Slikarstvo traži nova rješenja

Kao pripadnik naraštaja koji je stasao sredinom 1980-ih, Duje Jurić nizom samostalnih izložaba, akcija, ambijentalnih postava i performansa potvrdio se kao najdosljedniji i najradikalniji protagonist nove estetike konstruktivnoga i neoplastičkog slikarstva kao oblika geometrijske apstrakcije u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti posljednjih desetljeća. Autor je jednoga od najintrigantnijih i najdosljednije razvijanih rukopisa u našem recentnom slikarstvu, koji iz izložbe u izložbu doživljava sve začudnije samoobnovljive, svježe i vitalne inačice, uvijek ostvarene s neobičnom metijersko-izričajnom uvjerljivosti. Redovito ih ostvaruje novim oblikovnim rješenjima, koja pomno smješta u odgovarajuće duhovne konstelacije i kontekste.

Iz postava izložbe / Snimio Marko Milovac

Svrstavan u pokrete poput minimalizma, konstruktivizma, postkonceptualizma i neo-gea, Jurić je autor izražena neo-geo-rukopisa koji je nastavak njegova propitivanja proširena shvaćanja slike kroz motiv memorijskih čipova. Preciznim rukopisom geometrijske apstrakcije slika uvećane memorijske čipove sastavljene od mnoštva minijaturnih ćelija i spojnica, čime istražuje fizičke strukture anorganskog, digitalnog prostora, ovaj put pokazane na izložbi MC-W/R 2022. (Memo Chips White and Red 2022), postavljenoj u Galeriji Vladimir Bužančić. Jurić gradi ambijente unutar kojih ispituje suodnos slike i svjetla te ponovno stvara odlučan iskorak u prostor ambijenta.

Slikar svijeta kojim je ovladala tehnologija

Unutar posljednjih desetak godina ovaj autor u rukopis uvodi motiv chipa. Sjajno koncipira cikluse slika s tim motivom koje usložnjava u nizovima, udružujući ih u cjeline potencijalno neiscrpnih prostornih konfiguracija. Jurićeve slike zapravo su mnogo puta uvećani prikazi sistema koji pokreću svijet kojim je odavno ovladala tehnologija. Postindustrijski ambijent u kojem živimo čine čipovi, matične ploče, umreženi spojevi i pohranjene informacije. Iako Jurićeve apstrakcije imaju figurativnu bazu, nije riječ o doslovnom prijepisu dizajna čipova jer takvo što možemo tek zamišljati. Ostvareni motiv samo je posljedica slikarevih slobodnih varijacija mikro-električne estetike proizašle iz sklopnih ploča i memorijskih čipova kao individualnih umreženih organizama kompjuteriziranog pejzaža. Njegove zidne slike u svojoj su primarnoj artikulaciji vodoravne, uspravne ili okrugle forme koje ostvaruju dijalog s prostorom, modeliraju ga i transformiraju. Slike su načinjene od permutacija jednostavno raspoređenih linija, volumena, praznina i elemenata mehaničkog izgleda, ostavljajući dojam zadivljujuće kompleksnosti i hermetičnosti pejzaža koji Jurić imaginira. Ravne, razlomljene i oble linije koje povezuju ćelije, sugeriraju Jurićeve slike, temeljne su informacijske i strukturalne komponente društva u umjetno stvorenu anorganskom pejzažu. Izuzetna preciznost naslikanih elemenata i prilagođavanje izložbenom prostoru dokaz su autorove predanosti i nadasve poznavanja slikarskog metiera.

Duje Jurić ispred jednog od svojih radova

Slika s motivom chipa funkcionira kao dovršen i samodostatan i motritelju atraktivan entitet, ali se sjajno nadovezuje i komponira s drugim slikama, ma koliko ih bilo. Dakle, svaka Jurićeva slika u sebi sadrži varijabilnost, i to kao jednu od svojih najvažnijih vrlina. Tako koncipiran entitet slikaru omogućuje prostor za stvaranje golema broja njihovih inačica, koje ostvaruje nevjerojatnom maštovitošću i virtuoznošću. Svaka je slika različita, što daje atraktivnost nizovima, drukčija je, ali odaje da je tek djelić istoga identiteta. Slikar motiv chipa usložnjava u otvorene ritmičke cjeline koje se nikad ne završavaju u nekome strogom strukturalnom sustavu, nego se, naprotiv, neprestance mijenjaju u pravcima i grupacijama sukcesivnih nizanja.

