Što je Josip Kosor pisao Stefanu Zweigu?

Josipa Kosora (1879–1961), da je posrijedi običan, neumjetnički životni put, Stefan Zweig (1881–1942) nikada ne bi sreo: osim što ne pripadaju istim nacionalnim i jezičnim sredinama, što bi umnogome bilo dovoljno da se nikad ne upoznaju, Zweiga i Kosora možemo doista opisati i predstaviti prema suprotnostima i razlikama. Zweig je sin bogatoga židovskog industrijalca, rođen u samome središtu Beča (Schottenring 14), odrastao u obilju i blagostanju koje ga je pratilo cijeli život, školovao se u najboljim bečkim i berlinskim školama, svršeni je doktor filozofije… Kosor je sin siromašnih doseljenika, nadničara, iz drniškog kraja u Slavoniju, u Otok kod Vinkovaca, tada obećanu zemlju za gladne ljude, a rođen je u Trbounju, bit će, kako je Kosor znao reći, „dan i pol magarećeg hoda“ od Meštrovićevih Otavica, završio je četiri razreda pučke škole i cijeli je život od svoje dvanaeste godine – kad je uopće bio formalno zaposlen – radio kao pisar…

Josip Kosor, oko 1905.

Stefan Zweig

Dok je mladi Zweig proputovao pola Europe, a večeri provodio po najboljim bečkim i berlinskim kavanama ili poznatim odmorištima za ljetnih praznika (Baden bei Wien, Bad Ischl, Marienbad…), Kosor je radio kao činovnik u Otoku, Privlaci, Vukovaru, Đakovu, Mostaru i Tuzli, a noći provodio po lokalnim birtijama, na sijelima, uz kakvo kolo i narodne pošalice… Dok je za Kosora običan posjet Zagrebu još bio daleki san, Zweig je nekoliko puta posjetio Pariz i ostale europske metropole. Dok Zweig piše za glasoviti bečki Neue Freie Presse, Kosor objavljuje u lokalnim novinama (primjerice, osječka Narodna obrana). Dva svijeta, bez gotovo ikakve mogućnosti da im se životni putovi ikada prepletu. Pa ipak, upravo se to dogodilo!

Biografija dostojna holivudskog zapleta

Mjera dobrih slučajnosti u njihovu je slučaju dostigla svoj maksimum, a zajednički nazivnik bila je književnost i potpuna posvećenost umjetnosti riječi i njezinoj ulozi u čovjekovu životu. I dok se Zweig, zahvaljujući bogatom ocu i brižnom bratu Alfredu, a poslije i milijunskoj recepciji svoga djela, mogao mirno prepustiti životu u književnosti, Kosor je prvu svoju knjigu, zbirku pripovijedaka Optužba (1904), napisanu u slobodno vrijeme nakon smjena u pisarnicama, tiskao u vlastitoj nakladi, na veresiju, a prijatelji su mu pomogli prodati knjigu da otplati dug. Zweig je imao kružok prijatelja u poznatoj bečkoj kavani Beethoven, uživao je u predstavama i glazbi vrhunskih bečkih glumaca i pjevača, a spremao se za daleki put u Indiju i SAD – jer je tamo odlazila europska zlatna mladež i intelektualna elita da „proširi horizonte“, kako se tada govorilo po Beču – dok je Kosor poslije, kad je prestao biti pisar a postao priznati mladi pisac, sa svojim literarnim i slikarskim prvacima, od Vidrića i Nehajeva do Tišova i Valdeca, obilazio zagrebačke kavane i završavao nerijetko u Kožarskoj ulici, u salonima mađarskih prijateljica noći koje su svojom „svježinom tukle sve japanske ljepotice…“.

