Dragocjeno svjedočanstvo neustrašive ljudskosti

Godine 1938. austrijski seljak Franz Jägerstätter jedini u svojem selu Sankt Radegundu u Gornjoj Austriji nije potpao pod utjecaj nacističke propagande: na referendumu 10. travnja glasovao je protiv Anschlussa. Nekoliko godina poslije, nakon odslužene vojne obuke, Franz je odbio prisegnuti na apsolutnu poslušnost njemačkom Führeru kao vrhovnome vođi. Iz vjerskih i moralnih uvjerenja, unatoč pritiscima suseljana i uvjeravanjima obitelji, odbio je obući nacističku uniformu i ostao čvrsto pri svome: „Ne mogu i ne želim služiti ideji koja zagovara pokoravanje svijeta.“ Franz Jägerstätter doslovno je poštivao Isusova učenja, volio bližnjega svoga, odbijao ubijati i, na kraju – platio cijenu. U veljači 1943. uhićen je, u srpnju iste godine osuđen na smrt, u kolovozu pogubljen.

Evolucija Franzova otpora rastvara se postupno i potpuno, a Dado Ćosić sat vremena publiku drži zarobljenu svojim licem, pokretom i svakim trzajem / Snimio Luka DUBROJA

Svijet se sa životom i sudbinom Franza Jägerstättera upoznao više od dvadeset godina nakon njegove smrti, 1964. godine, u knjizi američkog sociologa Gordona Zahna In Solitary Witness, koja je postala antiratni klasik. Postavljene su brojne memorijalne ploče s njegovim imenom, njegov je život nadahnuo mnoge drame i filmove, a Franz je 2007. beatificiran. No daleko najzanimljivije svjedočanstvo njegova života ono je ispričano Franzovim vlastitim riječima u zatvorskim dnevničkim zapisima pisanim supruzi Franziski, okupljenima 2009. u knjizi Franz Jägerstätter: Letters and Writings from Prison priređivačice Erne Putz, koja je poslužila kao temelj za novu predstavu Teatra &TD Franz, autora teksta Tomislava Zajeca, redatelja Renea Medvešeka i glumca Dade Ćosića. Premijera je bila 25. listopada.

U popratnom tekstu predstave redatelj Medvešek ističe kako je, u vrijeme kada je gotovo općeprihvaćen stav da religije razdvajaju ljude i tjeraju ih u krvave ratove i uzajamno istrebljenje, i u jeku novoga rata na europskome tlu u kojemu svećenici obećavaju oprost grijeha svima koji poginu u borbi za nezakonitu okupaciju tuđeg teritorija, izuzetno dragocjeno svjedočanstvo priča o čovjeku koji je, istinski nasljeđujući suštinske postulate svoje vjere, shvatio da je bolje izgubiti svoj život nego pregaziti Božju zapovijed ljubavi.

U pravu je. Franz doista jest izuzetno dragocjeno svjedočanstvo, dragocjeno svakome tko odluči pogledati ovu predstavu, bio vjernik ili ne – dragocjeno kao svjedočanstvo nepokolebljivosti i neustrašivosti temeljne ljudskosti.

Franz je bio seljak. Bio je i suprug i otac triju kćeri. Naprosto, običan čovjek, jednostavan. Imao je 36 godina kad mu je odrubljena glava. Negdje iza 16 sati, bio je ponedjeljak. Netom prije egzekucije, ponuđeno mu je da potpiše dokument u zamjenu za život. Odbio je.

Što je potrebno da jedan ‘običan’ čovjek, u okolnostima smrtne opasnosti, nacionalsocijalističke euforije i ratnoga kaosa, odluči čvrsto stati sam nasuprot čitavog sebi poznatog svijeta i odabere ostati vjeran svojim idealima? Ne postoji jednostavan odgovor na ovo pitanje. Neupitno je da je Franz Jägerstätter bio dobar, moralan i ispravan čovjek. Ali, što to doista znači? Zasigurno nije bio jedini takav čovjek u Trećem Reichu 1943. godine. Odgovor na sudbinsko pitanje Franza Jägerstättera vjerojatno treba potražiti u činjenici da je bio duboko promišljen i vrlo empatičan pojedinac koji je jasno vidio opasnosti krivoga tumačenja kršćanskoga nauka.

