Talijani u Babilonu

Nakon fantastičnog početka nove sezone i nove stranice u radu HNK-a u Zagrebu, s gala koncertom na kojemu je sudjelovao jedan od vodećih svjetskih tenora Piotr Beczaɫa, uslijedile su sve pretpostavke za uspješnu premijeru Verdijeva Nabucca. Angažirani su ugledni talijanski dirigent Pier Giorgio Morandi i redatelj Giancarlo del Monaco te dvije pjevačke podjele koje okupljaju najbolje domaće snage, perspektivne mlade pjevače i nekoliko gostiju.

Daleko od toga da premijera nije bila uspješna, no očekivanja se nisu ispunila. U glazbenom smislu nije se ponovio siječanjski Trubadur kojega je maestro Morandi uskrisio i od loše predstave načinio svečanost verdijanskog muziciranja i Verdijeve glazbe. Nabucco je po glazbenoj fakturi jednostavniji pa čudi izostanak verdijanskog naboja i izraženijeg stila jer očekivati puku urednost u toj operi nije dovoljno. A kada bi se od dvije pjevačke podjele ekstrahirala jedna, možda bi ona imala naboja da unese potreban žar.

Giancarlo del Monaco postavio je priču o Hebrejima u babilonskom sužanjstvu iz 6. stoljeća pr. Krista u razdoblje Risorgimenta, talijanskog pokreta za oslobođenje od austrijske vlasti u prvoj polovici 19. stoljeća. Osobno mi ta režijska zamisao nije loša i drži vodu jer je Nabucco praizveden 1842. u Scali, kao prvi veliki uspjeh koji je Verdiju širom otvorio sva vrata. Uspješno djelo i skladatelj snažna nacionalnog osjećaja, što ga je unosio i u druge opere, instrumentalizirali su se u domoljubnim nastojanjima Talijana.

Problem je što Giancarlo del Monaco nije originalan jer je Arnaud Bernard s tom koncepcijom 2017. osvojio veronsku Arenu, a snimka te predstave potom čitav svijet. Osim toga, Del Monaco tu koncepciju nije razradio, samo ju je nabacio s pomoću talijanskih zastava i kostima koji označuju Risorgimento, dok se sve odigrava u monumentalnoj babilonskoj scenografiji, oba ostvarenja Williama Orlandija. Mizanscena je statična, a solisti su prisiljeni arije pjevati nepomično: Zaccaria na ljestvama, Nabucco na topu, a Abigaille mora sjediti na prijestolju. Sve što likovi u sebi nose, bez obzira je li to više ili manje izraženo – žudnja za vlašću, osveta, ljubav, ljubomora, mržnja – ostalo je plošno i nedorečeno. To doista čudi od Giancarla del Monaca, čiji su Cavalleria rusticana i Pagliacci u Zagrebačkoj operi, 1982, još i danas pred očima, u živu sjećanju upravo po glumačkim ostvarenjima pjevačâ, čak i onih koji nisu bili glumački nadareni. A upravo je on, i njih i one nadarene podjednako, svojim mizanscenskim radom doveo do zapaženih glumačkih rezultata. U Nabuccu, u tome pogledu, nije učinio ništa.

Prizor iz prvog čina Nabucca: Emilia Rukavina, Domagoj Dorotić, Ljubomir Puškarić, Kristina Kolar / Snimio Saša Novković

Sve u pristupu podsjeća na zagrebačku Luciju di Lammermoor od prije dvije i pol godine, u režiji Piera Luigija Pizzija. I ta je predstava bila estetski lijepa, ali statična. Možda su gospoda staroga kova pripadnici nekog današnjeg anti-pokreta, protivnog kojekakvim režijskim modernizmima.

Iako se u načelu zalažem za oslanjanje na domaće umjetnike i članove ansambla, opera ipak imperativno traži izvrsnost. Premijerna solistička podjela nažalost je u dvjema ulogama bila osjetno slabija od tzv. druge podjele. Nadam se da je trenutačna indisponiranost, kojom to jedino mogu protumačiti, bila razlog onakvu nastupu Kristine Kolar u ulozi Abigaille. (Njezini nedvojbeni uspjesi u zemlji i inozemstvu uvijek vesele.) Čudne neujednačenosti u bojama mukla glasa, neartikuliranih koloratura, kritičnih visina, bez snage da oblikuje verdijansku frazu, nažalost je podbacila. Bas Luciano Batinić ima preduvjete za ulogu Zaccarije i prostora da još dotjera fraziranje, ali ne može izdržati usporedbu s Ivicom Čikešom.

U dobru je svjetlu prošao povratak Domagoja Dorotića u Zagrebačku operu, u ulozi Ismaelea, kao i prvo predstavljanje nove članice Emilije Rukavine, kao Fenene. Oboje pjevača istaknuli su se lijepim, zvučnim glasovima, što je i znana karakteristika Ljubomira Puškarića u naslovnoj ulozi. Puškarićevo fraziranje uvijek osvaja pa su prva slika četvrtog čina, kao i zbor Židova, bili glazbeni vrhunci premijere. Odlična Anna bila je Adela Golac Rilović, vrlo dobri Ivo Gamulin kao Abdallo i Siniša Štork kao Baalov svećenik.

Na prvoj reprizi, 29. listopada, u naslovnoj ulozi blistao je Kiril Manolov, ponovo u Zagrebačkoj operi nakon dugo vremena. Zanimljivo je spomenuti da je on prvi put pjevao Nabucca u Zagrebu 2006, na 149. izvedbi bivše dugovječne produkcije Nabucca, premijerno postavljene 1984. i izvođene do 2009. Golemo je iskustvo što ga je utkao u kreaciju babilonskog kralja i preobraćenika na pravu vjeru, upotpunjenu snagom raskošna glasa i raskošnim pjevom. Golemo iskustvo ima i Ivica Čikeš u ulozi Zaccarije s nebrojenim nastupima od doba toga starog zagrebačkog Nabucca, ali i brojnih splitskih, riječkih, osječkih. Sve te godine njegov je Zaccaria postojano belkantistički sa snažnim, svježim glasom punih, čvrstih tonova, od najdubljih do najviših, pravi uzor istinskog verdijanskog pjevanja.

Nizozemska sopranistica Gabrielle Mouhlen bila je pjevački solidna i glumački dojmljiva Abigaille, lijepa spinto-glasa s pouzdanim koloraturama i visinama. Novi mladi solist Zagrebačke opere Filip Filipović i Jelena Kordić, koja radi u Njemačkoj, također su se istaknuli lijepim, zvučnim glasovima u ulogama Ismaelea i Fenene, za nijansu lirskijim od premijernih. Vrlo lijepim glasom pozornost je privukao i Toni Nežić u ulozi Baalova svećenika. Nakon što njezin nastup u drugom činu, u ulozi Anne, nije ukazivao na dobro, Tamara Franetović Felbinger nije se pojavila u četvrtom činu (?) pa je a capella zbor Immenso Jehovah ostao bez prvoga glasa!