Sinkretizam nade

Hrvoje Marko Peruzović rođen je 1971, diplomirao je slikarstvo na ALU u Zagrebu u klasi profesora Đure Sedera. Izlagao je na šezdesetak samostalnih izložbi te na brojnim skupnim izložbama, ostvario je više djela sakralne tematike te je uređivao i ilustrirao nekoliko knjiga i kataloga. Živi i radi u Zagrebu kao samostani umjetnik, a član je i Društva hrvatskih književnika. Naime, Peruzović se uz likovno stvaralaštvo bavi i književnošću. Piše poeziju, kratku prozu, likovne eseje i aforizme, pjesme su mu objavljivane u časopisima i na radiju. Dobitnik je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama, a uz to objavio je zbirku pjesama Nekoga moramo voljeti (kako na webu, tako i na zemlji) u izdanju kuće Jesenski i Turk. Urednik knjige Kruno Lokotar ističe da Peruzović piše običnim vokabularom o svojoj svakodnevnici, o svakodnevnici kompleksnog čovjeka: pjesnika, slikara, prijatelja, poštovatelja, vjernika, promatrača… U pjesmama nalazimo neobične poente, obilje intertekstualnosti i intermedijalnosti (primjerice referiranje na pjesnike, slikare, nalazimo pjesme kao svojevrsne dijaloge sa slikarima) te metafizički motivi (doživljaj Boga). Sve spomenute činjenice iz književne biografije govore o Peruzovićevoj poetici, koja i jest nastala na društvenim mrežama, Facebooku, te je stoga iznimno formulaična (u obliku aforizama), ludička, jer se autor igra riječima, a narativni stil njegova pjesništva dio je i urbane poetike, koja donosi splin grada, atmosfere, muvinga, sve ono što je dio gradskog ambijenta. Blago ironičan, duhoviti Peruzović igra se značenjem, stvara semateme, radi inverzije, ali sve to čini nepretenciozno, pa se čini kao da se njegova poezija može čitati u nekom večernjem afterpartiju. U dugim narativnim pjesmama obraća se svima, djeci ustaša i partizana, poziva „ljevoruke, desnoruke i zloguke“, a u tom pozivu emanira se sinkretizam nade, jer čitanje donosi „slabašnu vatru nade“, a poezija je u tom smislu kao alkemijsko začaravanje, pruža povjerenje u svijet: „Tamo gdje smo najgušći / život ipak tinja.“ Pjesnik svojom poezijom želi postići sveobuhvatnost „neobjašnjivu igru među oprečnostima“. Istina jest virus koji mutira, a sve se odvija u jeziku, točnije u „razgranatoj krošnji jezika“. I jezik, njegova razgibljivost, te metaforičnost i jest užitak za pjesnika, dok zanimljivo, vizualni motivi su prisutni, ali nema primjerice grafičke igre sa strukturom pjesme. I dok opisuje atmosferu gradskog ljeta, kroz uživanje u dobroj književnosti, pjesnik otklanja sumnju i isključivu, notornu ispraznost, jer sve je to „filozofsko otkrivanje tople vodice“. Zato Peruzović svojom poezijom slavi intenzitet života, on ne pretendira na vječnost. U pjesmi Jao koju nalazimo u njegovoj zasad jedinoj zbirci pjesama njegov je umjetnički kredo: „Nije me uopće briga / hoće itko čitati / moje pjesme / za sto godina / one služe samo zato / da netko danas kaže /jao / ovo mi je dobro.“ Poezija Hrvoja Peruzovića sugestivna je, zavodljiva, uronjena u svagdan, posebno virtualni, a baš to pokazuje kako i u tom virtualnom prostoru otvara se važno polje koje ne nudi tek površnost, već i zanimljivu poeziju. Stvar je zapravo samo u umijeću, a ne u sredstvu.