Obrisi srpskoga sveta

Srpski je svet živ i dobro. Ideja koja neodoljivo podsjeća na politiku Srbije u devedesetim godinama dvadesetog stoljeća probija se opet kroz regionalne granice na novi način. Imenovan glasno u govoru tadašnjega srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vulina 26. rujna 2020, srpski svet odzvanja u riječima i stavovima srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića, koji se prikazuje kao vođa svih Srba. Osnovna zamisao te krilatice ima određen ruski prizvuk. Naime, ruskij mir mnogo je poznatija i veća inačica, koja ne govori samo o potrebi čvrsta ujedinjenja ruskoga teritorija nego i svih Rusa, osobito u zemljama gdje su Rusi značajnu manjinu, kao što je to u Kazahstanu ili u Ukrajini. Do kuda to može doći, vidi se upravo u ratnim zbivanjima na istoku Europe.

Srpska je verzija manja, ali zato ništa mirnija. Službeno se radi o zaštiti građana srpske nacionalnosti u zemljama oko Srbije. I u tome nema ničega spornog. Mnoge zemlje imaju svoje oblike tzv. transsuverenog nacionalizma, koji traga za načinima brige za svoje sunarodnjake u drugim zemljama. I Hrvatska ima taj oblik brige, zapisan u Ustavu Republike Hrvatske. Ono što je razlika između posve logične i legitimne zaštite Srba u drugim zemljama i srpskoga sveta jest što se svet koristi prisutnošću Srba za agresivnu politiku utjecaja, revizije i negacije povijesti, poticanja secesije, protueuropskog djelovanja i zaustavljanja regionalnog povezivanja ako nije u interesu Beograda. Iza svega se krije već više od stoljeća stara velikosrpska ideja, koja se, za razliku od devedesetih godina i režima Slobodana Miloševića, više ne promiče kroz oružje i vojsku, već mirnim putem, koristeći se makinacijama političkog umijeća i politikom meke moći (soft power).

Sprski svet je stožerna ideja Aleksandra Vučića - Izvor M.M. / ATAImages /  PIXSELL

Blokada BiH i Kosova

Nije u pitanju reaktivno odgovaranje na razne događaje, već planski osmišljen projekt srbijanskog utjecaja u susjednim zemljama, uz oslanjanje na tamošnje srpsko stanovništvo. To se najviše može vidjeti u politici Beograda prema Bosni i Hercegovini, gdje Srbi imaju svoj entitet i gdje je Milorad Dodik glavna karika srpskoga sveta u susjedstvu. Neprijeporni vođa Republike Srpske kotač je nejedinstva BiH, gdje se tri konstitutivna naroda natječu tko će biti jači razarač Daytonskog sporazuma, svaki sa svojih pozicija. Da Dayton treba revidirati i pronaći dugotrajno rješenje očite blokade države od strane Bošnjaka, Hrvata i Srba, to je jasno, ali srpski svet Dodiku je postao dobrodošao način razvijanja srpskog odgovora. Tako je sredinom rujna 2021. Dodik objasnio da srpski svet nije projekt Velike Srbije, već projekt da „ojačamo Republiku Srpsku do te mjere da bude nezavisna država na ovim prostorima. Priča o srpskom svetu je priča o vrijednostima koje narod ima, a to su vrijednosti vezane za našu vjeru, identitet.“ Iako je po Ustavu BiH nemoguće izdvojiti entitete u nezavisne države, Dodik to uporno ponavlja već više od deset godina. U tom je razdoblju najmanje jedanaest puta spomenuo skori referendum o nezavisnosti Republike Srpske, što nije moguće ako nema za to potporu u Beogradu. Nažalost, događa se da Dodik ima ponekad i potporu među Hrvatima koji su očajni zbog bošnjačke politike i majorizacije u Federaciji BiH, pa sve vodi ideji kako je najbolje podijeliti tu zemlju i – mirna Bosna. Tim ishodom najviše bi dobili upravo Srbi.

