Snažan prikaz obiteljske traume

Drama Sigurno mjesto scenarista i redatelja Jurja Lerotića u ovdašnja kina ne stiže samo s titulom pobjedničkog ostvarenja ljetošnjeg Sarajevo Film Festivala, na kojem je sam Lerotić nagrađen Srcem Sarajeva kao najbolji glumac, nego i s trima nagradama, također u kolovozu osvojenima na uglednom festivalu u Locarnu, za režiju, Lerotić za najboljeg debitanta i Goran Marković za glumca. Film je hrvatski kandidat za Oscar, sjajnu je domaću premijeru doživio na 20. Zagreb Film Festivalu, na kojem je ovjenčan posebnim priznanjem, i nije se teško složiti s predviđanjima da je zapravo tek započeo osvajati nagrade u Europi i svijetu, a dakako i kod kuće. Sigurno mjesto dugometražni je prvijenac senzibilnog i ambicioznog filmaša koji je u kratkom metru debitirao još 2010. sjajnim i nagrađivanim ostvarenjem Onda vidim Tanju. U korijenu filma tragični su istiniti događaji iz života autora i njegove obitelji, pokušaj suicida njegova brata i drama koju to izaziva. Riječ je o osjetljivoj i za autora traumatičnoj temi, pa je rad na filmu bio vrlo zahtjevan ne samo na izvedbenoj nego i na intimnoj razini. U određenoj mjeri može se govoriti i o autoterapeutskoj strani djela, u smislu da ga je Lerotić napravio i s ciljem temeljita suočavanja s traumom, njezina slikovito rečeno „probavljanja“.

On u filmu tumači Brunu, brata samoubojice u pokušaju Damira i osobu koja se pokušava koliko-toliko racionalno nositi s iracionalnim događajima koji ju sustižu. Ispočetka nije bilo predviđeno da Lerotić tumači glavnu ulogu, te se najprije neko vrijeme bezuspješno tragalo za drugim glumcem, da bi naposljetku na sugestiju tadašnjega producenta filma Borisa T. Matića redatelj shvatio da bi on sam iz više razloga mogao najbolje utjeloviti zapravo sama sebe iz stvarnog života. Priča filma velikim se dijelom odigrava u sumornim i škrto osvijetljenim bolničkim interijerima, a i u eksterijerima dominiraju siva pročelja i zidovi betonskih zgrada, osobito u Zagrebu, ali u dobroj mjeri i u Splitu. Teška, nelagodna i tragična zbivanja s kojima se gledatelji suočavaju kao da jednostavno podrazumijevaju takvu scenografiju i osvjetljenje. Pritom scenografija i osvjetljenje prate dramski i emotivni intenzitet segmenata priče, pa kad je ona za nijansu naizgled vedrija i optimističnija, eksterijeri su svjetliji i obasjani suncem. S druge strane, sumoran prikaz bolničkih interijera, kao i birokratiziran i hladan odnos pripadnika domaćeg zdravstvenog sustava, ali i policije, prema Bruni i njegovoj majci, koju sjajno tumači Snježana Sinovčić, neki tumače kao beskompromisan prikaz devastirana i korumpirana domaćeg zdravstva.

Plakat za film Sigurno mjesto Jurja Lerotića

To je ipak pretjerivanje, a i sam Lerotić kaže da tijekom rada na filmu nije imao takve nakane. Na navedene zaključke gledatelje može navesti naslanjanje na poetiku i socijalnu kritičnost rumunjskog novog vala, premda redatelj tvrdi da su mu najveći uzori u tom smislu rani filmovi braće Dardenne, kao i filmovi malezijsko-tajlandskog filmaša Ming-liang Tsaija. Gledano sa strane, mogu se detektirati i utjecaji francuskoga majstora Roberta Bressona. Vizualni i općenito izvedbeni postupak dijelom je pseudodokumentaristički, što ne iznenađuje znamo li da je suproducent cijenjeni dokumentarist Saša Ban. U jednom trenutku, negdje oko 25. minute filma, autor u izvedbi učinkovito na određeni način „ruši četvrti zid“, ili kako bi se to već moglo nazvati. On tada, naime, posredno s bratom postumno razgovara o njegovu samoubojstvu i o tome zašto neki likovi u filmu imaju stvarna imena iz života. Ni Goran Marković isprva nije bio predviđen za tumača uloge Damira, dijelom i stoga što je glumac bio prijatelj redateljeva pokojnog brata. No nakon nekoliko dana međusobnih razgovora o ulozi i njezina detaljnijeg analiziranja, i Lerotić i Marković shvatili su da je glumac već toliko u Damirovu liku da ne bi imalo smisla tražiti mu alternativu.

U cjelini, Sigurno mjesto tjeskoban je i snažan, ali i neposredan i autentičan prikaz obiteljske tragedije. Posrijedi je djelo u kojem su svaka scena i svaki kadar promišljeni i precizno komponirani do najsitnijeg detalja, od uvodnog kadra s betonskim zidovima zgrada među kojima raste jedno drvo, a prije no što u kadar utrči Bruno i pojavi se natpis „sve bi bilo isto da sam u kadar utrčao i 19 sekundi ranije“, do posljednje scene u kojoj samoubojicu Damira vidimo na parapetu rive okružena djecom koja skaču u more. Svaki od tih kadrova, kao i mnoštvo drugih, moguće je interpretirati na različite načine, a to i jest bila Lerotićeva nakana. To da svatko ono što gleda prihvati i doživi na vlastiti, osobni i koliko je moguće intiman način.