Ekspresivne izvedbe glazbenih poslastica

Repertoar koncerta Bach, Beethoven i Brahms u Beču zaslužan je za izvođenje djela koja se mnogo godina, čak i desetljeća, nisu čula u Rijeci.

Koncert je otvorila Bachova šestoglasna fuga br. 2 u Webernovoj orkestraciji. Bez naznaka koji bi instrumenti uopće izvodili djelo, tada inovativna, veličanstvena fuga Ricercar nastala je na poticaj pruskoga kralja Fridrika Velikog, koji je od Bacha zatražio razradu kraljeve teme. Riječki orkestar izveo je djelo vrlo jasno, odali su počast Bachu pridržavajući se izrazito forme djela i jasnoće polifonog sloga, no u mnogo slobodnijoj dinamici od barokne plošnosti.

Janina Fialkowska i maestro Valentin Egel s Riječkim simfonijskim orkestrom / Snimio Rino Gropuzzo

Najveće uzbuđenje večeri izazvala je jedna od najpoznatijih kanadskih pijanistica svih vremena, Janina Fialkowska. Poznata kanadska pijanistica poljskoga podrijetla već pedeset godina puni koncertne dvorane diljem svijeta. Hvaljena je zbog glazbenog integriteta, svježega, prirodnog pristupa i jedinstvenoga zvuka klavira. Njezina karijera započinje 1974, kada je legendarni Arthur Rubinstein postao njezin mentor. Prozvao ju je tada „rođenom tumačiteljicom Chopina“. Od tada je nastupala na turnejama s vodećim svjetskim orkestrima pod dirigentskim palicama najvažnijih dirigenata svijeta, dobitnica je niza posebnih priznanja, kao i onih za velika postignuća u klasičnoj glazbi, ima tri počasna doktorata, bila je članica žirija na nekim od najprestižnijih svjetskih pijanističkih natjecanja. U Rijeci je izvela Beethovenov četvrti koncert za klavir i orkestar u G-duru, op. 58. Beethovenova rana slava nije proizašla samo iz njegovih skladbi nego i njegove briljantnosti kao pijanista. Došavši u Beč s 22 godine, svrgnuo je s trona pijaniste Josepha Geklineka i Daniela Steibelta, koji su bili miljenici bečkoga glazbenog društva. Skladatelj se čak upustio u klavirski dvoboj sa Steibeltom kako bi utvrdio tko je bolji improvizator, a pobijedio je bez problema tako što je lukavo upotrijebio jednu od Steibeltovih skladbi kao temu svoje improvizacije. Nakon toga Steibelt je napustio Beč i više se nije vratio. Pet klavirskih koncerata napisano je ne samo kao važno sredstvo Beethovenove glazbene misli i inovacije, već i kao sredstvo njegove vlastite virtuoznosti. Četvrti klavirski koncert odgovorio je na inovacije u razvoju glasovira. U to su vrijeme bile predviđene tri žice za svaku notu, a novi sustav pedala, koji je dopuštao promjenu između jedne, dvije ili tri žice, uveo je nove kolorističke mogućnosti. I instrument je imao tri dodatne visoke note, koje se koriste u tom koncertu. Ipak, unatoč inovacijama, taj koncert izostavlja bravurozni zaslon tipkovnice i odlučuje se za blistavu ljepotu. Ekspresivno sviranje leži u središtu Četvrtog klavirskog koncerta, a njegov nježni trijumf otvorio je nove temelje konceptu koncerta. Daleko od žestokih napada na klavijature po kojima je Beethoven bio dobro poznat, taj koncert zahtijeva savoir-faire, disciplinu, suptilnost, kontrolu, izvrsno sviranje legata i finoću. Jedinstvenost koncerta možda je odgovorna za nedostatak njegove popularnosti dugi niz godina. Izvedena je samo dvaput za Beethovenova života, a tek kada ga je Felix Mendelssohn obnovio 1836, počeo je dobivati ​​opravdano priznanje. Stoga ju je George Grove nazvao Beethovenovom Pepeljugom. Janina Fialkowska već je u prvim taktovima osvojila publiku bojom tona; svaki ton bio je u službi skladbe, vjerno nadovezan na frazu orkestra. Iako je koncert tehnički zahtjevan jer ga je Beethoven skladao prema svojim sposobnostima, najteže tehničke figure poput terci, pasaža i trilera Fialkowska je izvela s lakoćom. Velik je izazov svim pijanistima svirati zahtjevne dijelove pridržavajući se odrednice stilskog razdoblja, pogotovo kada je riječ o klasicizmu. Pod prstima Janine Fialkowske, u svakom trenutku bilo je vrlo jasno da je riječ o klasicističkom skladatelju koji ima tek poneke odrednice romantizma. Postigla je savršenu ravnotežu u britkosti glazbene rečenice, koja je ostavljala dovoljno prostora za zanimljivu interpretaciju.

Posljednja skladba koja je izvedena na koncertu bila je Brahmsova četvrta simfonija u e-molu, op. 98. Mnogi kritičari je danas smatraju njegovim najboljim djelom. Svaka se melodija neopazice i organski razvija iz onoga što je bilo prije, stvarajući složenu mrežu glazbenih međuodnosa. Riječka filharmonija izvela je simfoniju s velikom muzikalnošću, isticanjem najljepših harmonijskih spojeva i velikom virtuoznošću.

Vrlo uspješan koncert je osim sjajne izvedbe i velikog pijanističkog imena ponudio i pomalo drukčiji repertoar skladatelja koji zaista zaslužuju biti na tronu klasične glazbe. Pod dirigentskom palicom Valentina Egela, besprijekorni riječki orkestar još je jednom dokazao veliki trud i rad te brojne talentirane glazbenike.