Bolno je Beogradu pitanje Kosova i općenito odnosa s Albancima. U tome srpski svet ima svoje ideje. Legitimna potreba zaštite srpske manjine na Kosovu i osobito srpske kulturne i duhovne baštine proširuje se političkom blokadom napretka Kosova stalnim nastojanjem bojkota političkog procesa u sjevernim kosovskim općinama, gdje živi srpska većina. Taj narod živi u međuprostoru, ni na nebu ni na zemlji, nadajući se pripajanju Srbiji, što nacionalistički populizam Beograda podupire samo riječima. Više od deset godina dijaloga između Beograda i Prištine, uz medijaciju Europske Unije, nije dovelo do vidljiva pomaka odnosa dviju zemalja. Ima tu i drugih razloga, prije svega nepriznavanja Kosova od strane cjelokupne EU, ali retorika na terenu još je razornija. Vučić predstavlja ideju srpskoga sveta kao brane Velikoj Albaniji, naročito nakon što je albanski premijer Edi Rama prošle godine vrlo nespretno objasnio kako je cilj njegove političke karijere da se Kosovo ujedini s Albanijom. Zauzvrat, Srbija blokira Raminu ideju Open Balkan, zonu slobodnog kretanja ljudi i roba koju bi Albanija pokrenula zajedno s Makedonijom. Radi se i na gospodarskoj i energetskoj ovisnosti Kosova o Srbiji, što dodatno umanjuje mogućnosti mirna razvoja kosovske države. U načelu, gospodarska suradnja dviju država trebala bi imati pozitivan učinak, ali nakon što je Kosovo uvelo stopostotnu carinu na robu iz Srbije i BiH u studenom 2018, ni te veze ne pomažu u normalizaciji odnosa. Ipak, Srbija izvozi znatnu količinu robe i usluga na Kosovo.

Stožerna uloga SPC-a

Srpski svet za sobom vodi i niz društvenih i humanističkih znanstvenika, napose povjesničara, koji stvaraju alternativnu historiografiju, nastojeći uvesti neznanstvenu reviziju povijesnih događaja i negirati određena kretanja. Neki od njih ne zaostaju za pokojnim akademikom Jovanom Deretićem, poznatim po tvrdnjama da je Isus govorio srpski i da je Babilon bila srpska prijestolnica. Ipak, daleko je opasnije tvrditi da je Draža Mihailović bio preteča antifašističkog pokreta, kao što slavno tvrdi Emir Kusturica. U sklopu srpskog sveta nalazi se i utjecaj Srpske pravoslavne crkve (SPC). Zlouporaba religije u političke svrhe velik je duhovni zločin, ali tomu su se priklonili neki od episkopa SPC-a, podupirući tvrdokorne stavove srbijanskih političara. Posebno se to tiče episkopa bačkog Irineja Bulovića i mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija Mićovića, a u tom se društvu našao i sam patrijarh srpski Porfirije Perić. Ostali su episkopi više-manje u tihom pristajanju uz srpski svet, dok su rijetki glasovi oporbe nacionalizmu koji se često čuju kod episkopa njemačkog Grigorija Durića ili episkopa raško-prizrenskog Teodosija Šibalića. Unatoč blistavoj teologiji pokojnog Amfilohija Radovića i Atanasija Jevtića, te njihovih duhovnih mentora Justina Popovića i Nikolaja Velimirovića (koji je proglašen i svecem), svi su zapravo izokrenuli vlastita kršćanska uvjerenja i stavili ih u čvrste ultranacionalističke okvire. Donekle se to vidi i u samu nazivu patrijarha. Pravoslavna je odrednica da je biskup/episkop teritorijalna funkcija, pa tako imamo patrijarha cijele Rusije ili patrijarha cijele Rumunjske. No u Srbiji imamo patrijarha srpskog, što pokazuje da SPC ne poštuje teritorijalnu podijeljenost, već isključivo nacionalnu sastavnicu, bez obzira na granice. Jedina pravoslavna zemlja koja ima slični naziv jest Makedonija, gdje stoluje arhiepiskop ohridski i makedonski.

Snaga srpskoga sveta u sprezi sa SPC-om najbolje se mogla vidjeti u Crnoj Gori. U srazu srpskog i crnogorskog nacionalizma našla se i SPC i kanonski nepriznata Crnogorska pravoslavna crkva, a sve kako bi se osudila crnogorska nacija i usmjerenje Crne Gore prema EU i NATO-u. U tome je Srbija pobijedila, što zbog premoćna vjerskog utjecaja SPC-a, što zbog raznih koalicija koje su rušile dotadašnju crnogorsku vlast. Vidi se to u Temeljnom ugovoru koji su potpisali patrijarh Porfirije i crnogorski premijer Dritan Abazović početkom kolovoza 2022. u Podgorici, s kojim je Crna Gora pokleknula pred mekom moći Srbije. Time je SPC zapravo preuzela duhovnu i obrazovnu upravu Crnom Gorom, a posredno je time uspostavljen i trajni srpski utjecaj u toj zemlji, o čemu govori i crnogorski pisac Andrej Nikolaidis.

