I suptilnija i grublja inačica Mattelove plavuše

Moglo bi se parafrazirati Držića i ustvrditi da je rat „poguba djetinjstva“, evocirajući komediografov poznati opis rata kao „pogube ljucke naravi“. Djetinjstvo bi trebalo biti prostor slobode i otkrivanja, vrijeme širenja spoznaje, a ne zatvaranja u skloništa i bunkere. U romanu Maše Kolanović Sloboština Barbie rat je naoko skučio svijet, zauzeo svaku poru, svaki prozor iz djetinjstva u veliki svijet koji se u prvim formativnim godinama počinje stvarati. Posredovanjem dramatizacije Ivane Vuković i režije Natalije Manojlović Varga Sloboština Barbie postala je i predstava u koprodukciji zagrebačkih umjetničkih organizacija KunstTeatar i Punctum. Izvodi se na Kunstovoj minijaturnoj sceni u trešnjevačkoj Dubovačkoj ulici, a sudjeluju Maja Kovač, Amanda Prenkaj i Damir Klemenić.

Vitke lutke-ljepotice predstavljaju
utočište,  ali ne i bijeg u bajku / Sinimila Karla Jurić

Troje protagonista, sada odraslih, udruženih u vokalno-instrumentalni sastav, bend, evocira svoju mladost. Formalno, oni više nisu djeca, odrasli su i djeca su ostala u prošlosti, sjećanjima. No već na samu početku granica postaje sve tanja i nestaje. Pred publikom su djeca. Oni, na pragu tinejdžerskih godina, počinju stvarati svoje mikrosvjetove, dok se veliki svijet oko njih raspada i ruši kako bi ga zamijenio novi. Vazda ostajući pioniri, jer u omladinu nisu mogli biti primljeni kad je ona u međuvremenu prestala postojati, shvaćaju da je maršala zamijenio doktor, a Svetlanu Svjetlana. Čuju sirene za zračnu uzbunu i bježe u zaklon, a dječak iz naselja odlazi do obližnje vojarne, Maršalke, jer tamo ima zaostaloga vojnog materijala čiji komadići mogu postati prvi trofeji nastajuće hrabrosti. Rat se u Zagrebu „pritajio“, uzbuna je sve manje i postupno nestaju, a mjesto mu ustupaju naličja mladog, divljeg kapitalizma. Susjeda ima najbolje igračke jer joj rođak radi u inozemstvu, što je bilo tako i prije, ali sada neki odjednom svoje bogatstvo imaju potrebu posvuda pokazivati. Kapitalizam počinje puštati korijenje i razmahivati se u društvu koje bi ga željelo, ali zapravo ne zna kako bi se s njim zaista suočilo. Igračke, popularne barbike, postaju i ostaju utočište u metežu prekrajanja sustava, društva i njegove povijesti, mjesto na koje se djevojčica Maša i njezini prijatelji sklanjaju od svijeta koji bi trebali početi razumijevati, ali koji je, zapevši u kontradikcijama tranzicije, prestao razumijevati sam sebe. Njihov bijeg u igru plastičnim vitkim lutkama-ljepoticama i njihovim umjetnim muškarcima ipak nije eskapizam, bijeg u bajku. Nisu oni Maeterlinckova djeca u potrazi za Plavom pticom, ni Norvežanka Sofija u susretu sa zapadnjačkom filozofskom misli. Naprotiv, njihove barbike možda su i stvarnije od stvarnoga svijeta koji ih okružuje. Ken postaje doktor Kajfeš, a barbike plešu bal izbjeglica. Kontrapunkt postaje bolniji od onoga na čemu je izgrađen.

S kontrapunktom bi se mogla usporediti i dramaturgija Sloboštine Barbie. Predstava počiva na izmjeni songova i kraćih prizora u kojima se, najčešće, pojavljuju barbike i vrlo uvjerljivo kreiraju svjetovi igre. Songovi služe kao svojevrsni komentari i stanke između prizora, donoseći često (auto)ironijski odmak od viđenog, ali i održavajući ritam. Potencijalno rizičan izbor, koji predstavu lako može odvući od dramske radnje prema koncertnom zbivanju, što se vještim rješenjima prijelaza uglavnom nije dogodilo, iako se pokoji trenutak podsjećanja na atmosferu tinejdžerskog tuluma nije mogao izbjeći. Značenja time nisu ugušena, zasijecanje koje prizori čine u prostorne i vremenske koordinate novozagrebačkog naselja usred tranzicije samo je izoštreno.

Scenografija je gotovo nepostojeća, tu su tek bubnjevi nužni za koncertni dio cjeline. Ipak, zanimljivo je i uspjelo rješenje notnih stalaka kao pozornice u pozornici, stolova za barbike. Kostimi Ane Fucijaš ostaju glavna i jedina vizualna evokacija mjesta i vremena novozagrebačkog naselja devedesetih, od početnih pionirskih kapa i marama do kasnijeg tipičnog odijevanja generacije srasle s tranzicijom na asfaltu i betonu. Naravno, to je odijevanje u suštoj suprotnosti s ušminkanim barbikama i kenovima, čime se stvara još jedan, ovaj put vizualni, kontrast.

Maja Kovač prihvatila se uloge Maše, djevojčice iz čije je perspektive priča ispripovijedana. Donijela ju je precizno, na trenutak suzdržano, da bi već u sljedećem pustila glumačkoj emociji da se prelije u oblikovanje snažnog karaktera. Amanda Prenkaj, ponajviše igrajući prijateljicu Svjetlanu, ali i druge usputne likove, ostvarila je iznimnu ulogu, osobito dobru u transformacijama iz songova u prizore, iz autoironijskih odmaka prema srži i natrag. Prati ih Damir Klemenić, koji je bolji kada dođe do glazbe, dok ga u prizorima kolegice ipak ponešto nadigraju.

U kontekstu KunstTeatrovih dosadašnjih ostvarenja, Sloboština Barbie mogla bi se označiti kao svojevrsna sinteza razbarušenog, zaigranog, često autoironična projekta i refleksivnog generacijskog zasijecanja u neuralgične točke formativnih godina već odraslih ljudi koji se još bave problemima mladosti. To su ujedno dva svojevrsna podžanrovska smjera kojima se ovo zanimljivo nezavisno kazalište kreće. Drugim riječima, Sloboština Barbie mnogo je suptilnija, nježnija, ali i grublja od Mattelove Barbie. Stvarna, a ne plastična.