Lelujanje granice između zbilje i fikcije

Ljubiteljima filma i književnosti Dragan Jurak (Zagreb, 1967) poznat je prije svega kao filmski i književni kritičar: tekstove je objavljivao u Kinoteci, Quorumu, Nedjeljnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu, Jutarnjem listu, Hrvatskom filmskom ljetopisu i Novostima, pisao za  portal Moderna vremena… Za zbirku pjesama Konji i jahači dobio je nagradu Goranova proljeća za mlade pjesnike (1994), a tiskane su mu i tri knjige eseja: U zaklon! (2014), Život jahača u trenutku skoka konja preko prepone (nagrada Julije Benešić za 2020) i Ah! (2021). Koautor je monografija Berković (2016), Tanhofer (2017), Tko pjeva zlo ne misli (2020) i Protest (2022). Ove se godine okušao i u prozi pa je rukopis Bibliofilija poslao na VBZ-ov natječaj za najbolji neobjavljeni roman 2022. Jurakov je rukopis pobijedio, a u javnost je krenuo pod novim naslovom – Peléov priručnik.

Izd. VBZ, Zagreb, 2022.

Iskusnom, u romanu neimenovanu književnom kritičaru, profesionalnom recenzentu strane proze, na kućnu je adresu stigao paket s knjigama: uz dva oveća sveska stranih autora bila je i jedna tanka knjižica. Na njezinim svijetlim koricama nije bilo ni naslova ni imena autora; i prednja i stražnja strana bile su potpuno prazne. Za razliku od onih dviju krupnijih knjiga, na unutarnjoj strani prelomljenih korica nije bilo otisnuto ime izdavača ni ostali osnovni podaci o publikaciji. Tek na idućoj stranici pisalo je: „– zapisnik uhođenja, prisluškivani razgovori, presretnuta elektronska korespondencija, hakirani hardovi, i drugi materijali“. Ispod toga bilo je ime sastavljača zapisnika, tj. autora: Eusébio Armando Batustita Pelé. Pseudonim, koji je asocirao na legendarne nogometaše Portugala, Argentine i Brazila, učinio mu se bombastično šupalj.

Na početnim stranicama zapisnika bila su po dva-tri kratka zapisa, otisnuta kao na geštetneru; uz zapise nije bilo datuma, samo dan u tjednu i vrijeme zabilježena događaja. Mnogo je stvari bilo nejasno. Ne shvaća o čemu se tu radi: tko su praćene osobe? Zašto se prate? Zbog preljuba? Kao ljubavni par? Tko je naručio praćenje? Njezin muž, njegova žena, netko treći? Tko je privatni istražitelj koji se krije iza tog napadnog pseudonima? Zbunjuje ga povremena poetizacija teksta, uočava da zapisi nisu poredani kronološki, a kao istražiteljski materijal Kritičaru se (nazovimo tako protagonista/naratora) čine bezvrijednima. Isključuje mogućnost da iza Knjižice stoji profesionalni istražitelj, privatna detektivska agencija ili institucija. Nije siguran treba li Knjižicu čitati kao recenzentsku literaturu, ili kao knjigu za slobodno vrijeme?

Vodeći protagonista od početne enigme, misterija s kojima se morao boriti sâm jer mu od izdavača nisu stizale nikakve informacije, Jurak sve vrijeme uspijeva držati čitateljevu pažnju pronalazeći stalno nove „poveznice“ Knjižice s pojedinim djelima istaknutih svjetskih pisaca. U svoju igru tako je upleo Rusa Viktora Pelevina (s nekoliko naslova), njemačkoga filmskog redatelja i prozaista Ernsta Klugea, Japanca Harukija Murakamija (opsežni roman 1Q84), Mađara Sándora Máraija (kratki zapis Jesenska ljubav iz Četiri godišnja doba). Klugeov tekst o medicinskom eksperimentu na tragu je nacističke opsesije prokreacijom i sterilizacijom, a poveznica s Knjižicom i u njoj praćenim ljubavnim parom jasna je: dokument/izvještaj koji potpisuje Kluge utvrđuje točku na kojoj ljubav prestaje. Tekst završava retoričkim pitanjem: „Treba li to značiti da se na određenoj točki nesreće ljubav više ne može ostvariti?“

Jurakov roman ima onu osobitu vrijednost koja se očituje tako da se čitatelju čini kako je baš lako čitljiv i „razumljiv“, a zapravo je jako složen i zahtjevan. Tome je možda pridonijela činjenica da je Jurak već davno ispekao kritičarski zanat pa se u njegovu pristupu novoj književnoj vrsti osjeća to nakupljeno iskustvo i sigurnost, a opet i razumna upitanost i sumnja u kojoj nema defetizma. Posljednje se vidi u rečenicama njegova pripovjedača koje završavaju upitnikom, a prisutne su posvuda u Jurakovoj metafikcijskoj prozi: „Da li sam i sam postao akterom teksta? Da li time što zapisujem ovo i sam počinjem ispisivati tekst? Što je ovo što pišem? Prikaz? Roman? Ili roman koji glumi roman? Kreće li sve od mene? Ili sa mnom završava.“ O granicama: „Gdje su granice između čitatelja, likova i autora? Između čitatelja, teksta, knjige? Hoćemo li svi skupa poludjeti od brisanja granica?“ O mistici teksta: „Što radimo kada pišemo? Što kada čitamo? U kojim smo procesima, u kojim međuodnosima? (…) U čemu je mistika teksta? U čemu neugoda?“

Peléov priručnik izrazita je postmodernistička proza, s obiljem citatnih dionica (ako je bijela prazna naslovnica Knjižice citat Bijelog albuma Beatlesa, onda su citat i bijele korice Peléova priručnika), s integriranim brojnim manjim književnim oblicima (pjesme u prozi, dnevnički pasaži, kratki eseji, elektronička komunikacija, dokumenti...), a svakako je i tzv. otvoreno djelo (potvrđuje to i formalno kratki završni pasus). Jurak je pokazao i vještinu u oblikovanju fabularnih obrata pokazavši kako je „dnevnik ‘uhođenja, prisluškivanja, itd.’“ zapravo „dnevnik ljubavi“, privatni istražitelj „samo funkcija. Izmišljeni narator“, a da je dnevnik „njihovo vlasništvo, njihovo djelo“ (potreba priznanja atribucije).

Jurakov je roman dobitak za našu književnost.