Otuđivanje hrvatske baštine

Srpski svet djeluje i u Hrvatskoj! Dio je to cjelokupne politike meke moći koja teži za denacifikacijom Balkana, naglašavajući ponovno ustaštvo kao glavnu osobinu hrvatskoga naroda. Srpsko jezikoslovlje pronalazi svoje zapadne granice u Hrvatskoj, dok se istovremeno u Vojvodini provodi odnarođivanje Bunjevaca i Šokaca. To su sve politike iz Miloševićeva doba, a tadašnjim mitinzima istine odgovaraju i nacionalno-vjerski događaji koji tvore alternativne povijesne narative Drugoga svjetskog i Domovinskog rata. Dižu se spomenici sumnjivim osobama, a slobodno se pjevaju četničke pjesme po istočnoj Slavoniji. Ništa to ne smeta predstavnicima Srba u Hrvatskoj koji se povode idealima srpskog sveta umjesto da se brinu o srpskoj baštini koju plaćaju hrvatski građani. No, u tu srpsku baštinu često se stavljaju i predromaničke i romaničke crkve, kao što je slučaj s crkvom sv. Mihajla kraj Stona, ostavštine iz 10. stoljeća, što znači da je bila univerzalna kršćanska crkva. Zajedno s nekoliko drugih crkava u Hercegovini, ona se nalazi na popisu srpske duhovne baštine na stranicama Mitropolije crnogorsko-primorske i Eparhije zahumsko-hercegovačke. Uostalom, dovoljno je ukazati na govor mitropolita dabrobosanskog Hrizostoma, koji je u svibnju 2020. naglasio važnost sv. Vasilija Ostroškog u borbi protiv pokatoličenja Srba u Dubrovniku i Dalmaciji, nakon što je zapadna Hercegovina pokleknula pred nadiranjem katoličanstva.

O porastu nacionalne mržnje među Srbima u Hrvatskoj upozoravaju nevladine organizacije i obavještajne službe, no mediji prenose prijetnje kao slučajne ekscese, umjesto da prate trajni porast osmišljena djelovanja. Umjesto da se okrenu čuvanju vlastite tradicije i prihvaćanju manjinskog statusa, politika Srbije ponovno instrumentalizira narod, običaje, vjeru, povijesne dodire, kako bi ojačala isključivost, samodostatnost i velikosrpsku ideju. Ukazuje to na potragu za povoljnim političkim okolnostima koje će dovesti do ostvarenja stoljetnog sna, čak i u ovo vrijeme kada teritorijalnost gubi ključni smisao vladanja i ostvarivanja premoćnog utjecaja. Najzad, može se zaključiti da ideja preslike ruskog svijeta ima svoje korjenite razloge. U ukrajinskom sukobu Srbija je ostala debelo po strani, a ta nevoljkost očigledna je u srbijanskom nedolasku na sastanak Krimske platforme u Zagrebu. Srbija je, uz Bjelorusiju, jedina europska zemlja koja nije nametnula Rusiji sankcije, što je dio trajne srpske fascinacije Rusijom, koja je rijetko kada uzvratila Srbima tu strast.

 * * *

Hrvatski interesi u Vladi Srbije

Skupština Srbije izglasala je 26. listopada novu Vladu Srbije, na čijem je čelu po treći put izabrana Ana Brnabić. Uz nju, birano je 25 resornih ministara i tri bez portfelja, a političke stranke koje sudjeluju u Vladi vodeća su Srpska napredna stranka (SNS), koja je sada Vučićev politički pokretački stroj, te nekadašnja Miloševićeva Socijalistička partija Srbije (SPS), čiji je lider ministar vanjskih poslova Ivica Dačić. Uz njih, tu su Jedinstvena Srbija (JS), Partija ujedinjenih penzionera poljoprivrednika i proletera Srbije (PUPS), Sandžačka demokratska partija (SDP), čak osam nestranačkih osoba te, kao iznenađenje, i Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV).