Sa svojim zagrebačkim prijateljem („pobratimom i drugom“), Božom Lovrićem, Kosor 1906. napušta Zagreb, ohrabren uspjesima svojih novela i romana, napose nakon što je dobio pohvale od Branka Vodnika za rukopis romana Rasap. U njemu kao da je podivljao nagon za putovanjem i potragom za međunarodnim uspjesima… Otada je Kosor stalno na putovanjima, a ona nisu prestala ni kada se, na pragu sedmog desetljeća života, povukao sa suprugom Ivankom, bogatom nasljednicom, na Lapad kod Dubrovnika. Tako je na svoje treće putovanje u Južnu Ameriku otišao sa 79 godina brodom, a vratio se zrakoplovom, prvi i jedini put u životu. Biografija dostojna holivudskog zapleta prati Kosora od prašnjavih ulica slavonskoga Otoka, preko siromašnih pansiona i podstanarstva Münchena, Beča i Berlina do najboljih pariških hotela i luksuza u njujorškom hotelu Waldorf Astoria i opernih večeri u glasovitom Metropolitanu. Nevažni općinski pisar postao je doslovce građanin svijeta, potom i redoviti član tadašnje JAZU, a umro je uoči 82. rođendana posve zaboravljen i nepoznat.

Bečka kavana Beethoven u kojoj su se Kosor i Zweig prvi put susreli

Najvažniji događaj u Kosorovu životu

Sretna je okolnost da je prvo sačuvano Kosorovo pismo Zweigu ujedno i prvo pismo Zweigu uopće, a poslano je na piščevu bečku adresu u Kochgasse 8, prvu na kojoj je živio sam, bez cimera, da se može u potpunosti posvetiti književnom radu bez ometanja. Nadnevak je 28. svibnja 1909, i stiglo je Zweigu u pravo vrijeme, taman nakon što se vratio sa šestomjesečnog puta po Indiji – tako je pismo Zweig odmah dobio u ruke, pa Kosor nije morao čekati mjesecima na odgovor. Posve je jasno zašto je Kosor izabrao upravo Zweiga za svog potencijalnog bečkog „prijatelja“: u to je vrijeme on već etablirana zvijezda austrijskog književnog neba s hvalospjevima književnih kritičara, omiljeni član intelektualnog kruga u kavani Beethoven, pisac koji se družio i dopisivao s najvećim europskim književnicima, nakladnicima i intelektualcima, a po godinama pripadaju istome naraštaju, Kosor je tek dvije godine stariji…

Beč 1900. godine

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 1912.

Kako se doznaje iz Kosorove Velike autobiografije, Zweig ga je odmah nakon toga pisma i primio u vlastitome domu, a potom ga odveo u kavanu Beethoven na doručak, uz obećanje da će ga upoznati sa svojim kolegama piscima, ali i ponekom damom kojoj će se zasigurno svidjeti Kosorov ponešto „sirovi“ izgled. Kosor je zapravo dobio od toga prvoga posjeta i mnogo više nego je očekivao, jer Zweiga u tom prvom pismu moli da mu pomogne oko objavljivanja njegovih djela u austrijskim i njemačkim novinama. Na taj način pomoći će mu i financijski da preživi i da stane na svoje noge u carskoj i kraljevskoj metropoli, jer mu posao pisara ne omogućava miran život.

Kosorova pisma nalaze se u arhivskom odjelu Knjižnice Daniel Reed, na Državnom sveučilištu New Yorka u malom mjestu Fredoniji (SAD), gdje se, uz ostalu građu, čuva nekoliko tisuća pisama upućenih Stefanu Zweigu. Tamo su od 1968, kada je osnovana Stefan Zweig Collection, i za njih se prije među hrvatskim filolozima nije znalo

Uz pismo Kosor je Zweigu, razvidno je, poslao i nekoliko svojih narativnih i pjesničkih tekstova. Slijedi spomenuti susret i daljnja prepiska… Slanje prvog pisma i susret sa Zweigom u to nedjeljno jutro, a koje je to pismo iniciralo, bili su, pokazalo se poslije, najvažniji događaji u Kosorovu životu i ništa se s time nije moglo usporediti: ohrabren Zweigovim društvom i nedvosmislenim priznanjem, Kosor na njegov prijedlog počinje pisati drame koje su mu omogućile da ga upozna kazališna Europa već prije Prvoga svjetskog rata, a drame su bitno odredile njegov književni opus i životnu sudbinu.

