Varšavska jesen ili glazba u suglasju s današnjicom

*

Biste li nam približili društvene okolnosti osnutka Varšavske jeseni te koje su bile prekretnice u povijesti festivala?

Festival je osnovan 1956. Bio je to jedan od ključnih trenutaka za poljsku povijest. Ruska moć tada nije prihvaćala poljsku vlast i prvi se festival održao u toj atmosferi. Takav politički kontekst stalni je pratitelj našega festivala do danas. Drugi važan moment zbio se 1981, kada je javni život prestao i sve su aktivnosti nevladinih organizacija prekinule socijalističke vlasti. Poljsku je uniju skladatelja, osnivačicu i organizatoricu Varšavske jeseni, tzv. komunistička vlast zamolila da organizira festival kao i inače, no poljski su skladatelji to odbili i zato imamo dvije godine manje u broju održanih festivala. Do 1989. bili smo mjesto susreta skladatelja i ljubitelja glazbe iz svih istočnih i srednjoeuropskih zemalja. Skladatelji kao što su Pärt, Kancheli, Denisov i Schnittke nazivali su festival mjestom komunikacije. Festival je nastao upravo diplomatskim balansiranjem između Istoka i Zapada. Unatoč barijerama, imali smo normalne razmjene informacija u glazbi. Bio je to trenutak sustavnih promjena u Poljskoj, kako u kulturi, tako i u razumijevanju novih estetika, sprege povratnih informacija s terena, redefinicije toga što suvremena glazba doista jest. Gdje nema demokratičnog pristupa stvaranju i razvoja nove misli, nema ni aktivna, probuđena glazbenog puta.

Vlastita arhiva

Što omogućuje da smjernice o kojima govorite budu čujne i u programu festivala?

Mislim da je komunikativni aspekt festivala najvažniji. Trudimo se prikazati promjenjiva mjesta susreta, život danas kroz nove estetike i nove tehnologije, gledajući na sve to kroz neku vrstu prepoznavanja različitih načina života. Festival ostaje mjesto javne debate. To je nužno u slobodnim društvima.

Trenutno je Poljska najviše pod utjecajem toga što se događa u Ukrajini, kako je to utjecalo na festival kroz prizmu Poljske kao prvog ukrajinskog susjeda? Odražava li se to nekako na program?

Imamo poseban odnos prema ukrajinskoj glazbi već godinama, neovisno o ovim događanjima. Ove godine svi imamo jaču prisutnost ukrajinske glazbe ovdje, kao i drugdje. Pitanje je – zašto? Jesmo li dosad ignorirali tu glazbu ili postoji neki estetički razlog? Estetika je vrlo važno pitanje. Nešto se u nama promijenilo, u našem identificiranju i vrijednostima unutar Europe, stoga je nemoguće da festival ignorira sve što se događa. Sve je to vrlo važno za festival koji nastoji biti suvremen. Neki su isprva odbili pisati. U veljači za to nije bio dobar trenutak. Ipak, imali smo ove godine nekoliko sjajnih skladbi ukrajinskih autorica i autora te smo i kao organizacija otvoreni pomaganju Ukrajincima. Pomoć se uglavnom ionako oslanja primarno na civilni sektor i nevladine organizacije. Društvo je ono koje je prvo razvilo suosjećanje prema ljudima, a onda i službeni sustav. Poljsko društvo bilo je podijeljeno proteklih godina. Mi smo mogli pokazati nešto što je čisto, onkraj toga, nešto poput velikog čišćenja sebe i svojih vrijednosti.

Položaj vašeg festivala sličan je onomu Muzičkog biennala Zagreb – organiziraju ih udruženja autora, oba su povijesno predstavljala mostove između Istoka i Zapada, a svaki na svoj način nosi „teret“ velike tradicije istodobno težeći unijeti nove tendencije i predstaviti suvremenost. Mogu li oni i dalje ponuditi nove i svježe ideje, a istodobno zadržati kontinuitet kao predstavnici nacionalnoga glazbenog stvaralaštva?

Ključna je riječ kognicija. Ona je uvijek nova ako želite pokazati kako svijet izgleda iz očišta osjetljivih ljudi kao što su skladatelji. Pitanje je to osjetljivosti, bivanja budnima – držati uši i oči otvorene za ono što se događa. Filtar promatranja ne može biti ostvaren tek kroz položaj jedne osobe koja naručuje djela. Moram dijeliti rad sa svojim kolegicama i kolegama koji su članovi odbora za repertoar. Imamo različita polja opservacije: skladatelja koji djeluje u Americi, sociologa, muzikologinju... Posao stoga leži na više strana i radi se iz više perspektiva, pa se nadam da nam uspijeva ne propustiti što važno. Imamo i više aspekata za šire polje djelovanja, pa organiziramo i Malu Varšavsku jesen, program namijenjen dobi 0– 12 godina; Warsaw Clubbing, program koji istražuje fenomene koji su slični, ali dolaze iz različitih sfera. To široko polje aktivnosti usmjerava nas na međusobno dijeljenje i rad u većoj skupini, a ne samo na rad jednog čovjeka.

Koji je utjecaj inflacije na festival poput vašeg?