Tomislav Žigmanov postao je ministar za manjinska prava i društveni dijalog u Vladi Srbije / Snimio MiloŠ TešIĆ / PIXSELL

Čelnik vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov dobio je poziciju ministra za manjinska prava i društveni dijalog. Važno je imati hrvatski glas u srbijanskoj vladi, ali ne očekuje se velika promjena politike srpskog sveta. Vučić balansira hrvatske, vojvođanske i sandžačke glasove, nastoji smirivati bilo koji oblik neposluha prema vlasti, a to su stare metode upravljanja nacionalnim manjinama u Srbiji. Ipak, Žigmanov je poznat kao snažni kritičar srbijanske politike prema vojvođanskim Hrvatima, što daje nadu da će se njihov položaj poboljšati u idućim godinama. To očekuje i sam Žigmanov koji je dao izjavu ekskluzivno za Vijenac:

„Jasno, ja nisam ministar za Hrvate u Republici Srbiji, već pokrivam lepezu velikih i složenih područja u društvu – ljudska prava, društveni fenomen koji je sveprisutan u društvenom životu, manjinska prava, koja su ključna za identitetsku opstojnost nacionalnih zajednica, te društveni dijalog, fenomen u vezi s potrebom da se o osjetljivim a važnim društvenim temama povedu ozbiljne debate. Budući da je Ministarstvo u protekle dvije godine započelo s nizom aktivnosti i imalo uspjeha u djelovanju, na meni je da to nastavim, a dodatni će fokus biti na onim koracima koji su predviđeni i koji slijede u procesu europskih integracija – snaženju vladavine prava i unapređenju položaja nacionalnih manjina. No to ne znači da će interesi i potrebe hrvatske zajednice biti zanemareni u mojemu angažmanu. Mojim ulaskom u Vladu Republike Srbije na mjestu ministra Hrvati su se snažnije uključili u procese donošenja odluka, postali smo kao nikada dosad zastupljeni u institucijama u kojima se odlučuje, što znači da ćemo izravnije moći utjecati na rješavanje svojih problema s glavnim ciljem – da osiguramo perspektive opstanka Hrvata u Vojvodini, pa i Republici Srbiji.

To podrazumijeva niz preduvjeta – od stvaranja pozitivnog i tolerantnog ozračja u društvu koje će omogućiti jednake šanse za sve građane, učinkovite države u kojoj je na djelu vladavina prava, kreiranja i provedbe mjera u gospodarstvu i poljoprivredi koji će omogućiti da se živi od svojega rada, do ravnomjernijega regionalnog razvoja i stvaranja kvalitetnih uvjeta za život te jednake dostupnosti javnih usluga, snaženja i razvoja institucionalnog okvira hrvatske zajednice – od mreže hrvatskih udruga kulture i novih institucija kao što je profesionalna kazališna scena, preko rasta broja škola s obrazovanjem na hrvatskom jeziku, završno sa Školskim centrom, do društvenih centara lokalnih hrvatskih zajednica, koje će biti žarišta narodnosnog života. Naravno, bit ću u mogućnosti utjecati i na poboljšanje hrvatsko-srpskih odnosa: kao nositelj određene dužnosti u strukturi državne vlasti, postao sam veći i važniji kotačić u relaksiranju odnosa između Republike Hrvatske i Republike Srbije. Naime, u hrvatsko-srpskim odnosima, koji su složeni i u posljednje vrijeme, nažalost, opterećeni, pozitivno razrješenje svakog otežavajućeg momenta zacijelo izravno pridonosi normaliziranju. Treba opet istaknuti da je u Subotičkoj deklaraciji o unapređenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja između Republike Srbije i Republike Hrvatske, koja je potpisana prije šest godina tijekom susreta tadašnje predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović i tadašnjeg predsjednika Vlade Republike Srbije Aleksandra Vučića u Subotici, u prvoj točki navedeno pitanje položaja nacionalnih manjina – Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji. Osim domaćim pravnim aktima i međunarodnim dokumentima, on je reguliran, što se u Deklaraciji izričito navodi, i Međudržavnim sporazumom o zaštiti nacionalnih manjina iz 2004, koji predviđa, među ostalim, i uključivanje njihovih predstavnika u procese donošenja odluka. Izborom političkog predstavnika hrvatske zajednice u Vladu Republike Srbije to je na najbolji način sada i potvrđeno te se u tom smislu taj čin može smatrati i povodom za vraćanje odnosa između dviju država u suradničke okvire. Naravno, i osobno ću zalaganjem pridonositi da se odnosi između Hrvatske i Srbije vrate u kolosijek izravne komunikacije i dogovaranja, kako bi se i druga otvorena pitanja, koja opterećuju odnose dviju država, na pozitivan način iznova počela rješavati“, izjavio je za Vijenac Tomislav Žigmanov.

(V. O.)