Glazba netaknute svježine

Iako je globalni, pa tako i domaći diskografski stroj nedvojbeno vidio i bolje dane, njegova reizdavačka agilnost ne jenjava. Ti napori simultano i kontinuirano rezultiraju dvostrukim uspjehom; ponovo objavljeni albumi neprocjenjivi su u revitaliziranju kulturnog nasljeđa, a ako su pažljivo odabrani, jamče i komercijalni učinak. Osim sigurnih pogodaka kao što je Parni valjak, fenomen novog vala (koji je ranih 80-ih kapilarno povezivao velike urbane centre bivše države), još je zahvalno vrelo potencijalnih reizdavačkih projekata, što je ispravno procijenila Croatia Records. Iz arhive bivšeg Jugotona i dalje kao na traci izranjaju kultna ostvarenja Azre i Haustora i mnogih drugih, uključujući i u nas omiljen Električni orgazam (svjetlo dana nedavno je ugledao njihov ambiciozni drugi album Lišće prekriva Lisabon iz 1982, na kojemu je sastav u nizu neurotičnih skladbi pomirio punk, psihodelični rock i – Bertolta Brechta).

Izd. Croatia Records, 2022.

Istodobno, 20. obljetnica izlaska albuma Ruke Darka Rundeka (Menart, 2002/2022) obilježena je u skladu s boljim običajima svjetske diskografije: proširenim, raskošno uređenim vinilnim reizdanjem koje je u trenutku nastanka ovog osvrta zasjelo na sam vrh ljestvice najprodavanijih domaćih diskografskih izdanja. Kad je na čelu Haustora prije četiri i pol desetljeća u new wave-estetiku počeo ugrađivati elemente folk-tradicije, neki su pomislili da je riječ o zgodnoj dosjetki, ali Darko Rundek nastavio se dokazivati kao ozbiljni „etno-frik“ i autentični eklektik domaće scene. Kao jedan od ključnih protagonista zagrebačkog umjetničkog undergrounda s kraja sedamdesetih, Rundek je hodajuća sinteza tvrdokornog tradicionalista, rock-kantautora, pučkog trubadura i promišljenog intelektualca koji s gotovo muzikološkim žarom (iz zagrebačkih boemskih kavana ili pariškog egzila, svejedno) osluškuje i primjenjuje utjecaje svjetske glazbe u rasponu od reggaea i Mediterana do arapskih, južnoameričkih i romskih okusa. I sve to izvodi iz još neobičnije teatarske perspektive, kao što sugerira uvodna, dvojezična tema La Comédie des Sens. Srećom, njegov talent nije ostao neprepoznat – u jednome od brojnih osvrta u britanskom tisku zagrebački je glazbenik svojevremeno smješten u društvo „postmodernih trubadura“, rame uz rame s Paolom Conteom i Tomom Waitsom.

Izd. Menart, 2022.

Miješajući ekstrovertne violinske dionice s puhačkim zahvatima, Rundekova priča često dolazi do ruba jazza – ali ga rijetko prelazi. No zato će publika željna staromodna vokalnog jazza (ili jazz-popa) uživati u još jednom antologijskom izdanju. Doduše, zbirka izvedbi Drage Diklića i Dražena Boića, objedinjena naslovom Two of a Kind (Croatia Records, 2022), dosad je čekala u arhivi sve dok je aranžer, gitarist i skladatelj Marijan Makar nije pronašao u svojoj fonoteci. Riječ je, naime, o spontanom sessionu, održanu u opuštenom kućnom ambijentu nakon proslave neke davne Nove godine (ne znamo koje) kod Makara, kad je Boić sjeo za klavir, a Diklić se prihvatio mikrofona. Bez prethodna dogovora i s dubinskim razumijevanjem predložaka interpretirali su pregršt romantičnih standarda probranih iz repertoara „velike američke pjesmarice“, glatko i izražajno kao da ih zajedno izvode svaki dan – i, najvažnije, ne znajući da je magnetofon za snimanje uključen. Ogoljena kombinacija glasa i klavira u teoriji ne jamči zvučnu raskoš, ali dvojac je te ležerne noći uistinu funkcionirao bez zamjerke, potvrđujući da je Diklić bio i ostao jedan od naših najsugestivnijih vokalnih, a Boić klavirskih stilista.

Stoga zajednička izvedba klasika poput The Nearness of You, My Funny Valentine ili Jobimove The Girl From Ipanema i nije mogla biti drukčija od uvjerljive, katkada i blistave. Pritom nevjerojatno zvuči podatak da je tandem zasvirao bez posebne pripreme, premda Diklićevo fraziranje podjednako evocira školu Tonyja Bennetta s jedne te Willieja Nelsona iz ere albuma Stardust s druge strane. Nadahnuti spoj rafiniranosti, pjevačke kontrole i energije u Gershwinovoj Our Love is Here to Stay ili Moon River Henryja Mancinija (uz Boićeve diskretne pijanističke ornamente) dostatan je za zaključak o jednome od ugodnijih diskografskih iznenađenja sezone.

Miles Davis

Premda jazz često zahvaća u katalog pop-standarda iz sredine 20. stoljeća, riječ je o žanru koji je suvremeni mainstream pop redovito smatrao pojavom nižeg reda. Mnogi su ga prezirali, ali ne i Miles Davis – on je volio, ili barem tolerirao, sve što je smatrao sebi korisnim. Premda se u vječnost preselio davne ‘91, Davisov opus i danas odjekuje jednakom snagom, zahvaljujući posvemašnjoj širini i otvorenosti. Dobru ilustraciju te tvrdnje nudi novo postumno izdanje That’s What Happened 1982–1985: The Bootleg Series Vol. 7 (Columbia Legacy / Menart, 2022). „Prisiljen sam se mijenjati, to je poput prokletstva“, jednom je priznao veliki trubač, iako su ga neke promjene stajale ugleda kod nekih kritičara – osobito u razdoblju prve polovice osamdesetih, kad se vratio na scenu nakon višegodišnje stanke ispunjene ovisništvom i životom na dnu. Dva CD-a iz trodijelnoga box-seta ispunjena su studijskim snimkama iz tog razdoblja, iz faze albuma Star People i You’re Under Arrest, dok treći sadrži snimku cijelog nastupa na montrealskom jazz-festivalu u srpnju 1983.

Miles se, dakle, adaptirao klimi obilježenoj sintetičkom produkcijom, šarenom estetikom MTV-a i zvukom superzvijezda kao što su Michel Jackson i Cindy Lauper. Štoviše, njegove adaptacije skladbi Human Nature i Time After Time (ovdje obje u alternativnim miksevima) pokazuje da je ondašnje pop-zvijezde pokušao poraziti na njihovu području – ili im se pridružiti. Vrsni i pomno probrani prateći glazbenici (J. J. Johnson, John McLaughlin, John Scoffield, Marcus Miller te uz ostale budući suradnik Stinga i Rolling Stonesa Darryl Jones) priskrbili su novoprobuđenom autorovu pop/funk-senzibilitetu osebujnu i dotad nepoznatu instrumentalističku dimenziju. Dakako, melodiozne i polirane zvučne skulpture teško da se mogu uspoređivati s epohalnim Milesovim dosezima iz 1950-ih i 60-ih, ali usporedbe su ionako besmislene; ono su bili jazz-prevrati, a ovo je srednja struja u tumačenju jedne od najkarizmatičnijih ličnosti 20. stoljeća. Glazbenika kojega je bilo nemoguće sputati.