Tražiti sreću ili smisao?

U kasnim šezdesetim godinama prošlog stoljeća većina brucoša (više od osamdeset posto) u SAD-u, prema istraživanjima navedenim u knjizi Snaga smisla, autorice Emily Esfahani Smith, kao prioritet obrazovanja izdvajali su razvoj smislene životne filozofije

Do početka ovog milenija prioritet studenata postalo je financijsko blagostanje, dok je samo četrdeset posto njih izdvajalo smisao kao glavni cilj. Fakultet je postao ulaznica u ekonomsko blagostanje. Potraga za smislom ne inspirira više obrazovanje studenata jer je podučavanje o tome kako živjeti zamijenjeno stručnim predmetima, a mnogi profesori misle da nemaju autoriteta ni znanja za vođenje studenata u potrazi za smislom. Sredinom 19. stoljeća potraga za smislom prepuštena je samim studentima zahvaljujući kurikulumu bogatu remek-djelima literature kao što su Homerova Ilijada, Platonovi dijalozi, Danteova Božanstvena komedija, djela Cervantesa, Shakespearea, Goethea... Čitanjem tih tekstova studenti su slušali i eventualno doprinosili velikim raspravama vođenima tisućama godina. Slušajući rasprave o konkurentnim vizijama dobrog života studenti su mogli doći do vlastitih zaključaka o tome kako živjeti. Rašireno mišljenje u akademskim krugovima jest da profesori na fakultetima ne bi trebali pomagati studentima u nalaženju smislene filozofije života ili u razvoju karaktera nego u savladavanju sadržaja i metodologije pojedine discipline i razvoju kritičkog razmišljanja.

Prioritet studenata postalo je financijsko blagostanje, dok samo 40 % njih izdvaja smisao kao glavni cilj / Izvor Pixabay

Ipak nešto se zanimljivo po tom pitanju počelo događati u posljednje vrijeme jer je grupa znanstvenika počela istraživati kako živjeti dobro. Mnogi od njih rade u području pozitivne psihologije koje je osnivač Martin Seligman sa Sveučilišta u Pennsylvaniji. On je nakon godina rada u kliničkoj psihologiji zaključio da je njegovo područje djelovanja u krizi. On i njegovi kolege uspješno su liječili depresiju, anksioznost i bespomoćnost, ali pomagati ljudima da se oslobode poteškoća nije isto što i pomagati ljudima da žive dobro. Tako je Seligman potkraj prošlog tisućljeća počeo istraživati što život čini ispunjenim i vrijednim življenja. Sociolozi su se priključili s istraživanjem teme koja se doimala očiglednom i jednostavno mjerljivom: sreća (engl. happiness). U osamdesetim godinama prošlog stoljeća bilo je nekoliko stotina članaka godišnje o toj temi, dok je do 2014. taj broj narastao na deset tisuća. Uskoro su i poduzetnici počeli unovčavati istraživanja uključivši raznovrsne publikacije, motivacijska predavanja i osobne trenere. Iako je industrija sreće nastavila rasti, sociolozi su otkrili tužnu ironiju da jurnjava za srećom čini ljude nesretnima.

Ipak, istraživanja su pokazala da vlastito vrijeme uloženo u konačni proizvod – za što je svima blizak primjer vlastoručno sastavljanje namještaja – čini taj proizvod nama vrednijim: IKEA-efekt. Slično kao u knjizi Mali princ, kad ulaganje vremena, energije i brige u ružu nju čini posebnom, a vezu princa i ruže smislenom.

Obrnuto je, naravno, također točno. Najvažniji dijelovi života zahtijevaju naporan rad i odricanje. To je lekcija koju mnogi od nas nauče kao djeca dok se prvi put okušavaju u sportu, mučeći se s teškim predmetom u školi, učeći svirati instrument ili otkrivajući kako njegovati i održavati bliska prijateljstva.

Dublji smisao u životu, prema istraživanjima, počiva na četiri stupa: pripadanje, svrha, pričanje priča i transcendentnost.

Pripadnost obitelji, razredu u školi, grupi brucoša na fakultetu, pjevačkom zboru ili humanitarnoj udruzi čini život vrijednim življenja. U naše doba izolacije kritičnije je nego ikad aktivno tražiti društvene skupine i naporno raditi na izgradnji bliskih odnosa, osobito zato što su mnogi tradicionalni oblici zajednice u krizi.

Svrha, drugi stup smisla, dalek je dosežni cilj koji motivira naše ponašanje i služi kao organizacijski princip našeg života. Svrha obično uključuje neki doprinos svijetu. Čak i najdosadniji posao može imati svrhu, npr. prehraniti obitelj. Roditeljstvo daje ljudima priliku staviti sa strane vlastite interese radi djeteta kojem pomažete da izraste u odgovornu odraslu osobu.

Treći stup smisla, pričanje priča, pomaže nam da shvatimo svijet i svoje mjesto u njemu te razumijemo zašto se stvari događaju na način na koji se događaju. Pripovijedanje je od temeljne važnosti za ljudsku potragu za smislom, bilo da pričamo priče o stvaranju Zemlje ili o našim dogodovštinama iz mladosti. Naše se priče uglavnom fokusiraju na najneobičnije događaje u našim životima, dobre i loše, jer to su iskustva koja trebamo shvatiti, to su iskustva koja nas oblikuju. U tom pripovijedanju ljudi koji žive smislene živote uglavnom pretvaraju nešto loše u nešto dobro, što patnji daje neki smisao. Svaki put kad pričamo priče prijateljima, kolegama ili na predavanjima i osjetimo suglasje s drugima naš je život ispunjeniji.

Transcendentnost je bavljenje nečim što nadilazi nas same. Npr. posada Apolla 8 snimila je fotografiju Izlazak Zemlje. Vidjeti fotografiju plave Zemlje iz svemira zapravo mijenja naše razumijevanje sebe. Gledajući fotografiju spoznajemo koliko smo maleni i kako trebamo biti sretni jer imamo tako lijep planet za život. Granice država uglavnom se ne vide, a atmosfera je tako tanka i ranjiva da je poželimo čuvati na dlanu. Mnogi su astronauti nakon misija u svemiru rekli da ih je to temeljno promijenilo. Počeli su više tražiti dublje putove ispunjenja okupljene oko većeg dobra koje nadilazi osobne ciljeve.

Bilo bi dobro kad bismo navedena četiri stupa smisla otkrivali u onom što činimo jer tako postajemo svjesni vrijednosti života.