Sažetost i značenjska otvorenost

Pjesme Sonje Manojlović, naše istaknute pjesnikinje, najčešće su šifre ili krokiji situacija – egzistencijalnih, mentalnih, receptivnih, jezično-poetičkih. Šifre ili krokiji zato jer spomenute situacije u većini slučajeva nisu eksplicirane, već su dane u rečenicama i motivima koji zbog manjka konkretnijeg konteksta imaju karakter naznaka, tragova, pokrata, aluzija. Autorsku namjeru koja čvrsto kontrolira tekst čitatelj najčešće može tek nazirati, nadopisujući vlastite dodatke ili tumačenja raznih kombinacija riječi kojima značenja za njega nisu posve fiksirana. Dakako da stupanj takve zakrivenosti i značenjske nefiksiranosti nije u svim pjesmama jednak. Neke se lakše mogu „protumačiti“ kolokvijalnim ili književnokritičkim jezikom, dok druge uvelike ostaju u prostoru semantičke neodređenosti i čitateljske nadopune. Uz takva razmišljanja, književni kritičari u najvećem broju ističu visok vrijednosni standard pjesama Sonje Manojlović. To bi se nekomu moglo učiniti paradoksalnim, no zapravo je riječ o tome da su višeznačnost, aluzivnost, sugestivnost važna mogućnost poezije kao takve, da su joj one, dakle, imanentne pa i poželjne. Od plodnih semantičkih napetosti između rečenog i nerečenog, popunjenog i hotimice ostavljena praznim, između tragova koji upućuju u određenom smjeru i preskoka na drukčija značenjska usmjerenja, uvelike se i sastoji sugestivnost spomenute poezije koju čitatelji, osobito oni vični pjesništvu, dobro zapažaju. Upravo zbog sažeta načina pisanja sa značenjskom otvorenošću i egzistencijalnim odjecima Sonja Manojlović i mogla je biti prepoznata kao jedna od naših bitnih pjesnikinja.

Izd. Fraktura, Zagreb, 2022.

Suigra slike i teksta

Od svojega ukratko opisana načina pisanja, posve profilirana u mnogim dosadašnjim knjigama pjesama, ona se ne odmiče ni u novoj zbirci pod naslovom Šale i opomene, koju je napravila u već dugogodišnjoj suradnji s likovnim umjetnikom Sašom Šekoranjom i njegovim ekspresivnim ilustracijama i crtežima. Ta je suradnja rezultirala vrsnom suigrom slike i teksta. Oni u svojem minimalizmu, svedenosti na bitno, krokijevskoj vještini, grafostilističkoj napetosti bjelina i punina te crno-bijeloj ekspresionističkoj sugestivnosti imaju sličnosti i razlika, koje se međusobno ne samo ilustriraju nego i pojačavaju i nadopunjuju. Grafostilističkoj tenziji paradoksalno pridonosi i ono što su kritičari znali zamjerati prijelomu biblioteke Fraktali – da su pjesme otisnute samo na desnoj stranici, a da je lijeva ostavljena praznom. Dakle, bjelina, šutnja, suzdržanost, neizrečenost prirodno su okružje samom tekstu pjesama Sonje Manojlović i znatno pridonose njihovoj izražajnosti.

Zbirka Šale i opomene sadrži šezdeset osam pjesama raspoređenih u cikluse Majke svijeta su uvijek mlade, Svežder, nepomoziv, Okus je čuvar našeg života i Odasvud vidljiva. U prvome ciklusu pjesme imaju nešto jasniji kontekst pa ih je i nešto lakše značenjski i žanrovski iščitati. Uvelike je riječ o nastavku svojevrsna pjesnikinjina podžanra – skicoznih portreta određenih osobnosti, bilo da je riječ o ljudima zapaženim na ulici i u društvu bilo da subjektica otvorenije ili skrivenije portretira samu sebe, svoju vanjštinu i nutrinu. S time da su ti – priručno nazvani – portreti ili krokiji zapravo konstrukt nečijeg vanjskog i unutarnjeg opisa, ali i asocijacija koje o predmetu opisivanja ima sama subjektica. Katkada je naglasak na nekim stvarnim osobama i situacijama, njihovim kratkim ocrtima te konačnom preokretanju perspektive kojom se iskaz usredotočuje na samu subjekticu i njezinu promatračku i psihološku poziciju. Poanta pak, uza stilsku figuru kontrasta, donosi jasnu konstataciju egzistencijalne izdvojenosti i individualizam koji je u opasnosti od gotovo ontološke usamljenosti („Otac ti se glasno zahvalio / što si se s datuljom / malim ustima pričestio / i potom vodu gutnuo / Sad te spretno odvozi / iz vagona metroa, / mašeš nam objema rukama, / zapadaju / tek na horizontu / A mi, tko nas hvali / što jedemo i dišemo, / kome da mi mašemo, / kome da se očima smiješimo, / osim tebi“).

