Kreativni potencijali nesanice

Shakespeare, Voltaire, Dickens, Proust, Pessoa, Kafka, Virginia Woolf, Nabokov, Borges, Sylvia Plath… sve te velikane pisane riječi povezuju svakodnevne duševne i tjelesne patnje uzrokovane nesanicom. Noćni rad, neuredan život, stvaralačke muke, često prolongiranje vremena za prirodno spavanje sigurno su pojačavale insomniju pretvarajući je u teško kronično stanje praćeno užasnim tegobama. Neki su pisci, poput Balzaca, Baudelairea, Poea ili Hemingwaya, inducirali nesanicu pretjeranom konzumacijom kave, alkohola ili droge. Moglo bi se bez pretjerivanja zaključiti da je insomnija, kao zla sudbina pa čak i oblik dehumanizacije, stalna pratiteljica književnoga stvaranja.

Nesanica kao oblik otpora

No oduvijek se postavljalo pitanje kakve posljedice uzrokuje nesanica za pisca i njegov umjetnički rad. Je li stanje nesanice potpuno nekreativno, umjetnički nepotentno, intelektualno neproduktivno, štoviše destruktivno? Odgovor je negativan. U većini slučajeva pokazalo se upravo obratno: insomnija je bila generator stanja stimulativnih za umjetničku „obradu“. Nesanica, doduše, tjera čovjeka u očaj, ali u gluho doba noći ona kod nespavača potiče manifestacije nesvjesnoga, hipnagogične halucinacije, miješanje jave i sna i, općenito, mentalna stanja i reakcije nedostupne ljudima zdrava i dobra sna.

Ivo Andrić je bio homo duplex, s pomno razrađenim taktikama uzmicanja pred vanjskim svijetom u umjetnost, u prostor mira, sabranosti i samoće / Snimio stevan kragujević

Postoje, štoviše, dublje veze između pisanja i nesanice. O tom fenomenu govori i poticajna knjiga Insomnia Marine Benjamin, u kojoj se nesanica repozicionira kao oblik otpora usko povezan sa slobodom stvaranja. Uostalom, Kafka je uspio od nesanice stvoriti svojevrsnu „literarnu metodu“. U pismu Maxu Brodu 1910. piše: „Mislim da je nesanica isključivo posljedica moga pisanja“, da bi desetak godina poslije u pismu istom adresatu zaključio: „Možda ima i drugih načina pisanja, ali ja znam samo za ovaj: u noći, kad mi strah ne da spavati“. Neki su Kafkini interpreti u potrazi za „konkretnim“ tragovima insomnije u njegovu djelu išli tako daleko da su u liku Gregora Samse, čovjeka pretvorena u kukca iz slavne novele Preobražaj, vidjeli realiziranu metaforu posljedica nesanice.

Andrićeva insomnija

Među velike insomnijatike svjetske književnosti treba uvrstiti i našega Ivu Andrića. Čitav je život patio od nesanice ostavivši o svome mučnom iskustvu brojne tragove kako u privatnoj korespondenciji tako i u književnim tekstovima. Nesanica ga je često tjerala u očaj pa je pokušavao pronaći različite „trikove“ kako da je prevari. Uzalud! U sivim predjelima nesanice i noćnih drhtanja javljale su mu se samo ružne misli, nesreće, sumorna predviđanja, paklene vizije. No i Andrić je brzo uvidio da se iz očaja nesanice mogu izvući i neke stvaralačke „kamate“, i to u obliku estetiziranja proživljene muke. Sažeo je taj paradoks u pregnantnu tvrdnju: „Kad nisam očajan, ja ne valjam ništa.“

Insomnija je, kao zla sudbina pa čak i oblik dehumanizacije, stalna pratiteljica književnoga stvaranja. Uostalom, Kafka je uspio od nesanice stvoriti svojevrsnu „literarnu metodu“. Neki su Kafkini interpreti u potrazi za „konkretnim“ tragovima insomnije u njegovu djelu išli tako daleko da su u liku Gregora Samse, čovjeka pretvorena u kukca iz slavne novele Preobražaj, vidjeli realiziranu metaforu posljedica nesanice

U brojnim Andrićevim tekstovima tematizirana je nesanica. Neke njegove likove nesanica doslovno proždire ubijajući u njima i najmanju želju za životom: Mustafa Madžar, Alidede (Smrt u Sinanovoj tekiji), Anica (Zlostavljanje), Costache Nenişeanu (Omerpaša Latas).

U našim knjižarskim izlozima nedavno se pojavila Andrićeva knjiga pod naslovom Nesanica. Knjigu je priredio i pogovorom popratio Michael Martens, njemački novinar, poznat i kao autor vrlo uravnotežene i objektivne Andrićeve biografije (Im Brand der Welten, Beč, 2019; u nas prevedene pod naslovom Vatra u vatri, Zagreb, 2020). Dobri poznavatelji Andrićeva opusa znaju da je nobelovac napisao kratku meditativnu prozu (petnaestak stranica) istoga naslova. No knjiga koja se pojavila u produkciji Naklade Ljevak ima više od 300 stranica. O čemu je zapravo riječ? O nekom novom, nepoznatom tekstu otkrivenu u piščevoj ostavštini? Ništa od toga!