Memo-Chips k tomu je i sretna sinteza, egzaktna i intuitivna, te autora potvrđuje kao majstora u stvaranju ambijenta, ali i tvorca maštovite, nekodificirane i nekanonske geometrije, slikara raskošnih vizualnih spektakala, fantasta koji iz sužena repertoara oblika izvlači složene i duhovite sklopove.

Propitivanje slikarskog medija

Jurić u ciklusu izložbi Memo Chips, koji razvija od 2010, uporno ispituje slikarski medij. Želi predočiti što sve, na temelju njegovih osobnih domašaja, čini slikarstvo, koliko je ono rastezljivo, koliko se na nj može nadograđivati, proširivati i rastezati, koliko se iz njega može iskoračivati, a da ono i dalje ostane slikarstvo. Bit njegovih autorskih napora jest neprestano iznalaženje alternativnih načina slikanja u odnosu na konvencionalne i dosad izraubane načine. Uporno i plodonosno istražuje snagu unutarnje strukture slikarskog jezika, vitalnost forme koju predočuje, njezinu osjetljivu geometrizaciju i ekspresiju materijala koje uključuje u rukopis. Ispituje suodnos slike i svjetla, u sklopu čega godinama forsira vizualno istraživanje fenomena svjetlosti kao medija i posrednika plastičkih značajki i kvaliteta, a sve to s ambicijom da problematizira nedokučiv fenomen vizualne percepcije. Jurić je, naime, usmjeren na ispitivanje modela vizualne percepcije, kao i mogućnosti prenošenja tih iskustava na teren ambijentalne plastike.

Na dosadašnjim ambijentalnim ostvarenjima Jurić se predstavljao raskošno ornamentaliziranim rasterima oslikanim na platnu ili na bijelome galerijskom zidu svjetlosnim bojama. A to se u posljednje doba događa zahvaljujući upadima i udjelima ultraljubičaste (UV) svjetlosti među modularne strukture koje se baš time modificiraju u promjenjive vizualne situacije.

Stimulativni kontrasti

U Jurićevu je fokusu i pitanje na što slikarstvo treba računati i na što se može oslanjati, s čim se mora dograđivati da bi današnjem recipijentu ostalo relevantno i privlačno te da bi promatrač s njim uopće mogao autentično komunicirati. Dakako, slikarstvo se, osim na ostale medijske vrste, treba oslanjati na današnjem promatraču blisku tehnološku civilizaciju. U Jurićevu slučaju, međutim, sva je tehnološka infrastruktura uporaba UV-svjetla – primitivna tehnologija, posebice u usporedbi s tehnologijama koje danas u svijetu stoje umjetniku na raspolaganju. Ali Jurić je pregalac u siromašnoj državi u kojoj se slabo drži do umjetnosti i umjetnika, pa se oni, poput Jurića, snalaze s onim što si mogu priuštiti – zastarjelim tehnološkim dostignućima, što je sramotno i kreativno sputava.

U projektu MC-W/R 2022. podastro je Jurić nove slike nastale unatrag godinu dana. Novost je da je dosad slike kojima ostvaruje ambijente ostvarivao bijelom bojom, kojoj sada obilato dodaje crvenu, a uključivanjem UV-svjetla u galerijski ambijent rađaju se simultani kontrasti, pa osim crvene u prostoru vrlo efektno i plodonosno djeluje i plava boja. Platna – oslikana posebnim fluorescentnim bojama i potom osvijetljena UV-svjetlom – na poseban način obuhvaćaju cjelokupan izložbeni prostor. Autor slike slaže po logici koju nameće ponuđeni galerijski prostor. Artificijelno stvoren doživljajni ambijent simbioza je slike kao klasičnoga umjetničkog objekta, umjetne svjetlosti i izložbenog prostora koji u cijelosti postaje eksponat. Uporabom UV-svjetla autor stvara neobično sugestivan dojam da dvodimenzionalni prostor prelazi u trodimenzionalni te osim vizualnog dojma njegovo slikarstvo vješto sugerira i snažan eterični ambijentalni doživljaj. Svjetlo aktivira boju koja sjedinjuje slike i okolni prostor stimulirajući povećanu razinu svijesti i retinalnu osjetljivost u gledatelja. Izložba postaje umjetnički ambijent koji nam ukazuje na privremenost doživljaja, neuhvatljivost percipiranog i privremenost memorije. Impresivna izložba pruža iskustvo prolaznosti i osjećaj vizualne, fizičke i temporalne fragilnosti.