Digitalna manipulacija podsvjesnim

U Galeriji SC na bočne je zidove postavljena četverokanalna videoinstalacija koju prati isprekidan, ritmičan zvuk. Videoradovi funkcioniraju kao nasuprot postavljeni parovi koji međusobno komuniciraju. Prikazano je šest videoradova koji se izmjenjuju i projiciraju u loopovima. Na svim projekcijama vidimo ljudske figure odjevene u crno koje na glavi nose životinjske maske kupljene na online-platformama. Indikativno za funkcioniranje globalne ekonomije, proizvodi su podrijetlom iz Kine, kako saznajem iz predgovora izložbi. Pozadina na kojoj likovi egzistiraju također je crna, što pridonosi vizualnom isticanju animalnih maski. Likovi u rukama drže mobitele i sva je njihova pozornost usmjerena na njih. Tijelo kao da se gubi, dok životinjske glave kao indikator podsvijesti ili polusvijesti sav svoj mentalni kapacitet ulijevaju u ekran. U dokumentarnom filmu The Social Dilema protagonisti, programeri i začetnici društvenih mreža, opisujući način na koji one funkcioniraju, tvrde da je sva psihologija 20. i 21. stoljeća primijenjena na algoritme upravo sa svrhom da korisnicima „otme“ pozornost. Korisnik tako postaje plijen a, pojednostavnjeno, gratifikacija i iščekivanje gratifikacije lajkovima aktiviraju dopamin, endorfin i oksitocin, feelgood- hormone, ali i hormon stresa, kortizol, te je moguće osjetiti čitavu lepezu emocija – od uzbuđenja do razočaranja – ležeći na kauču s mobitelom u ruci. Na taj način online-komunikacija zamjenjuje onu interpersonalnu, iako funkcionira krajnje reduktivno.

Jedna od projekcija u prostoru Galerije SC-a / Snimio Matija Smuk

I sa svima poznatim, iako često zanemarenim i previđenim ciljem. „Ako plaćaš proizvod, ti si proizvod“, kako u The Social Dilema tvrdi Tristan Harris parafrazirajući, između ostalog, tvrdnje korištene u videu Richarda Serra i Carlote Fay Schoolman iz 1973. Television Delivers People. Princip dakle nije nov, ali je tehnologija u sprezi s korporacijama i PR-industrijom omogućila sofisticiranije načine da prvo, tijekom 20. stoljeća, od građana stvori konzumente, a potom, s digitalnom revolucijom, i sam proizvod. Upravo digitalna, algoritamska, ciljana manipulacija usmjerena je na ljudsko podsvjesno – ono je meta metasvijeta, adrenalinsko-dopaminske struje hrana su mrežama koje prodaju jednako usisavače i političke opcije (sjetimo se slučaja Cambridge Analiticsa), zaobilazeći ratio (ako je takvo što ikada zaista postojalo izvan prosvjetiteljskog konstrukta) i ulazi u svijet podražaja, želje, što je po definiciji uvijek drugdje. Tu dolazimo do pojma kojim se Dan Oki koristi pri ukazivanju na suvremeno stanje svijeta – teleprisutnost – cijepanje pozornosti od tjelesnog, egzistiranje u tamo, a ne ovdje, davanje pozornosti algoritamskoj transcendenciji. Biti odsutan ovdje i prisutan tamo. Tamo, za koje bih još prije nekoliko godine rekla da je imaginarni svijet satkan od želje i informacije, sada postaje stvarno mjesto, mjesto susreta, mjesto razočaranja, mjesto života, mjesto arhetipa kao i mjesto prevladavajućeg podsvjesnog.

Životinje izgubljene
u interakciji s ekranima

Oki uparuje životinje vodeći se europskim pričama – vuk i zec (lovac i lovina), nosorog i žaba (umjesto slona i miša), te lav i čimpanza, koji iskoračuju iz zapadnog narativa, ali su jaki simboli. Pritom su, kako navodi Oki, vuk i čimpanza saveznici čovjeka – prvi je pripitomljen pridonio razvoju čovjeka, a čimpanza je njegov evolucijski srodnik.

Postavljeni jedni nasuprot drugima, likovi su fokusirani na ekrane mobitela. Tresu se i imaju tikove, što odražava strukturu koje su dio. U sljedećem kadru vidimo odnose – komunikaciju parova na ekranima mobitela, a nakon toga na ekranima pojavljuju se likovi koji, krećući se ili stojeći snimaju okolinu, promatrajući svijet kroz „objektiv“ ekrana.

