Prsten Nibelunga s hrvatskom notom

Kao neizostavno djelo na pozornicama njemačkih opernih kuća (i šire), Wagnerov Prsten Nibelunga iz postave u postavu puni gledališta i glazbene rubrike tiskovina i portala. Zbog nastupa u Prstenu Nibelunga solisti prije zahtjevnih audicija uče teške vokalne dionice, a publika proučava lajtmotive i nabavlja kompleksna libreta pisana kompleksnim jezikom kako bi lakše pratila izvedbu. Tko se odvaži poslušati cijeli ciklus sastavljen od četiri muzičke drame u ukupnom trajanju od oko šesnaest sati čiste glazbe, čemu treba dodati duge pauze u posljednja tri komada i prateće uvode u djelo od oko sat vremena prije svake izvedbe, valja se pripremiti na veliki ali vrhunski glazbeni i intelektualni zalogaj.  

Redatelj i scenarist Dmitrij Černjakov smjestio je radnju u laboratorij / Snimila MONIKA RITTERSHAUS

Od premijere cjelokupnog Prstena Nibelunga 1876. brojni su Hrvati hodočastili ne samo u Wagnerov Bayreuth nego i u ostala kazališta u kojima su imali prilike vidjeti veliko djelo, a solidan broj solista s naših prostora sudjelovao je i u raznim izvedbama ciklusa. No kako svjedoči vrhunska poznavateljica opere Marija Barbieri u prikazu recepcije Wagnerova opusa u Zagrebu u 271. broju Vijenca iz 2004, cjelokupni Prsten Nibelunga Richarda Wagnera još nije stigao na pozornicu naše središnje kazališne kuće. Inicijativa nije nedostajalo, još od intendanta Stjepana Miletića, no od kraja 19. stoljeća do danas u nekoliko su navrata samostalno postavljani Rajnino zlato, Walküre i Siegfried, dok zagrebačka publika na daskama matične kuće još nije imala priliku vidjeti Sumrak bogova, posljednji dio tetralogije. Iako se Wagner protivio samostalnim izvedbama pojedinačnih glazbenih drama, kompleksnost postave cijelog ciklusa i visina zadatka, prvenstveno za nekoliko glavnih likova koji se pojavljuju u više glazbenih drama, opravdavaju samostalne postave pojedinačnih dijelova Prstena.

Prevoditeljska zavrzlama

Razjasnimo ovom prilikom i malu prevoditeljsku zavrzlamu na hrvatskom jeziku, koji u muškom rodu ponekad ne razlikuje genitiv jednine i množine, pa bi se na prvi pogled moglo pomisliti da se radi o prstenu cijelog roda patuljaka Nibelunga. No riječ je o prstenu jednog Nibelunga, Albericha, koji je svom bratu kovaču Mimeu naložio da od zlata s dna Rajne iskuje prsten koji će onomu tko ga nosi donijeti beskonačnu moć (u većini drugih jezika jasno je da je riječ o genitivu jednine – Der Ring des Nibelungen, The Ring of the Nibelung, L’Anneau du Nibelung, L’anello del Nibelungo, pa bi možda spretniji hrvatski prijevod bio Nibelungov prsten).   

U svjetskim opernim kućama ustalila se zahtjevna praksa izvođenja ciklusa u cjelini, što je često praćeno i jedinom mogućnošću nabavljanja ulaznica za cijeli ciklus. Sljedeće je pitanje u kom razmaku postaviti pojedine glazbene drame da napor za izvođače i publiku ne bude velik. Iako je skladatelj i autor libreta Wagner zamislio da se ciklus izvodi u tri dana i večer prije početka, cijeli Prsten Nibelunga stiješnjen u četiri dana svojevrsna je žrtva i za najveće vagnerijance. Imajući u vidu i užurban dnevni ritam publike, iskustvo je pokazalo da je bolje da od prvih taktova Rajnina zlata do finala Sumraka bogova ipak prođe tjedan dana, pa je otprilike u tom tempu izvedena nova postava Prstena u berlinskoj Državnoj operi i prikazana u tri ciklusa tijekom listopada i studenog. Sva tri ciklusa trebao je dirigirati Daniel Barenboim, no veliki se maestro zbog narušena zdravlja morao zahvaliti publici i netom pred 80. rođendan prepustiti izvedbe mlađim kolegama. Stoga je prvi i treći ciklus dirigirao čuveni Christian Thielemann, a drugi relativno novo ime na dirigentskoj sceni, pijanist i dirigent Thomas Guggeis, koji je veliku priliku integralne izvedbe Prstena Nibelunga u jednoj od središnjih njemačkih opernih kuća dobio prije tridesetog rođendana. Do koje je mjere Guggeis opravdao ukazano povjerenje, najbolje svjedoče ovacije publike na nogama nakon sve četiri glazbeno-dramske večeri (15, 16, 20. i 23. listopada, nakon kojih je napisan osvrt). Kristalno jasne fraze, precizni upadi instrumenata, kontinuirano intenzivan kontakt s orkestrom te odmjerena tempa i nijansirane dinamike samo su neke od karakteristika izvedbe koju je osim vrhunskih solista ostvario vrhunski orkestar Staatskapelle Berlin, smješten pred pozornicom berlinske Državne opere još od sredine 18. stoljeća. 

