Prostori istančane proze ili nadilaženje samoće

Mogli bismo tim naslovima pridodati i danas popularan anglizam lockdown, pa bi to onda bio narativni lockdown ili pak ups and downs, jer riječ je o dobrom i lošem u životu. To nisu paradoksi distance, niti je ta osamljenost – otuđenost, već su ti biografsko-ispovjedni proplamsaji ljudske ranjivosti koja obavijena diskrecijom traži duhovnu ravnotežu da bi se u kronološkom slijedu suočila sa smislom postojanja. U dramatski intoniranim prozama promašeni životi nisu izbor, već je to diskurs kreativne samoće koja se ne odriče nedohvatnih prostora intimnosti. Već u naglašenim sugestivnim naslovima autor Ivan Slišurić ne ocrtava depresivne, bezizlazne teme, već su to sučeljavanja verbalnih pejzaža i senzibilna previranja uokvirena u dojmljivu i komunikativnu kompoziciju. To su svojevrsna prepletanja događanja, kad sadržaji prošlosti uranjaju u sadašnjost (Vugino zrcalo, Ogledalo Ruth Müller, Iz procijepa):

Izd. DHK, 2022.

„Opazi tako, načas: Jakov, zadihan, rumen, urasta u nju, pogledom, do dna bića; čvrsto joj stežući zapešće.  Da bi se potom, kao munjom udaren, trgnuo, uzdahnuvši: što ja činim, Bože... vani zimska noć puna dalekih laveža, pijane pjesme seoskih dokoličara iz obližnje krčme, crkveni sat... U sebi tako snažno, da je opet odložila pero, osjeti toplinu koja joj je tada, iz žedna cjelova, potekla cijelim tijelom, isijavajući negdje na dojkama, trbuhu, drhtavim bedrima.“ (Iz procijepa).

Ono čime se posebno odlikuje ova proza pomno su osmišljeni likovi koji se pojavljuju u kontrapunktu razum – emocija. Pomno strukturirani u spomenutom kontrapunktu likovi su podvrgnuti etičkoj i duhovnoj katarzi kojom intuitivno dišu i njihova je senzibilnost odjek vječnog nemira, kako to i biva u životu koji donosi i patnju i radost tražeći od nas strpljivost i duhovni spokoj kako bismo opstali.

Autor Ivan Slišurić obogatio je svoje kazivanje stvaranjem autentične atmosfere u koju su likovi kao čarolijom utkani. Jednostavno pripadaju tim okolnostima i raspoloženjima. Na trenutke se čini da ta specifična atmosfera fizički postoji, da je možemo dodirnuti:

„Tu skoro pisah priču u kojoj sam razabrao san i djetinjstvo. Očima diram stvari, knjige, papir pred sobom.

Iz ogledala me zove Rut. U staklu je polje potopljeno u zeleni beskraj, proljeće, cvjetni nišan. Blijedoružičasto nebo, bez oblaka. A Rut zelena. I haljina što joj leprša oko vitka tijela, i ruke, kosa iz koje miriše zeleni vjetar, oči i smijeh kojim otvara pupoljke vrba uz Petrovac. Ne zove me, ne znam da li me vidi. Put kojim trči, vedra, srastao je s njom zelenom, s travom, pticama raspjevanim. Ljuljam se u ogledalu sa zelenim nagovještajima vremena bez boli.

Tišina je bila tako duboka da sam se jedva vratio životu okolnih predmeta. Šutljive poze namještaja u mutnom svjetlu uza zidove. Kroz prozor vidim bijeli uštap.“ (Ogledalo Ruth Müller).

Doista, u ovoj se prozi ne nameće afektivnost, naprotiv, rečenični tijek slijedi tankoćutnost: lirika prodire u prozu. Riječju, doživljavamo lirsko disanje naracije.