No pođimo redom.

Nova estetička realnost

Pateći od nesanice, Andrić je nastojao mučna stanja i gorka iskustva iz besanih noći podijeliti s drugim ljudima. Napisao je, doduše, da nesanica ne muči samo tijelo nego gasi, briše, izopačuje misao i „koči sve duhovne snage“, ali je ipak noćna drhtanja „bez cilja i smisla“ pretočio u književni tekst, u umjetnički izazovan izvor arhetipskih slika, vizija i simbola. Kratku meditativnu prozu pod naslovom Nesanica napisao je još 1937, ali je ona objavljena postumno, tek 1976. u knjizi Znakovi pored puta (kao šesnaesta knjiga u Sabranim djelima Ive Andrića). Posrijedi je zaokružena tematska cjelina koja se sastoji od 27 ispovjednih zapisa.

U knjigu Nesanica priređivač Martens uvrstio je istoimenu prozu (doduše tako da je „cjelinu“ razbio i fragmente razasuo po cijeloj knjizi), ali joj je pridodao i meditativne fragmente iz Znakova pored puta koji se, izravno ili posredno, odnose na nesanicu, autorefleksiju, tematizaciju unutarnjih ponora duše, strahova, sumnji, samoprijekora. Martensov postupak novoga slaganja „rasutoga tereta“ može se na prvi pogled učiniti neobičnim, no on je posve legitiman i opravdan činjenicom da su i Znakovi pored puta stigli do nas u verziji koja nije bila izraz piščeve volje. Zapise iz pedesetak bilježnica Andrić je pred kraj života tek počeo „slagati“ i koncipirati preliminarni izbor za objavu. Dakle, put do knjige i „zadnje verzije“ bio je još dug. Knjigu Znakovi pored puta u današnjem obliku, koji se neopravdano drži „kanonskim“, za tisak su nakon piščeve smrti priredili Vera Stojić i Muharem Pervić. Fragmente su složili u tri tematske cjeline po (dubioznom) načelu „stilske sličnosti“ (Nemiri od vijeka, Za pisca i Slike, prizori, raspoloženja), te im pridodali još i prozu Nesanica te Večiti kalendar maternjeg jezika. Ostaje i dalje sumnja u opravdanost baš takve konstrukcije. Meditativni fragmenti ostavljaju dovoljno prostora za „osobnu sistematiku“, a upravo njoj se utekao i Martens.

U knjizi ispovjednih zapisa Nesanica jasno osjećamo kako je Andrić iz iskustva „patnje bez imena i granica“ crpio stvaralačku snagu. Možda su „minuti“ od kojih je sastavljena njegova noćna muka doista – kako piše – „jalovi i prazni kao snetljivo žito“, možda od njih nema „brašna ni hleba, zdravlja ni dela“, ali i oni se, kako stoji u mottu preuzetu iz Plinija mlađega, računaju u život: Et tamen vitae tempus annumeratur. Zato i u njima pisac traži kreativnu iskru, stvaralački poticaj: nesanica postaje vrijeme kada se samoća i muka oplođuju, pretvaraju u novu estetičku realnost.

Za razliku od građanskoga dijela egzistencije, koja je bila sputana obzirima, maskirana uglađenošću, finim manirama, kurtoazijom i oportunizmom, kako je i priličilo položaju javne osobe, uglednoga diplomata i priznatoga pisca – privatni, intimni Andrić ostao je zauvijek tajanstven, nedodirljiv, ograđen prostorom unutrašnje emigracije

Jedinstveni dnevnik insomnije

Andrićev jedinstveni dnevnik insomnije bilježi što se sve zbiva u čovjeku u gluhim noćnim satima kada san ne dolazi na oči. Nesanica je prikazana kao posebno psihološko stanje koje se razlikuje i od spavanja i od snivanja i od potpune budnosti. Ono se smješta u prostor „negde na polovini puta između sveta živih i sveta pokojnika, oba podjednako blizu i daleko“. Jer nesanica, piše Andrić, ima dvostruke temelje: nakon probdjevene noći čovjek više nema ni snage da bdije ni mogućnosti da zaspi.

Patnički subjekt opisuje sebe kako leži u postelji kao mrtvac, ali „mrtvac čiji bolovi nisu prestali“. Jasno vidimo izmučena čovjeka zgrčenih nogu i prekrštenih ruku, u noći bez zvukova, kako čeka jutro potpuno obezglavljen jer ne zna kojem svijetu zapravo pripada: „Ne živi više, nije još mrtav. Ne spava, ne radi, ne misli.“ U tim trenucima Andrićev ispovjedni subjekt posve je ogoljen u svojoj bespomoćnosti, napuštenosti i jadu: nesanica zaustavlja sve duhovne snage, pojačava osjećaj samoće i svodi čovjeka na „mučeno, golo i gladno telo, koga sećanje vara, kome sadašnjost sve uskraćuje i budućnost ništa ne obećava“.