Možda bi Kosor i sam stigao do svoga unutarnjeg stvaralačkog dramatičarskog impulsa, ali zasluga je Zweigova u tome smislu ipak posebna: pod njegovim mentorstvom nastaje Kosorova najpoznatija i najizvođenija drama, Požar strasti (1910), a Zweig je, vjerojatno uz pomoć Hermanna Bahra kojemu je preporučio Kosora, sugerirao na određenim mjestima i određenim ljudima da se drama ubrzo i postavi na njemačke pozornice (Mannheim i München koncem 1911). I sve što se dalje odvija u njihovoj korespondenciji i njihovu odnosu određeno je u temeljnim crtama zaglavnim prvim pismom i prvim susretom u kavani Beethoven. To su one točke u kojima je, već na početku, simbolički sabrano sve ono što se poslije događalo.

Napadi panike i paranoje

Kosorov izričaj u pismima u znatnoj mjeri ovisi o njegovim osobnim događanjima i previranjima unutar privatne sfere pa tako oscilira od euforična ushićenja do samoubilačkih nakana („Na svijetu je premalo ljudskosti i to bi za nekoga u mojoj poziciji možda mogao biti dovoljan razlog da si oduzme život…“). Naročito ga potresa susret s iznenadnom bolešću 1912, parezom ličnog živca (pismo od 5. kolovoza 1912. „Prebolio sam već puno teških bolesti, ali niti jedna me nije uzdrmala kao ova. Ukoliko se ne uspijem izliječiti, prijatelju moj, zasigurno ću postati idiot ili ću se morati ubiti.“) koja kao i njegova konstantno loša financijska situacija u začaranom krugu utječe na Kosora i njegovo stvaranje.

Kosorov rukopis velikim je dijelom neuredan i nečitak. Za dešifriranje pojedinih pisama bilo je potrebno i nekoliko dana. Kosor se koristio staronjemačkim sütterlinskim pismom (Sütterlin-Schrift). Veliki je izazov bila i datacija pisama, jer je trećina pisama bez oznake datuma

Umjetnička slika predratne i međuratne Europe

U napadima panike, paranoje i suicidalnih misli Kosor piše brzo i mahnito, gotovo grozničavo, a često je i sam svjestan svoje psihičke rastrojenosti i o njoj svjedoči u svojim pismima Zweigu („Moji su živci uništeni, i kako mi se čini, postupno postajem bolestan: neopisivi strahovi, klaustrofobija i opsesije stalno se ponavljaju. A znam jako dobro da velik dio toga dolazi od briga i nevolja…“).

Kontekst onodobnoga umjetničkog djelovanja – odnos javnosti prema piscima i kulturi uopće, ponašanje pisaca u javnosti, percepcija njihove važnosti u različitim nacionalnim sredinama, odnosi unutar pojedinih nakladničkih i kazališnih kuća u Hrvatskoj i Europi, praksa osvajanja literarnog tržišta, mogućnosti inozemne recepcije i međunarodnog uspjeha hrvatskih pisaca, koje su to teme od interesa za europske čitatelje/gledatelje, načini stjecanja naklonosti u društvenoj i privatnoj sferi… sve je to nakalemljeno u ovim pismima, a što bi trebalo u poredbi sa sličnim dokumentima iz toga vremena propitati i uklopiti u naše spoznaje o umjetničkoj slici predratne i međuratne Europe. Definitivno je materijalno potvrđeno ono što se i pretpostavljalo u studiju hrvatske književne povijesti: Zweig i Kosor bili su neko vrijeme veoma bliski prijatelji, barem između 1909. i 1918, a Zweig je bitno pomogao Kosoru u pisanju i plasmanu njegovih djela na njemačkom govornom području.

Sada je jasno, a prije objavljivanja ovih pisama to se nije moglo znati, da su se dopisivali gotovo punih trideset godina, a možda i duže, sve dok Zweig nije otišao u Brazil, gdje je 1942. završio svoj život, dok značenje korespondencije u kulturološkom i književnopovijesnom smislu uvelike prelazi tek privatno dopisivanje dvojice dobrih znanaca i prijatelja u istom, književnom poslu. Upravo taj zajednički književni posao čini od te korespondencije važan povijesni dokument, rijetko sačuvanu građu u nacionalnoj povijesti književnosti i kulture koju valja neprestano propitivati i dopisivati je novim spoznajama.