Ali “stajati usred gluhoga svijeta” i odlučno slijediti glas koji je samo on čuo moralo je zahtijevati i istinsko junaštvo.

Zapravo je nevjerojatno koliko često sudbinski događaji počinju jednostavno, gotovo neprimjetno. Dado Ćosić na pozornicu ulazi upravo tako – jednostavno, tiho, bez riječi, ali čvrsto. S koferom u ruci, fiksira publiku pogledom. Lice mu je nježno, on nije vjerski fanatik niti samoproglašena žrtva ili mučenik. Franz iz zatvora promatra sebe onakvoga kakvim se pamti – kao slobodnoga čovjeka. I shvaća da taj pogled iz zatočeništva zahvaća sve – sve što je ikada mislio odjednom je tu, u njegovoj glavi. Svaka odluka i svaka njezina posljedica, sve se slilo u svijest o sebi kao o ljudskome biću koje postoji sad i ovdje i ne odgovara nikome, osim samome sebi i svojem Bogu.

Kroz pisma, dnevničke bilješke, meditativne eseje, on promišlja – sebe, trenutke svakodnevnoga života u kojima je još uvijek bio ‘običan’ čovjek: igru skrivača s kćerima, prve znake nacističkog ludila, prizore ulice, vlakove pretrpane ljudima koji odlaze u nepoznato, govor mržnje. Gdje je Tomislav Zajec tu je izvrsno skrojen tekst, pa u ovoj predstavi nema viškova, nema patetike, nema zamora, nema praznog hoda. Dijelovi Goebbelsova govora u berlinskome Sportpalastu u veljači 1943, u kojemu poziva na totalni rat, bešavno su uvezeni u Franzov narativ kao kontrapunkt njegovoj smirenoj sigurnosti u snagu istine, ljubavi i vjere.

Dado Ćosić sat vremena drži publiku zarobljenom, svojim licem, pokretima, svakim trzajem, skokom. On hoda, priča, proizvodi zvukove – rzanje konja, meketanje ovce, nježne dječje glasiće. Oscilira, titra, prolazi dijapazon stanja i emocija ne mijenjajući intenzitet glume dok tka nevidljivu mrežu Franzove dramatične biografije sazdane od nijansi tišine unutarnjeg monologa i buke podivljaloga vanjskoga svijeta. Evolucija Franzova otpora rastvara se postupno i potpuno – slušajući njegove argumente, njegova stvarnost postaje apsolutno nepodnošljivom a njegov odabir jedini moguć. Ćosić nas zavodi lakoćom svoje interpretacije, jednostavnom istinom Franzovih riječi i uvjerenja – Zašto je grijeh htjeti ne ubiti?

Na sceni su stol, stolica, kofer. U koferu vojničke trice – kaciga, košulja, remen, nož, pismo. Poput mađioničara s onoga svijeta, Ćosić iz kofera izvlači lutku, plastičnog konja, ovcu, podsjetnike na Franzov stari, građanski život. Zagledan u nutrinu čovjeka koji je postao svecem ‘samo’ zato što je ostao čovjekom, složit će od toga morbidnu kompoziciju koja imitira Bruegelovu sliku Krajolik s padom Ikara iz 1560. godine, sliku koju je Franz jednom vidio zajedno sa suprugom. Ona je zaplakala zbog Ikarove sudbine.

Odvojeno, jedna ljudska sudbina, jedan mit i jedna glumačka interpretacija, ostaju samo to – život, priča, kazalište. Spojeni u intrigantan umjetnički hommage poeziji duše jednoga čovjeka i istinitosti njegove vjere, stvaraju potresnu, otrježnjavajuću, duboko uznemirujuću i – da! – prijeko potrebnu predstavu. Užas može biti lagan poput perca, ponekad ne teži od poziva na regrutaciju ili lista papira na kojemu piše smrtna presuda. Na Bruegelovoj slici, Ikar se utapa dok svijet oko njega nastavlja sa svojim poslom. Franz jedini odbija okrenuti pogled na drugu stranu. Zašto Franz?, pitaju ga suseljani, majka. Pogledajte predstavu. Odgovor je tamo.