Damjan Juda, tragični knez dubrovački

Kao da svako ime Juda, izuzme li se onaj dobri Juda Tadej, kojem se treba moliti za ostvarenje nemogućih želja i izgubljenih parnica, negdje u sebi nosi trag neke u nj upisane tragične sudbine. Tako je i s Judom o kojem je ovdje riječ. Kada se s Držićeve poljane u Dubrovniku krene prema Akvariju u tvrđavi sv. Ivana, treba proći Ulicom kneza Damjana Jude. Tko je taj dubrovački knez, jedan od rijetkih ili, zapravo, jedini koji ima svoju ulicu? Za odgovor na to pitanje treba prolistati stranice dubrovačke povijesti 13. stoljeća. U to doba raspada se Bizantsko Carstvo, čiju je zaštitu Dubrovnik tada uživao. Jača Rimsko Carstvo, a na Jadranu Venecija, pod njezinu vlast pada Zadar, nakon što su ga sebi za plaću u korist Venecije osvojili križari idući u IV. križarski rat. U njemu sudjeluje i pustolovni engleski kralj Rikard Lavljeg Srca, njegov brat Ivan Bez Zemlje ratuje u Francuskoj i ondje gubi sve posjede, dok kroz guste engleske šume slobodno, s dugim lukom i šarolikom družinom Robin Hood strastveno lovi zabranjene kraljevske jelene, pljačka bogate i pomaže siromašnima, koji o njemu pišu i pjevaju brojne balade: „Odmetnik gordi bješe Robin / za svog života; nije / nitko tako plemenit bio / ni tad ni ikad prije.“

Ulica kneza Damjana Jude smještena je preko puta dubrovačke katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije

O knezu Damjanu Judi nisu se tada pjevale nikakve pjesme, ali onodobne kronike kažu da je bio spretan i bistar momak koji je, ocijenivši prilike povoljnim, nakon tada propisane godine obnašanja kneževske vlasti, ostao još godinu dana knez, ne dopuštajući da mu se izabere nasljednik. To je izazvalo negodovanje dubrovačkog plemstva. Među njima najljući protivnik bio mu je njegov zet Pijerko Beneša. U neredu koji je nastao obratio se Mlečanima zatraživši od njih da Judu svrgnu s vlasti i postave knezove koje će imenovati mletački dužd, a oni će poštivati dubrovačke zakone i vlast Velikog vijeća. Judini pristaše, naime, bili su zaposjeli gradske utvrde i opkolili Knežev dvor.

Godine 1205. novoimenovani patrijarh Konstantinopola Pietro Morosini putovao je sa svojom flotom u taj grad. U dogovoru s Benešom skrenuo je u Dubrovnik. Beneša je nagovorio Judu da primi mletačku gospodu i da u njihovu čast priredi svečanu gozbu u Gradu. Nakon gozbe Morosini ga je zauzvrat pozvao na svoju galiju pod izgovorom da mu želi pokazati darove što ih Venecija šalje novom bizantskom caru Baludinu, vođi IV. križarskog rata, koji je kao prvi car Latinskog Carstva, nakon osvajanja Konstantinopola bio okrunjen u Aja Sofiji 1204. godine. Ne sluteći nikakvo zlo Damjan Juda prihvatio je poziv, ali čim je stupio na galiju, kapetan je dao nalog da isplove i da Judu stave u okove. Damjan je shvatio da je upao u klopku. Otrgnuo se stražarima, zaletio se prema jarbolu galije i žestokim udarcem razbio sebi lubanju. Već sljedećega dana novi je knez / comes Lalovell u crvenom baršunastom plaštu opšivenu hermelinom, na lijevo rame stavljao dugačku crnu stolu u dvorani Velikog vijeća, obnašajući vlast te i sljedeće godine, nakon čega je obnašatelj mletačke vlasti u Dubrovniku postao Lorenzo Quirini, a zatim Ivan Dandolo, koji je vladao sve do 1235.

Povijest je ponekad čudna sinusoida. Dubrovački knez Damjan anticipira ulogu što će je u Mlecima poslije, na sličan način a s drugim razlozima, odigrati dužd Marino Faliero. On u Veneciji nema ulice. U nizu portreta znamenitih mletačkih duždeva u onoj čipkastoj, naizgled tako krhkoj a moćnoj Duždevoj palači, preko njegova portreta naslikan je sivi zastor. Što je ispod njega? Tko je bio venecijanski nasljednik sudbine Damjana Jude, kneza dubrovačkog? Bio je to proslavljeni vojskovođa koji je, kako piše kroničar Marino Sanuto, kod Zadra 1346. pobijedio vojsku hrvatskog kralja Ludovika Anžuvinca od 80.000 vojnika, mletački ambasador u Genovi i Rimu, 1354. izabran za dužda. Iste godine stanoviti Michel Steno optužio je njegovu lijepu ženu za nemoral. Vijeće četrdesetorice osudilo je Stena zbog te uvrede, ali Faliero je smatrao da je osuda blaga i da je time osramoćen. Bijesan sklopio je urotu s namjerom da zbaci tadašnju vlast i zavlada Venecijom. Urota je bila otkrivena, Marino je bio uhvaćen i pogubljen na onom veličanstvenom stubištu Duždeve palače kojim se godinu prije uspinjao na tron slavne Mletačke Republike. Svi koji su tome bili nazočni vidjeli su kako mu se odrubljena glava kotrlja na dno, do prve, početne stube.

Tragediju u pet činova napisao je o tome lord Byron 1821, a Gaetano Donizetti operu. O knezu Damjanu Judi napisao je Đuro Arnold slabašnu baladu 1885, a Ante Benešić, prema zamisli Janka Koharića, „historičnu tragediju“ u pet činova 1905. I Damjan i Marino ušli su u legendu, a svaka legenda od povijesti uzima samo ono što joj je potrebno da je nadživi i zagospodari prostorom na kojem, zajedno s drugim srodnim joj pričama, prožima duh neke zemlje, nekog kraja, nekog grada, posebice grada kakav je Dubrovnik. Povijesna istina o knezu Damjanu Judi možda je ponešto drukčija, ali slobodarskom duhu Dubrovnika trebao je krivac kao opravdanje što je, nakon raspada Istočnorimskog Carstva, taj grad morao priznavati vlast Mletačke Republike, sve do 1358, kada je posljednji knez postavljen od Mlečana napustio Dubrovnik pa je Grad tada sebi gordo mogao nadjenuti naziv: Eccellentissima Repubblica di Ragusa.