Inflacija utječe na sve naše živote. Imamo dvostruko veću inflaciju nego ostatak Europe – dijelom zbog rata, a dijelom zbog niza pogrešaka na našoj nacionalnoj razini. To destabilizira i festival. Izgubili smo oko 25 posto, no nismo htjeli otkazati ranije potvrđene događaje, pa smo otkazali streaming, što je bio vrlo uspješan projekt. Obećali smo si da ćemo od sljedeće godine nastaviti sa streamingom, na račun programa, no nema smisla potrošiti toliko novca na festival, a ograničavati pristup sadržaju. Svi su svjesni i toga da su avionske karte skuplje i sve to je nešto novo za nas. Dosad smo u ekonomskom smislu bili vrlo stabilni, što nam je omogućavalo dobro planirati. Sad ćemo potpisati ugovor s Gradom Varšavom za iduće tri godine sa zamrznutim iznosom potpore za festival, pa ćemo za dvije godine izgubiti oko 25 posto. No ja sam optimist. U najgorem ćemo slučaju organizirati festival manjeg obujma, no s vrlo promišljenim programom koji pokazuje gdje stojimo.

Usporedno s tim obvezama, vaša je glavna misija umjetnički razvoj festivala. Koji su planovi za budućnost Varšavske jeseni? Što vidite na horizontu u smislu suvremene glazbe, ali i osobno, kao umjetnik?

Razmišljajući o budućnosti, svaki odgovorni voditelj mora razmišljati o ekonomiji, nećemo dalje o tome. Drugi je aspekt ozbiljna društvena destabilizacija, nešto što će promijeniti brojne stvari za sve nas i za umjetnost. Atmosfera u kojoj treba biti mjestom gdje se umjetnici osjećaju dobrodošlima. Sve ostalo osnovni su tehnički aspekti: narudžbe, ugošćavanje ansambala, stvari koje treba promišljati unaprijed i s namjerom. Treba osmisliti dobar model jer, ako nešto nedostaje, ne možemo sudjelovati u kulturnom dijalogu onako kako ga zamišljamo u modernom društvu.

Koja je posebnost vašeg festivala u današnjem kontekstu?

Teško je reći. Jednostavno je drukčiji. Svaki je veliki festival drukčiji. Nastojimo prikazati glazbu nastalu u proteklih pet godina te predstaviti što više narudžbi nastalih kroz naše suradnje. Mišljenja sam da unatoč razlikama svi tvorimo jedan pokret. Glazba u umjetnosti danas ima posebno mjesto, nazvao bih to kognitivnim pokretom u kulturi. To je ono što želimo postići i u budućnosti.

Komu se obraćate i tko čini vašu publiku? Koliko publike posjeti festival?

Jedno izdanje festivala privuče dvanaest tisuća posjetitelja, dok glavnu skupinu kojoj se obraćaju i koja pohađa programe čine ljudi u dobi od 20 do 45 godina. Sedamdeset posto posjetitelja nema prethodno glazbeno obrazovanje, a jednak postotak publike čine visokoobrazovani ljudi. To je tek dio podataka koje ne možemo ignorirati kao organizatori festivala. U vremenu kad se ljudi pokušavaju identificirati važno je ponuditi im susret s umjetnicima njihove generacije, istovremeno prisjećajući se velikana suvremene scene. No, definiramo li se kao festival koji daje kognitivnu informaciju, moramo to imati na umu i pri programiranju. Primjerice, trenutno smo manje fokusirani na ansamble koji glase kao savršeni interpreti nove glazbe, a koji ne nose kakav poseban identitet. Riječ je o fenomenu proteklih dvadesetak godina. Tu su ansambli Decoder, Black Page Orchestra... Ove smo godine pozvali slične ansamble koji ne nose samo glazbenički identitet nego i poseban pogled na život. Htio bih skrenuti pozornost na vrlo zanimljiv ansambl iz Talinna. Šarmantni su i ludi za mikrotonalnom glazbom koju stvaraju na originalan način i podsjećaju nas da glazba može biti nešto mnogo dublje i drukčije. To je i dio razloga zašto smo odabrali temu veza, što se odražava i u različitim konstelacijama komorne glazbe. Ljudi se žele susresti, povezati na drukčije načine, dolazeći iz različitih društava (neću reći naroda, nego društava). Stoga veze i glazba kao znak identiteta.

Neke od skladatelja s programa poznajete više nego dobro, no jeste li možda i sami otkrili neke glazbenike ili autore zahvaljujući kolegicama i kolegama iz repertoarnog odbora? Što nosite s ovog festivala?

Bio sam ugodno iznenađen rezultatima, ali i psihološkim utjecajem koji je imao maraton komorne glazbe – Sfere komunikacija. Entuzijazam sudionika bio je iznad svih očekivanja, a osobno sam bio ugodno iznenađen da i poznata, etablirana imena i dalje nose u sebi humor i radost muziciranja, što nije uvijek očito. Iznenadilo me i to što publika iščitava poruke festivala vrlo blisko načinu na koji smo ih zamišljali. Ne bavimo se samo glazbom izoliranom od društva i života. Želimo biti festival koji ima nešto reći. Kad sam bio mladi skladatelj, poruke su uvijek morale biti skrivane. Danas želimo omogućiti umjetnicima da jasno i glasno iskažu svoja stajališta, nitko me neće uvjeriti da moramo glazbu držati zatvorenom poput hrama.