U tematskom smislu žanrovska su podvrsta poezije Sonje Manojlović i pjesme u kojima se ženska svijest (samo)karakterizira kroz odjevne detalje, osebujne pokrete i ponašanja, u kojima je sve što se može vidjeti ujedno znak za određeno mišljenje, stav ili osjećaj. Svojevrsno je to (samo)potvrđivanje i manifestiranje osobnosti, autentičnosti, autorstva i pjesmovne subjektnosti, inzistiranje na detalju samosvijest je subjektice koja svoj autorski, subjektni i tekstualni profil iskazuje svime što spominje i načinom kako o tome govori („Odjeća obavezuje, frizura doprinosi, cipele su presudne, / a oko bokova / maštu bi trebale potpaliti crvene ruže / pa se i ukrasim, dakle, / na sve mile, kipuće načine, / zatvorenih očiju, obješenih usta, / na krilu držeći torbu kao mašinku / Piše li i na njoj Lijepo je uvijek bizarno?“). U prvome ciklusu javljaju se i skicozno ocrtani likovi kao što su prosjak i gužva u metrou, ulični zabavljači na štulama i frizeri, invalid sa zecom, afrički imigranti što izrađuju i prodaju kamene proizvode, muškarac koji drži do sebe, plesači tanga. Pjesme koje o njima govore ocrtavaju ih motrilački, deskriptivno, ali se neprestano osjeća i stajalište subjektice koja ih, vrlo diskretno, ali ipak primjetljivo, selektira, komentira i vrednuje. Sve se to iskazuje izjavnim i ekonomičnim stilom s povremenim očitovanjem afektivne funkcije koja naglašava perspektivu subjektice.

Sofisticirano mapiranje nutarnjeg prostora

U drugome ciklusu Svežder, nepomoziv naglasak je na refleksijama subjektice, njezinoj introspekciji, ali i probiranju pojedinosti vanjskog svijeta i njihovu komentiranju. Čitatelj ima dojam da sudjeluje u procesu identitetskog konstruiranja subjektice, sofisticiranom mapiranju nutarnjeg prostora, kao i samopromatranju u interakciji s drugima (dječji pogled, ljudi, žena kao hodajuća instalacija, glumci koji glume djecu). U tim je pjesmama kontekst nešto manje konkretan nego u onima iz prvog ciklusa, a neke od njih bivaju i ocrt egzistencijalno-ontološkog položaja s općenitijim značenjskim rezonancama uz efektnu figuru gradacije na početku („Šuti, i čkomi, i kuš je / čovjek na splavi, / iskušava zemljinu težu / s tavicom u ruci, / ljulja se / na glasinama, pretpostavkama. / Njihove hranjive niti / zavitla u prazno, / prazno u sunčev sustav“). Ponovno se javlja i tema (samo)karakterizacije kroz modu i načine ponašanja, tu je i (ženski) individualizam kao otpor bilo kakvoj stereotipnoj uniformnosti, a istaknuta je i (post)modernistička tema pluralnosti vlastitog jastva, što uključuje i razne rodne identitete („Ne mogu nabrojiti sva moja on / i sva moja ona“).

U zadnja dva ciklusa Okus je čuvar našeg života i Odasvud vidljiva dodatno se intenzivira nutarnji razgovor subjektice same sa sobom, odmjeravanje i komentiranje svega u sebi i oko sebe, rekapitulacija proživljenog, osmišljavanje i redefiniranje životnih i misaonih strategija, suptilno približavanje ljudima i odmicanje od njih („i slabo se iza jačega sakrije, / jesu i nisu, / i opet ih moram presložiti, / u beskonačnom niskom startu, gvozdenim češljem / kojim, po navici, kroz sebe dojmove / u činjenice pretvaram, živim od konteksta, / kratim, podrazumijevam, / bogzna na što računam“). Osobito je naglašena potreba za drugima. Oni su prostor u kojem se osobnost subjektice može očitovati i konstruirati, ona u njima prostire vlastitu znatiželju, empatiju, povremenu snažniju privučenost, ali i svijest da je ono drugo uvijek nesavršeno, katkada do karikaturalnih i iritantnih razmjera, što subjektica ne propušta ironično ili s gorčinom prokomentirati. Stil kojim u takvim pjesmama piše Sonja Manojlović najčešće je neizravan, aluzivan, s naglascima na detaljima. Tema se razvija postupno, ponekad i skokovito, katkada se mijenjaju perspektive iskazivanja iz prvoga ili trećeg lica jednine, često se subjekt i objekt pobliže ili uopće ne određuju, figurativnost je suzdržana, precizna i funkcionalna, povremeno se javljaju sintagme ili rečenice mudroslovnih, poslovičnih obilježja, u leksiku se pojavljuju uspjele novokovanice (njuškave, točkave, lopočasto, naleđuške), česte umanjenice, rijetki dijalektalizmi i kolokvijalizmi te riječi koje se manje koriste, a pokazatelj su bogata rječnika (coktaj, krasuljci, ponaizbor, čiliti).

Razlogaški egzistencijalizam, uhvaćeni trenuci i osobnosti

Poezija Sonje Manojlović ne teži bilo kakvoj izvanjskoj spektakularnosti, njezina je vrijednost u izrazitoj suptilnosti i osobnosti kojom oblikuje misaone procese te vještom – višeznačnom, značenjski rastvorenom, a opet kontroliranom i sažetom – strukturiranju pjesama. Riječ je o pjesništvu koje, uz posvemašnju recentnost u opisu uhvaćenih trenutaka i osobnosti u sadašnjici, pamti i danas već davno prošla razdoblja suvremene hrvatske poezije, primjerice razlogašku egzistencijalnu analitiku, ontološku nezbrinutost i zakučastu značenjsku strukturu, ali i lucidnost nekih domaćih pjesnikinja u suptilnim nijansama raznih vrsta međuljudskih odnosa i minucioznoj introspekciji. Knjiga Šale i opomene još je jedna u nizu posve poetički profiliranih i stilski dorađenih zbirki pjesama Sonje Manojlović, pjesnikinje koju, dakako, uvijek treba čitati sa zrncem soli, odnosno s posvemašnjom čitateljskom budnošću.