Booker romanu o zagrobnom traganju za istinom

Uvriježeno je mišljenje, a svojim ga nastupima podupiru i oni sami, da književnici više od svega žele biti shvaćeni. Globalno razumijevanje, naravno, djelu donosi isti takav, pa i komercijalan, uspjeh što njegovu autoru donosi sigurnost, često i trajnu vidljivost. No primajući 17. listopada na prvoj ceremoniji održanoj u londonskom Roundhallu uživo iz ruku kraljice supruge Camille skulpturu Jana Pienkowskog, Shehan Karunatilaka poželio je upravo to, da čitatelj sa Šri Lanke koji u bliskoj budućnosti posegne za njegovom, netom nagrađenom knjigom Seven Moons of Maali Almeida, ne razumije. Da u roman ne učitava politički kontekst i ne traži u njemu ključ za bolji pogled u svakodnevicu, već da mu pristupi kao djelu znanstvene fantastike.

Najbolji odgovor na pitanje što znači biti živ dao je šrilankanski pisac Shehank Karunatilaka

Težnja nije neobična uzme li se u obzir da roman, u kojem je žiri pod predsjedanjem bivšeg ravnatelja The British Museuma Neila MacGregora prepoznao „začudnost i ohrabrenje, nježnost, smijeh, odanost i ljubav“ i zato ga proglasio laureatom nagrade Booker, govori o jednom od najmračnijih razdoblja šrilankanske povijesti, građanskog rata. Smještena u 1989, priča naslovnog protagonista, ratnog izvjestitelja, zatječe mrtva, dok u zagrobnom uredu za izdavanje viza nastoji osigurati kartu u određenom smjeru. Na raspolaganju mu je sedam mjeseci za kojih mora razriješiti misterij vlastite smrti i pomoći u pronalasku i razotkrivanju brutalnih, nelagodnih ratnih fotografija. Njihovo bi izviranje na svjetlo dana moglo ozbiljno prodrmati, ali i osvijestiti javnost u ratom uništenoj zemlji.

MacGregor se, dodjeljujući nagradu, zapitao i jesu li uzbuđenja i fantazije fikcije doista potrebne svijetu u trenutku kad svjedoči svakodnevnim ratnim strahotama, društvenim previranjima i političkim slomovima. Treba, zaključio je, jer „paradoksalno, upravo takve situacije autorima daju novu oštrinu omogućujući im „da podrobnije istraže što danas znači biti živ“. Iako si to pitanje u svojim ostvarenjima postavlja svaki od finalista (NoViolet Blawayo s romanom Glory, Claire Keegan sa Small Things Like Those, Percival Everett s The Trees, najstariji finalist Bookera svih vremena, 88-godišnji Alan Garner s Treacle Walker i hrvatskoj publici dobro poznata Elizabeth Strout s Oh William!) Karunatilaka se odgovoru najviše približio upravo koračanjem stazom zagrobnog života. Neobično za temu, ali ne i za književnu tradiciju Šri Lanke, roman je prožet humorom koji autor u medijskim istupima opisuje kao „obrambeni mehanizam i način za suočavanje sa surovom svakodnevicom na Šri Lanci“. Poznavatelji njegova opusa o tome su se mogli osvjedočiti u debitantskom, 2010. objavljenu romanu Chinaman: The Legend of Predcep Mathew, dok će ostale uvjeriti brojni prijevodi i porast naklade što ih najvažnija britanska nagrada donosi laureatima.

Teško je, naravno, predvidjeti hoće li Shehan Karunatilaka dosegnuti uspjeh svojeg prethodnika i dosad jedinog šrilankanskog bukerovca Michaela Ondaatjea, čiji je Engleski pacijent, osim zvjezdanog statusa, dočekao i filmsko oživotvorenje, kao što je teško predvidjeti smjer kretanja u književnosti i nakladništvu. Kod drugog je sigurno da eru velikih carstava zamjenjuju nezavisne produkcije (i pobjednički je roman objavljen u jednoj takvoj, londonskoj kući Sort of Books). A književnost? Kako je u govoru uoči proglašenja kazala turska književnica Elif Shafak, ona će ostati naše „posljednje utočište, posljednje demokratsko mjesto za slobodu govora, koja je za pisanje nužna koliko i disanje za čovjekovu biologiju“. Naravno, ni jedno od toga ne osvještavamo dok nam ta nasušna ljudska prava ne pokušaju oduzeti. Stoga, zaključila je Elif Shafak, „danas više nego prije moramo ulagati u prostore kulture, podupirati knjižnice, promicati različitost, raznolikost i demokraciju i prisjetiti se važnosti i moći pripovijedanja.“