Andrić je majstor u opisivanju stanja koja se zbivaju na rubu sna i jave, u polusnu, u tankom drijemežu, u specifičnom stanju koje Freud naziva Tagtraum. To je vrijeme snatrenja, nesanice, polubudnih stanja ili trenutaka sporog buđenja kada punim intenzitetom naviru predodžbe i slike koje odgovaraju našim slutnjama, strahovima i sumnjama. Jer, kao što spavanje ima svoje snove, tako i nesanica ima svoje vizije: „I u svaki sekund može da stane beskrajan niz slika.“ Andrićevi zapisi o nesanici pravi su rudnik arhetipskih slika i spoznaja, simboličnih likova i situacija koje naviru iz taloga podsvijesti. Nesanica se doživljava ne samo kao predvorje smrti ili pakla nego i kao stanje ljudskog prokletstva koje pojačava bolesne osjećaje krivice, grizodušja, stida zbog nepoznatih propusta i zaboravljenih grijeha. Osobito je indikativan prizor u kojem besani, avetinjski sati poprimaju izgled svojevrsne „pozornice nesanice“ na kojoj promiče povorka svih onih kojima je ispovjedni subjekt ostao dužan: nesretnici koje je povrijedio i prezreo, ljudi kojima je učinio nešto nažao ili kojima nije učinio dobro kad se moglo i moralo. Duga je to kolona obmanutih i iznevjerenih – od ljudi kojima nije odgovorio na pismo, preko prosjaka kojima nije ništa udijelio, do onih kojima ljubav nije uzvratio ljubavlju nego je odgovorio šutnjom, porugom i zaboravom. A što je s onima kojima je u životu pomogao, zadužio nečim dobrim, koje je utješio i pridigao? Njih nema na toj groznoj pozornici i ispovjedni subjekt uzalud se napreže da im se sjeti lica i imena. Ne čudi onda iskaz: „Sve što nikad nisam mogao u snu naslutiti ni na javi videti, kazala mi je nesanica svojim nemim i mračnim govorom.“

Privatni Andrić

Opaka je borba s nesanicom, a ishod je uvijek poraz. Ljudi u snovima viđaju ono što žele i vole: ljubav, slavu, bogatstvo, podvige. Andrićev misaoni subjekt projicira u san samo svoju jednu, najveću želju: da uspije zaspati i da spava „slatko i duboko zdravim tvrdim snom“. Andrićev patnik bilježi paradoks: nekada, kad je bio mlad, znao je bdjeti zbog žena, zbog gubitaka i neuspjeha, zbog umišljenih i stvarnih strahota i opasnosti, zbog taštine i uvreda. Sada, u zrelim godinama, ti mu se razlozi čine trivijalnima i upravo mu je nevjerojatno kako im je uopće mogao pridavati važnost i posvećivati pažnju. Jer danas su njegove nesanice bez razloga i povoda, bez gnjeva i straha, bez objašnjenja.

Topika nesanice obuhvaća samo negativne emocije: strah, stid, nemir, misao o starenju, tjelesnom propadanju i smrti. Čitava je knjiga obilježena melankolijom i egzistencijalnom tjeskobom, a osnovna je intonacija, uobičajeno za Andrića, duboko pesimistična. Priređivač Martens točno zapaža da Andrić nesanicu istražuje „fantazmagorično i preko svake mjere“.

Za razliku od građanskoga dijela egzistencije, koja je bila sputana obzirima, obilježena poštivanjem društvenih norma i konvencija, štoviše maskirana uglađenošću, finim manirama, kurtoazijom i oportunizmom, kako je i priličilo položaju javne osobe, uglednoga diplomata i priznatoga pisca – privatni, intimni Andrić ostao je zauvijek tajanstven, nedodirljiv, ograđen prostorom unutrašnje emigracije. U taj zagonetni, hermetični unutrašnji svemir nije dopuštao pristup nikome i, kako svjedoči Meša Selimović, branio se svime i svačim da „kogod ne bi čak i pokušao da prodre u njegov svijet i lični život“. Tajio je čak i naslove knjiga koje je čitao! Bio je bio homo duplex, s pomno razrađenim taktikama uzmicanja pred vanjskim svijetom u umjetnost, u prostor mira, sabranosti i samoće. Duševnu ravnotežu između društvene maske i stvarnoga bića održavao je pisanjem, kontemplacijom, ispitom savjesti, pojačanom budnošću svih osjetila. Upravo u ovoj intimnoj, introspektivnoj i konfesionalnoj knjizi o nesanici Andrić je možda najviše otkrio dubinu vlastite duše i karakterne osobine koje je od javnosti najviše skrivao.