ima tri su puta zaredom sudjelovali na SP-u, prošli skupinu, a najveći im je uspjeh četvrtfinale 1994. Veliko je iznenađenje napravila Bugarska na istom SP-u u SAD-u, gdje je stigla do 4. mjesta, a pritom je u četvrtfinalu pobijedila Njemačku. Sada se čini da su rumunjske i bugarske zlatne generacije tek dio prošlosti, dok su češke zlatne generacije ostvarile uspjeh na Euru 1996, gdje je Češka bila viceprvak, kao i na Euru 2004, kada je poražena u polufinalu. Razvidan je kontinuitet hrvatskoga reprezentativnoga nogometa. Propušteni su tek Euro 2000. i SP 2010, a uz sjajno srebro u Rusiji 2018. bilježimo još tri prolaska grupne faze na Eurima 2008, 2016. i 2020. – redom u turbulentnim porazima u četvrtini ili osmini finala. Često se postavlja pitanje jesu li bolji Vatreni ‘98. ili Vatreni 2018, a vjerodostojan je odgovor zapravo nemoguć. Nogomet se u tih dvadeset godina podosta izmijenio, kao i društvene strukture koje ga uvjetuju. No sasvim je jasno da bez 1998. ne bi bilo ni uspjeha 2018. Potvrdili su to i neki od samih srebrnih Vatrenih, jer uspjeh je brončanih utro put kontinuitetu i daljim uspjesima i pojedinaca i reprezentacije. Ti su momci postali ambasadori Hrvatske u sportskom, dakle i kulturnom, pa čak i u društvenom smislu. S njima je za Hrvatsku saznao daleko veći broj ljudi. A mogu to potvrditi i vlastitim doživljajem. Tijekom turističkog safarija u Tunisu ljeti 2001, na samim rubovima Sahare, odgovor na upit dvojice lokalnih mladića odakle dolazim izmamio je vedre osmijehe uz riječi: Šuker! Boban!

KOLIKO ĆE KOŠTATI SVJETSKO NOGOMETNO PRVENSTVO U KATARU?

Ilustrirao Marko Picek / PIXSELL