Borba za bolji svijet ili stvaralačka nemoć?

Iako su napadi aktivista na umjetnička djela povezani sa stvaralačkom nemoći koja ne zna načiniti sliku nego slavu kani steći njezinim uništavanjem – argument im čvrsto stoji: zašto bismo štovali sliku svijeta kad pravo poštovanje zahtijeva ono što slika prikazuje, to jest svijet

Dok ovo pišem, došla je vijest da su trojica klimatskih aktivista, u majicama s natpisom „Samo zaustavi naftu“, napala Djevojku s bisernom naušnicom Johannesa Vermeera, izloženu u haškom muzeju Mauritshuis. Jedan je zalijepio glavu za sliku, drugi ruku za zid, a treći je otvorio limenku juhe od rajčica i na sliku ispraznio sadržaj. U napadu nema štete jer je remek-djelo iz 1665. bilo iza stakla, kao i u prethodnim sličnim napadima, na Monetove Stogove sijena u muzeju Barberini u Potsdamu i Vazu s petnaest suncokreta Vincenta van Gogha u Nacionalnoj galeriju u Londonu. Anna Holland, londonska napadačica, rekla je poslije akcije da su izabrale djelo „velike kulturne vrijednosti“ i da zato „ljudi konačno govore o našoj poruci i našim zahtjevima“; njezina partnerica Phoebe Plummer također je zadovoljna zato što su izabrale, kako sama kaže, „tako lijepo umjetničko djelo“ jer su ljudi nakon njihova simulirana vandalizma „osjetili instinktivnu reakciju da zaštite nešto što je lijepo i vrijedno“ pa će zato valjda zaštititi i planet, koji je još ljepši i vredniji.

Napad na Van Goghove suncokrete

Ta fina i kulturna djeca, koja strateški biraju slike iza stakla da ih ne bi slučajno oštetila, moderni su ikonoklasti. I Poljska ima svoje ikonoklaste, a ovih su dana uklonili podosta spomenika vojnicima Crvene armije, poginulima na njezinu teritoriju u borbi protiv nacističke Njemačke. Ravnatelj Državnoga povijesnog instituta Karol Nawrocki rekao je tom prilikom da 1945. Sovjeti nisu donijeli oslobođenje, nego novo sužanjstvo, da su Poljsku porobili i tretirali kao plijen, i da su ti spomenici znak prezira pobjednika nad žrtvama. Ikonoklasti su i u SAD-u prije dvije godine, u prosvjedima izazvanima policijskim nasiljem nad Afroamerikancem Georgeom Floydom, uklonili mnoštvo spomenika vojnicima Konfederacije, mahom u Alabami, Virdžiniji i Kentakiju, ali se uništavanje proširilo i na Kolumbove kipove u Minesoti, Chicagu i Bostonu.

Ta su tri ikonoklazma slična i različita. Poljski i američki strepe od snage kipa. Ikona uvijek sadrži u sebi moć onoga koga prikazuje. Kršćanstvo jedino od biblijskih vjera prikazuje svete likove, i to zbog Kristova utjelovljenja. Tko je vidio Sina, vidio je i Oca, kaže Novi zavjet, i zbog toga je lice poprimilo teološki značaj; sve ono što o Bogu piše u svetim spisima, vidi se na Isusovu licu, zbog čega biblia pauperum, svete slike po unutrašnjosti crkava, nije manje vrijedna od Svetog pisma – ono što se vidi nije manje važno od onoga što se može pročitati, što je u naše vrijeme afirmirao Emmanuel Levinas. Za njega je susret s Drugim, licem u lice, epifanija, nesvodivi odnos, privilegirani fenomen u kojem se osjeća i blizina i udaljenost druge osobe. „Drugi se upravo otkriva u svojoj različitosti ne u šoku koji negira Ja, nego kao iskonski fenomen blagosti“, kaže Levinas, a otkrivanje lica daje mogućnost da se prepozna transcendentnost i heteronomija Drugoga.

Ikonoklazam ima crtu uništavanja Drugoga: Oktobarska revolucija uništavala je carske orlove, spomenike vladarima, crkve i židovska groblja, a uništenje im se vratilo kao bumerang nakon sloma komunizma, kad su se rušili kipovi Staljina, Lenjina i Deržinskog od Budimpešte do Moskve. Budističke hramove uništavali su i Kuomintang i Mao Zedong, a u naše su vrijeme u Bamjanu talibani minirali divovske Budine kipove. Aja Sofija nosi tragove dvostruke destrukcije mozaika i slika – otomanskog iz 15. stoljeća, i izvornog ikonoklastičkog iz osmoga. Ikonoklazam ima bezbroj lica, to jest, moglo bi se reći da nema nijedno, jer ih uništava: od Amarne u drevnom Egiptu i starozavjetnog kralja Ezekije koji je poharao Hram, do antičkog rimskog običaja zvanog damnatio memoriae i protestantske borbe protiv ikona, u čemu su prednjačili Calvin i Zwingli, za razliku od Luthera koji je priznavao didaktičku vrijednost likovnih prikaza biblijskih likova.

No Anna Holland, Phoebe Plummer i ostalo društvo koje naoružano konzerviranim rajčicama terorizira muzeje nije od tih ikonoklasta; one pripadaju onoj izvornoj bizantskoj liniji koja je uništavala svete prikaze ne da zatre sjećanje na njih, nego upravo obratno – da oslobodi put pogledu do njih. Za njih je oko samo ometalo duh, a prikazano je tek nedostojan nadomjestak neprikazivog: uklonimo naravno da upoznamo nadnaravno. Iako nema nikakva opravdanja da napadaju slike koje bezazleno vise na strogo čuvanim zidovima, i iako je sve to samo egzibicionizam i narcisoidnost, povezana sa stvaralačkom nemoći koja ne zna načiniti sliku nego slavu kani steći njezinim uništavanjem – argument im čvrsto stoji: zašto bismo štovali sliku svijeta kad pravo poštovanje zahtijeva ono što slika prikazuje, to jest svijet? No ipak nad njima lebdi duh kineske Kulturne revolucije, koja je zapravo bila nekulturna jer je uništavala nasljeđe, onako kako je ikonoklazam definirao lik Thiemanna iz drame hitlerovca Hannsa Johsta, čija je replika „Kada čujem za riječ kultura, otkočim svoj Browning!“, poslije bila pogrešno navođena i još pogrešnije atribuirana raznim nacističkim vođama. Što će nam umjetnost ako se uskoro budemo borili za hranu, pitaju muzejski protestanti; što će nam hrana ako uništimo umjetnost, pitam se ja.