Odlazak osebujnog i beskompromisnog umjetnika

Da je na 21. Danima hrvatskog filma prije točno deset godina njegov eksperimentalni Svi uvjeti za priču ispravno kategoriziran, odnosno da je umjesto u igranu konkurenciju uvršten u eksperimentalnu, nedavno u dobi od 58 godina preminuo Lukas Nola tim bi uspjelim kratkim filmom zacijelo osvojio neku nagradu. Ne samo zbog prepoznatljivih obilježja njegovih najuspjelijih filmova: od pomaknutih likova i situacija u kojima se ti likovi zatječu, preko jedinstvene vizualne estetiziranosti i efektnih stilizacija, do detaljno promišljenih i zaokruženih izvedbenih koncepata, nego i zbog vješto priređena kolaža nasumično složenih i narativno neuhvatljivih nadrealnih linčovskih scena nabijenih nasiljem. Od svog debitantskog ostvarenja, TV-trilera Dok nitko ne gleda iz 1993, za koji je kao i za sljedeći, također TV-film, Svaki put kad se rastajemo iz 1994. upravo na Danima, dvije godine zaredom, ovjenčan nagradom Oktavijan, do posljednjega dugometražnog filma Šuti iz 2013, koji je osvojio čak pet Zlatnih arena, Nola je bio i ostao uvijek isti. Svoj, dosljedan, prepoznatljiv, osebujan i beskompromisan autor u punom smislu te riječi, artist koji je živio svoju umjetnost i koji je živio za nju, ponekad eklektičan filmaš kod kojeg je eklekticizam imao jasnu svrhu i cilj, naposljetku i angažirani umjetnik čiji angažman, najizraženiji u filmu Šuti, gotovo nikad nije bio izravan, doslovan ni plakatan, već primjereno zamotan u vizualnu cizeliranost i dojmljivu estetiku.

Lukas Nola bio je pjesnik pokretnih slika, a njegova je filmska poezija bila i romantična i autorefleksivna i pejzažna  / Snimio Robert Anić / PIXSELL

Bio je Nola i pjesnik pokretnih slika, a njegova je filmska poezija bila i romantična, i autorefleksivna, i pejzažna. To ne iznenađuje jer je poeziju ne samo snimao, pritom se vodeći riječima Stanleyja Kubricka da je režiranje pokušaj pisanja pjesme dok se voziš na rollercoasteru, nego i pisao, te je u proljeće prošle godine objavljena njegova jedina zbirka Bilo je dobro, bilo je toplo. Kako je i sam naveo u zbirci, pisao je oduvijek, ali se sve što bi napisao naposljetku uglavnom realiziralo u nekom drugom mediju, u filmu, TV-drami ili kazališnoj predstavi. Gotovo sve napisano postajalo bi skica za karakter ili epizodu u nekom drugom djelu, a on bi išao dalje neštedimice se dajući svojoj umjetnosti i žrtvujući se za nju. U mladosti je i slikao, studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti, a zahvaljujući tom daru, koji je razvidan i u njegovim filmovima i ponekoj rijetkoj predstavi kakva je Gola Europa postavljena u zagrebačkom HNK-u 2003, neko vrijeme je i radio kao scenograf na OTV-u i HRT-u. U većini svojih filmova, kratkog i dugog metra, te bez obzira na filmske rodove, Nola se afirmirao kao obrazovan i samosvjestan postmodernist sklon ne samo slikovitim karakterima i linčovskoj poetici, ali i onoj Andreja Tarkovskog, nego i učinkovitom postmodernističkom kolažiranju različitih žanrova, ponajviše trilera (Rusko meso) i melodrame, osobito u ranijoj fazi stvaralaštva, te u art-filmovima koje je u kasnijem razdoblju (Nebo, sateliti, Sami) oblikovao s osloncem na izrazitiji modernizam i s otklonom prema metafizici.

Perjanica tzv. mladog hrvatskog filma iz 90-ih, Nola je bio umjetnik s razvijenim smislom za kreiranje provokativnih, vizualno i likovno efektno uobličenih, atmosferičnih i sugestivno režiranih storija koje bi u rijetkim slučajevima bile opterećene pretencioznošću i ne dokraja osmišljenim artizmom. Uvijek je sam pisao scenarije svojih filmova, a u njima ono bitno nije uvijek u potpunosti razlučeno od nebitnog, baš kao što njegov forte nisu bile dramaturška i narativna dosljednost. U njegovim djelima poneki manje ili više efektan detalj bio je podjednako važan kao i kompaktnost cjeline, a isto se može reći i za likove, glavne važne ravnomjerno kao i sporedne. Za svoj je rad osvojio brojne nagrade, od Zlatnih arena za scenarij filma Svaki put kad se rastajemo i za režiju filma Nebo, sateliti te Posebne Zlatne arene za film Sami, do dviju godišnjih nagrada Vladimir Nazor, 1995. također za Svaki put kad se rastajemo i 2001. za Rusko meso. Pisao je dramske tekstove, snimao eksperimentalne filmove kakav je Svi uvjeti za priču te režirao i na televiziji, među ostalim HRT-ovu seriju Čuvar dvorca iz 2017. Posljednji film koji je pripremao nosio je radni naslov Escort, a trebao je to biti za Nolu očekivano moderni spoj trilera i crnohumorne drame koji bi pozitivno iznevjeravao očekivanja gledatelja i neprestano im izmicao tlo pod nogama. Nažalost, Escort će ostati nikad realiziran projekt autora koji je tijekom tri desetljeća bogatstvom svog autorskog svijeta i artističke imaginacije uvijek uspijevao pozitivno iznenađivati gledatelje.