Sfinga na ratnikovoj glavi

Bilo je ljeto, koje kao i svako drugo u zadnje vrijeme provodim u Zagrebu. Ne odlazim više na ljetovanje, kupanje me uz viku i pljuskanje bezobzirne djece dok ja klimavo ulazim u more ne zanima, ne treba mi ni da se oko mene otresaju psi nehajnih vlasnika, turistička mjesta koja ruše sve rekorde po natrpanosti izbjegavala sam i prije, a sad im više i ne prismrđujem. Ni traženje parkirališta (nezasitno deranje u našim turističkim mjestima) više nije za mene, već se dugo i u Zagrebu služim samo javnim prijevozom i svojim još koliko-toliko upotrebljivim nogama. A Zagreb je najljepši ljeti kad odahne od svojih stalnih stanovnika, pa rado ostajem u njemu. Uostalom, ovdje mi je u vlastitoj kući i najkomotnije. Nije ni da iz nužde radim vrlinu (kao, sve joj je ionako preskupo, pa zato hvali ostanak u užarenu gradu). Ne, u Zagrebu ljeti baš volim biti jer mi je tada grad još po ljudskoj mjeri.

Snimila JELENA ŠPORČIĆ PRTORIĆ

Iz mnogih mojih tekstova može se zaključiti da volim hodati po knjigama. Literarni tekstovi bili su potke nekim mojim putopisima, no poslužili su i za mnoge moje gradske šetnje. Već se neko vrijeme družim s izvrsnom knjigom Usnuli čuvari grada Zagreba ili Fantastični bestijarij Željka Zorice (AGM, 1996), po kojoj stalno otkrivam na zgradama i ono što obično šetačima izmiče, a doista vrijedi dizanja pogleda. Naravno, znam i izreku: „Svaka blesa gleda u nebesa / Svaki slon gleda u beton“, no i uz opasnost da se prostrem po pločniku ne gledajući u što stajem, vrijedilo je dignuti nos. Jer gledati netremice u oči zlokobnim demonima i drugim strahotnim čudovištima ipak nije mala stvar.

Sove, dakako, nisu čudovišta, ali tajanstvene ptice svakako jesu čim im se pripisuje mudrost. Zato su tri godine (1910–1913) tiho oblijetale na Marulićevu trgu oko gradnje buduće Nacionalne i sveučilišne knjižnice tražeći mjesto gdje će se trajno ugnijezditi i tako podariti zdanju Rudolfa Lubynskog svu buduću akademsku pamet. I dok su te četiri posestrime marljivo nadgledale gradnju budućega hrama znanosti, na tom je mjestu još bilo klizalište, ali im je u susjedstvu s južne strane već bio uređen Botanički vrt. Sove još stoje na svojem mjestu, no zgrada nije više ono za što je bila građena. Sada je u njoj Državni arhiv. Nadam se samo da će Botanički vrt ostati i dalje vrt, jer na mjestu na kojem jest mogao bi zapeti za oko nekim novopečenim „investitorima“, a zapravo običnim uništavačima.

Ljeto, a prije svega smanjeni promet u gradu, omogućilo mi je da mirno stojim uz ogradu Traumatološke bolnice u Ulici kralja Držislava ne izlažući se štetnim automobilskim isparavanjima i da potražim (pa onda i nađem) grifone na balkonima kuće na br. 10. Grifoni su mitske životinje sastavljene od krilatoga lava s orlovskom glavom i pandžama, pa su s tako opasnim izgledom još od drevnog Egipta slovili kao čuvari blaga i riznica. No kako za sve negdašnje poganske simbole uvijek imamo i kršćanska objašnjenja, tako je i grifon (orlolav) postao simbol grešnih nagona. Dakako, Krist je taj koji pobjeđuje svaki grijeh, pa grifon simbolizira i dvojnost Kristove prirode: ljudski dio izražen je lavom, a božanski orlom. Zgradu su 1921. gradili Stjepan Aranjoš i Dragan Popović, ortaci u zajedničkoj građevinskoj tvrtki, no Popović uskoro raskida suradnju i nestaje s graditeljske scene. Eshil grifone zove Zeusovim psima ptičjega kljuna koji ne laju. Možda bi bilo bolje da laju. Možda bi tko i čuo njihov posljednji vapaj za pomoć balkonu s kojega samo što nisu popadali. No uz tolike rane od potresa koje već dvije godine ne zacjeljuju tko bi još mislio na tamo neke grifone?!

Kad govorimo o čudnim spojevima ljudskoga lika sa životinjskima, sfingu, taj spoj ženske glave, lavljega tijela i ptičjih krila, ne mogu mimoići. Ime joj dolazi od same njezine djelatnosti; grč. sphiggo znači zadaviti, što je ona kraj Tebe i činila svakomu tko nije znao riješiti zagonetku koju bi mu postavila (glasovita je ona koju je odgonetnuo Edip: tko ujutro ide na četiri noge, u podne na dvije, a uvečer na tri? Odgovor je: čovjek). Vidjela sam onu najglasovitiju (kraj Kaira u Gizi koja čuva tri znamenite piramide), pa onu na splitskom Peristilu, uz katedralu sv. Duje, gdje čuva grobnicu cara Dioklecijana, pa onu u Zadru iz 1918. u predjelu Brodarice, koju je u park svoje vile Attilije smjestio vlasnik Ivan Smirić (Giovanni Smirich, vršnjak Matice hrvatske, i on rođen 1842) u spomen na svoju prerano umrlu ženu Attiliju, no žitelji Zadra uzeše je pod svoje tumačeći kako sfinga motri na grad i tako ga čuva. Dvije preostale sfinge vidjela sam u Osijeku na ulazu u park Sakuntala iz Kapucinske ulice, no koliko god ih restauratori popravljali, mjesni im vandali svako malo daju po prstima, a znaju im otkinuti i dio šapa.

Sfinge ne moramo zamišljati kao nešto velebno i tajanstveno, one to doista i jesu. Pa kako onda nisam pojma imala da postoji i jedna zagrebačka, a umišljala sam da Zagreb dobro poznajem?! Drži se usnulih čuvara, neka te oni vode. Tako je i bilo. Došla sam na ugao Berislavićeve i Gajeve ulice, do palače koju je 1889. dao sagraditi Vladimir Vraniczany Dobrinović i zjakala na sve strane. Ovu je sfingu, za razliku od svih prethodnih, doista valjalo tražiti. Ta neugledna figura male prsate žene raspletene kose koja kao da se mačjim prednjim nogama opire o ratnikovu kacigu nalazi se u Berislavićevoj 6 nad krajnjim desnim prozorom u prizemlju, a onda sam ih našla još. Toliko je sićušna da je ratnikova malo pognuta glava na kojoj stoji mnogo veća od nje. Kad sam je ugledala, bila sam ushićenija nego svima prethodnima. Nudile su se same, nisam ih mogla previdjeti. A ovu je trebalo tražiti. Cvjetna fasada na susjednoj kući (br. 12) sve je uokvirila u skladnu cjelinu.