Performans u Francuskom paviljonu izveden 21. listopada

Kako je navedeno u tekstu kataloga (Sara Mikelić), maske su primarno služile kao poveznica s onostranim, povezivanje sa silama i životinjskom prirodom čovjeka (animalizam i totemizam) nakon što su prihvaćene u kazalištu kao utjelovljenje kazališnog lica. U Okijevu radu maske također impliciraju čovjekovu animalnu prirodu, i to u smislu redukcije jezika koja se javlja kao posljedica, ali i sam mehanizam društvenih mreža. Njihov se kod seli iz jezika u sliku, a posljedica je nedostatak verbalne artikulacije, a time i mišljenja u fizičkoj stvarnosti. Komunikacija slikama i kodovima vođena je algoritmima, zaobilazi analitičko mišljenje i samosvijest te se na čudan i iščašen način može povezati s nematerijalnim ili onostranim. Ponovo je ljudska pozornost usmjerena onomu onkraj, hrani svijet izvan čovjeka i time oslabljuje ljudske kapacitete i prisutnost. Moguće je te maske povezati i s brojnim filtrima za identitetsko glačanje koje društvene mreže nude, s avatarima, prividnom slobodom i potencijalom odvajanja od tereta društveno uvjetovanih kategorija i uvjetovanosti tijelom, prostorom i društvenim kontekstom, svojevrsno algoritamsko oslobođenje u pikselima, što nisu male ni zanemarive mogućnosti. Ipak, pritom ne možemo zanemariti mehanizme i motive vlasnika algoritama, kao ni transakcije u koje smo uvučeni. Činjenica da upravo na tim sustavima počiva postkapitalizam dovoljno ukazuje na njezin zloćudni karakter. Ako je tehnologija ikada i bila neutralna, njezini vlasnici nisu. Stoga je moguće ekstenzije koje virtualni svijet nudi razumjeti više kao zamke negoli oslobođenje. Budući da algoritamsko onostrano radi na „unaprijed određenim kombinacijama usmjerenim na manipulaciju pozornošću i zaborav, ono osigurava zarobljenost u strukturi“, tvrdi Oki.

Nemogućnost povezivanja digitaliziranog tijela
sa stvarnim prostorom

U posljednjem dijelu likovi sa životinjskim glavama premješteni su iz tamne pozadine u stvarni prostor – nišu vestibula Dioklecijanove palače, gdje titraju iznad tla, kao u cyber- levitaciji. Suprotstavljanje stvarnog, povijesnog prostora arhitekture i digitalnog prostora tijela kao da ukazuje na nemogućnost digitaliziranog tijela da se poveže sa stvarnim prostorom, na paralelne svjetove koji koegzistiraju na dvjema razinama, sve se manje dotičući. Kao da je riječ o dvama nepovezanim mjestima, koja funkcioniraju po različitim pravilima.

U Francuskom paviljonu u povodu izložbe održan je performans. Dijelovi videa koji prikazuju vestibul projicirani su na tri dijela paviljona. Ines Miro i Đildo Bavčević odjeveni u crnu odjeću i životinjske maske pojavljuju se pred projekcijama. Fizički prostor – onaj niše Dioklecijanova vestibula – projicira se na prostor paviljona , a poput prostora i likovi se umnažaju – jedan na projekciji i dva ispred, u pokretu i prostoru, i teleprisutnosti. Izvođači ponavljaju skript koji smo vidjeli u instalaciji – sva je njihova pozornost usmjerena na mobitele s kojih ponekad miču pogled kako bi komunicirali međusobno ili s publikom. Njihovim premještanjem s punktova mijenja se glazba koja sve vrijeme svira – na jednom punktu tehno, rock ili džez. Izvođači mobitelom puštaju glazbu, njihovi se ukusi unutar danih glazbenih žanrova razlikuju. Prisutni tijelom, reagiraju na glazbu, no njihov je fokus primarno na ekranu. Umnažanje stvarnosti koja se gledateljima odmata pred očima odvija se u nekoliko etapa – samim činom projiciranja i fizičke prisutnosti istih likova, odnosno njihovih animalnih utjelovljenja, te njihovim koketiranjem između stvarnog i virtualnog, na što nam umjerenost na mobitele ukazuje. Maske izvan ekrana funkcioniraju kao kodovi, usmjerenja, ali i kao strategija prikrivanja. U tekstu Odsutnost teleprisutnosti Oki navodi da „proces gledanja ljudskog lica iziskuje kompleksnu aktivnost neurona, kao jedan od zahtjevnijih procesa rada mozga. Učestala i svakidašnja medijska redukcija upotrebe neurona s lakoćom dovodi do toga da ljudi više nego prije izbjegavaju tjelesne situacije koje iziskuju neuronski napor i kompleksnost na koju nisu navikli, dapače, koju su sistematski izbjegavali sveopćom medijalizacijom različitih aspekata života. To logično rezultira smanjivanjem komunikacijskih predispozicija u nemedijaliziranoj stvarnosti, te povećanom kontaminacijom pažnje.“

Spoj podsvijesti i
algoritamskih funkcija

Prema tome, maske u fizičkom prostoru možemo čitati kao indikaciju povratne sprege, indikaciju mehanizma kojim medijalizirani život mijenja fizičku stvaranost, pri čemu tijela u fizičkom prostoru nastavljaju funkcionirati poput avatara koje navode mehanizmi podsvijesti programirani algoritamskim funkcijama. Ta nova vrsta postojanja, u kojoj se podsvijest spaja s algoritamskim funkcijama, ovdje je naznačena životinjskim maskama kupljenim na online-platformi, toj sveobuhvatnoj mreži iz strukture koje je ponovo nemoguće izaći, a ukazuje na ekspanziju algoritamske logike i svojstvene joj redukcije onoga što smo smatrali ljudskim u fizičku stvarnost.