Svaki od solista koji je tijekom četiri večeri stupio na berlinsku binu zaslužuje vlastite ekskluzivne ovacije. Svjesne strogosti suda zahtjevne publike, Wagnera se, posebno u Berlinu i posebno u Prstenu Nibelunga, ne prihvaćaju osobe bez vrhunske pjevačke spreme i nevjerojatne fizičke i mentalne snage. Pojavivši se kao ključni solisti u trima glazbenim dramama, sjajna sopranistica Anja Kampe kao Brünnhilde i blistav bariton Michael Volle kao vrhovni bog Wotan na pozornici su proveli popriličan broj sati, a njihov glumački i pjevački finale Walküra ostat će, bez obzira na redateljski monotono ostvarenje, publici još dugo u sjećanju.

U paleti vrhunskih vagnerijanaca svoje mjesto našla je i stalna članica ansambla operne kuće na aleji Unter den Linden Evelin Novak, i to kao Rajnina kći Woglinde. Našoj je sopranistici pripala velika čast da kao prva solistica otvori cijeli Prsten Nibelunga i privuče pozornost na svoj vokalno i scenski siguran nastup. Ulogom koja se pojavljuje u Rajninu zlatu i Sumraku bogova Evelin Novak potvrdila je da su njezine glasovne i glumačke mogućnosti nadišle sjajno ostvarene zahtjevne uloge iz Mozartovih, Verdijevih i Puccinijevih opera te da je spremna pojaviti se u Prstenu u nekoj od središnjih uloga i ući u povijest kao jedna od naših najvećih vagnerijanki ikada. Kao središnja od tri Rajnine kćeri koje čuvaju zlato na dnu rijeke Evelin Novak već je nastupila u dvama navratima u berlinskoj opernoj kući, oba puta pod ravnanjem Daniela Barenboima, a njezin uvjerljiv nastup prepoznali su njemački glazbeni kritičari i producenti. Ukratko, o nastupima Evelin Novak u Wagnerovim djelima napisat će se još brojne pozitivne kritike, na hrvatskom i drugim jezicima.

Dekontekstualizacija i rekontekstualizacija

Da sve ne bude savršeno, pobrinuo se redatelj i scenarist Dmitrij Černjakov, pokušavajući dekontekstualizirati i rekontekstualizirati glomazno djelo nadahnuto germanskom mitologijom. Ruski redatelj pošao je od pretpostavke da se niz odnosa i postupaka iz radnje može smatrati patološkima, od incesta Siegfriedovih roditelja Siegmunda i Sieglinde preko neprestanih ispada ljubomore i bijesa do uspjelih i neuspjelih pokušaja ubojstava. Stoga je redatelj cjelokupnu radnju smjestio u prostrani laboratorij u kojem su uloge podijeljene na medicinsko-znanstveno osoblje i pokusne kuniće. Uz pojedine uloge koje su prema redateljevoj zamisli bile na svojevrsnom promatranju u laboratorijima, npr. za istraživanje stresa ili sna, jedna od prostorija laboratorija uistinu je bila ispunjena kavezima sa živim kunićima. Za nekoliko redateljskih rješenja moglo bi se reći da su uspjela – npr. početak trećeg čina Walküra s čuvenim Kasom Walküra u briljantnoj glazbenoj izvedbi, u kojem osam nordijskih ratnica statično sjedi u laboratoriju čekajući termin, kao kontrast dinamičnom blještavilu radnje i glazbe. No ostatak čina zapao je u redateljsku monotoniju, kao i brojna druga mjesta tetralogije. Banaliziranje s elementima parodije u prvom je redu došlo do izražaja u liku junaka Siegfrieda, od kostimografske razine (kombinacija trenirke i medvjeđeg krzna) do scenskog pokreta. Uvodeći inovativan pristup, redatelj je publici nedvojbeno otežao praćenje kompleksne radnje, posebno u Rajninu zlatu, prvom dijelu ciklusa, u kojem su patuljci i divovi scenski bili gotovo izjednačeni. Černjakovljeve zamisli valja gledati u svjetlu učestale dekontekstualizacije radnji Wagnerovih glazbenoscenskih djela, sa svrhom odmicanja od njihove recepcije iz vremena nacionalsocijalizma, kada se ustrajavalo na zornom predstavljanju povijesnog i mitološkog germanskog elementa. Takvi redateljski koncepti ponekad su izrazito uspjeli, ali ne i uvijek.

Bilo kako bilo, unatoč činjenici da ga je doživjela kroz naočale redatelja sa zanimljivom idejom, ali upitnom izvedbom, publika je prepoznala kvalitetu glomaznog djela, u prvom redu zahvaljujući prvorazrednoj glazbenoj postavi. Veseli nas da je pritom bljesak Rajnina zlata obasjao i hrvatsku sopranisticu Evelin Novak, koja će u Wagnerovim djelima neupitno sjati i dalje.