Pola stoljeća Olimpijskih igara u Münchenu

Postoje događaji koji u razvoju grada imaju katalizatorsko djelovanje i nakon kojih se čini da je određena sredina preskočila dulje razdoblje i odjednom se našla u budućnosti. U slučaju glavnoga bavarskog grada to su bile ljetne Olimpijske igre održane 1972.

München prije i nakon OI 1972. nije bio isti grad. Grad koji se šezdesetih godina još borio s jedne strane s ruševinama, s druge s imidžom sredine u kojoj se izdigao nacionalsocijalizam dobio je odjednom priliku uskočiti u budućnost i prikazati se u novom svjetlu. Muzej grada Münchena sjajno je obilježio pola stoljeća OI u gradu, i to dvjema izložbama zajedničkog imena München 72: jednom izložbom u samom muzeju u strogom središtu grada pod naslovom Moda, ljudi i glazba, a drugom na gradskim ulicama na kojima su postavljene 24 postaje ključne za provedbu OI, pod naslovom Tragovima Olimpijade. Grad se tako prisjetio vremena koje nije bilo tako davno, ali koje je ipak bilo obilježeno potpuno drukčijim životnim stilom i navikama.

Prva postaja izložbe Tragovima Olimpijade nije slučajno ispred ureda gradonačelnika. Sve je započelo kada se predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora (Nijemac) Willi Daume u listopadu 1965. sastao s minhenskim gradonačelnikom Hans-Jochenom Vogelom i predložio mu da se glavni bavarski grad kandidira za domaćina OI. Prvotna reakcija gradskog oca nije bila pozitivna, jer je uspomena na posljednju njemačku Olimpijadu, onu iz Berlina 1936, bila ukaljana nacističkom propagandom. No odluka je pala i München se uz Madrid, Detroit i Montreal predstavio u Rimu kao kandidat za domaćina OI 1972.

Otvaranje Olimpijskih igara u Münchenu 1972.  / Izvor: Münchner Stadtmuseum, snimio Sven Simon

Tek nakon pozitivne odluke Olimpijskog odbora krenuli su pravi izazovi. Do početka igara ostalo je još nešto više od šest godina, relativno kratak rok u kojem je valjalo završiti niz infrastrukturnih projekata. Naime, svi projekti planirani u kratkoročnom i srednjoročnom razdoblju odjednom su dobili novi vremenski okvir za dovršenje radova, među njima i podzemna i željeznica i gradski vlak. Stanovnici Münchena ponosno ističu da je Olimpijada ubrzala dugoročno planiranu izgradnju U-Bahna i S-Bahna, glavnih žila kucavica koje i danas čine temelj mreže gradskog prijevoza. Naravno, valjalo je podići i stadione i olimpijsko selo, prostor za smještaj natjecatelja, a danas iznimno traženu stambenu četvrt Münchena. Nekadašnji apartmani u kojima su boravili sportaši danas su domovi stanovnika koji si mogu priuštiti visoku cijenu kvadrata ili stanarinu atraktivnih nekretnina.

No bez vrijednih ruku i zasukanih rukava nije bilo moguće pripremiti OI. Potreba za radnom snagom odjednom je naglo porasla, pa je tih godina na minhenski Hauptbahnhof tjedno stizalo nevjerojatnih 4500 radnika iz Turske, Grčke, Italije i SFRJ. Gastarbajteri su u pripremi Olimpijade odigrali ključnu ulogu, što im je bilo valorizirano – i na otvaranju Olimpijade 1972. i na izložbi pola stoljeća poslije. Minhenski gradonačelnik inzistirao je da gastarbajteri budu prisutni u publici svečanosti otvaranja, a jedna od postaja aktualne izložbe je i Glavni kolodvor, i to peron 11, neformalno nazvan Peron nade – tradicionalno mjesto dolaska gastarbajtera s europskog juga i jugoistoka u središte Bavarske. Način na koji su se i minhenski gradonačelnik i autori izložbe zahvalili fizičkim radnicima naprosto je ganutljiv.

Od sama je starta odlučeno da će minhenske OI biti potpuna suprotnost berlinskima. Umjesto nametanja jedne ideologije tridesetak godina prije, München je zamišljen kao slavlje raznolikosti. I u olimpijskim bojama u Münchenu izbjegavane su crna i crvena kao boje diktatura 20. stoljeća, pa su uniforme hostesa više izgledale kao da je riječ o pripadnicama hippie-pokreta nego olimpijskim službenicama.

A onda je uslijedio nesretni događaj koji je zasjenio Olimpijadu i po kojem većina stanovnika Münchena pamti igre i danas. Jedna od dviju autorica izložbe, kustosica Antonia Voit, kaže da je tema otmice i ubojstva članova izraelskog olimpijskog tima od strane palestinskih terorista toliko obilježila Igre da je iskrsnula u razgovoru sa svim sugovornicima koje je autorski tim izložbe zamolio za intervju i pomoć pri pripremi, ma o kojoj temi bila riječ. Nad „vedre igre“ i „igre mira“ nadvila se sjena koja minhensku Olimpijadu prati do danas. Niska razina sigurnosti i propusti organizatora pri pokušaju pregovora i oslobađanja taoca rezultirali su kobnim završetkom, no igre su nastavljene. Još više od Muzeja grada Münchena žrtava se prisjetio Židovski muzej u Münchenu, koji se u sklopu cjelogodišnjeg projekta Dvanaest mjeseci – dvanaest imena prisjeća svake od jedanaest izraelskih i jedne njemačke žrtve.

Valja spomenuti i popratni kulturni program u Münchenu, koji je bio jedan od ključnih razloga za izbor kandidata. Malo je poznato da su na olimpijadama od 1912. do 1948. održavana i natjecanja u pet umjetničkih disciplina – slikarstvu, kiparstvu, arhitekturi, književnosti i glazbi, što je poslije ukinuto zbog nespojivosti umjetničke djelatnosti i natjecateljskog duha. Minhenski organizatori isprva su kanili vratiti umjetničke discipline, angažiravši zvučna imena kao Günter Grass i Erich Kästner za članove ocjenjivačkog žirija. Od medalja u umjetnosti ipak se odustalo, no popratni kulturni program Olimpijade bio je iznimno dobar.

Zahvaljujući središnjem gradskom muzeju, Igre su se vratile na ulice Münchena i ponovno postale zaštitni znak grada. Možda u sljedećih pedeset godina München ponovno ugosti svjetski susret vrhunskih sportaša – i pripadnu izložbu pola stoljeća poslije.