Annie Ernaux ili čitanje života

Vjerojatno nitko ne bi kod nas spominjao normandijski grad Yvetot da nije u njemu odrasla i školovala se nova književna nobelovka. Francuska spisateljica Annie Ernaux (1940) rođena je početkom Drugoga svjetskog rata u mjestašcu Lillebonne u unutrašnjosti te sjeverne primorske pokrajine poznate po samoubilačkom iskrcavanju saveznika 1945. na plaže Atlantika, što je bilo presudno za ishod i kraj rata. Annie je tada imala pet godina. Do kraja srednje škole živjela je u obližnjem Yvetotu, gdje su njezini roditelji držali mali kafić i dućan mješovite robe iznad kojeg su i stanovali. To je do odlaska na studij u Rouen bio prostor koji će igrati veliku ulogu u njezinim prvim romanima.

Početkom šezdesetih i ja kružim tom obalom na kojoj još postoje ostaci njemačkih bunkera. Obilazim Normandiju, pa tako i Yvetot, jer radim – radi učenja jezika – u lokalnoj agenciji za oglašavanje u Rouenu, glavnom gradu pokrajine poznatu po tome što se u njemu rodio i živio Gustave Flaubert. Kako se moj posao sastojao od lijepljenja reklama na staklene izloge dućana i gostionica diljem regije, jedna je od njih mogla biti i ona iz romana. U to doba Annie Ernaux već studira u Rouenu. Gotovo vršnjakinje, obje studentice, možda smo se tamo negdje i srele, a da se nismo poznavale, no putovi će nam se zahvaljujući književnosti ukrštavati tijekom života. Bila je na programu mojih predavanja iz francuske književnosti na Filozofskom fakultetu još prije prvih prijevoda njezinih romana u Hrvatskoj, a devedesetih se o njoj već pišu prvi diplomski radovi.

Ilustrirao Niklas Elmehed / Nobel Prize

U tim ranim šezdesetima, u tmurnom Rouenu, gradu na ušću Seine u ocean, poznatu po „šumi crkvenih zvonika“, mlada Annie već razmišlja o pisanju. Možda upravo zbog Flauberta, za kojeg kaže da joj je bio „prvi učitelj“. A već i činjenicu da je on pisao o Yvetotu doživljava kao njegov tajni znak: „Kada bih išla na fakultet, u Rouenu, i kad bih hodala starim crnim ulicama doslovce napučenim Flaubertovim pisanjem, bilo mi je kao da je sve to što vidim, ta stvarnost, već na putu da se preobrazi u riječi moje buduće knjige.“

Život kao takav: autofikcija

Početni impulsi za pisanje očekivano su autobiografski – prve teme i motivi tako česti kod većine autorica jesu povratak u djetinjstvo, odrastanje, odnos s roditeljima, posebno s majkom (romani Jedna žena, Mjesto), zatim siromaštvo i poslijeratna oskudica, ali i otuđenje od okoline kao problem vrijednosti koje djevojka više ne dijeli sa svojim praktičnim i neobrazovanim roditeljima. Kasniji romani prate i nadalje pojedine biografeme iz stvarnog života, govore o društvenim razlikama među djecom u školi, o prvom seksualnom iskustvu (Djevojačke uspomene), o prekidu trudnoće (Događaj), o braku bez strasti, o razvodu, djeci, selidbama (Godine), o neslućenom ljubavnom zanosu (Samo strast), o smrti oca i sestre, majčinoj bolesti, osamljenosti... No uvijek i iznad svega osjeća se kako u tim prisjećanjima lebdi trajna želja za pisanjem još prije nego što je studij književnosti povezao buduću spisateljicu s visokom kulturom i stvaralaštvom, omogućio joj bijeg iz skučenosti prvobitne egzistencije i učinio od nje „klasnog prebjega“. Ta socijalna mobilnost i vertikalna dijaspora protočni je motiv i središte gravitacije njezina pisanja.

„Ako do svoje dvadesetpete ne ostvarim ono što sam sama sebi obećala, ubit ću se.“ (Godine)

Sličnu rečenicu jednom je izgovorila mlada Marguerite Duras u okupiranom Parizu. Kad ona objavljuje svoju prvu knjigu, Annie Ernaux tek dolazi na svijet: mogla bi joj biti kći. No pisanje ih obje neumorno progoni, opsesivno, neizbježno, čak i dok se nalazi još „na čekanju“:

„Čini joj se da joj se za petama sama od sebe piše neka knjiga, ona samo treba živjeti – no ondje nema ničega.“ (Godine)

U povezivanju s visokom kulturom i književnom tradicijom Annie Ernaux vidi odskočnu dasku za ono što mladi pisac Didier Eribon, koji bi joj mogao biti unuk, još i danas smatra svojom šansom prebjega, spasom od socijalne i rodne frustracije. U početku nesvjesna, motivacija za pisanje dolazi najprije iz osjećaja stida i niskog samopoštovanja, a potom i zbog krivnje što je napustila roditelje, što ih se na neki način odrekla. Poslije se tomu pridružuje i opći osjećaj da je „lijeva misao“ politički zakazala, ali i emotivan dug prema djeci koja nisu zapravo našla sebe.

„Pišemo zbog toga što smo iznevjerili“, kaže ona, i to roditelje, okolinu, zavičaj, književnost, univerzalne vrijednosti i same sebe. Za Annie Ernaux životni cilj nije samo klasni transfer, lijepe stvari, dostupnost kulture, kupnja kuće u okolici Pariza, nego je to prije svega vlastita sloboda kao put koji joj je pokazala Marguerite Duras. Emancipacija je ključni diskurs epohe kao pobuna protiv konvencija i licemjerja društvenih normi: antikolonijalizam, antirasizam, studentski pokret ‘68, moderni feminizam, tzv. seksualna revolucija znak su vremena u hladnoratovsko doba. Akademski studij za žene i dostupnost zaposlenja donose pak rastrganost između obitelji i profesije. Najčešći topos buduće ženske književnosti jest upravo cijena osvajanja te osobne slobode. Kod Annie Ernaux ona se kombinira s kolektivnom biografijom, s uvidom u nagle društvene i ekonomske promjene, s kritičkim promišljanjem općeg razvoja, s prelijevanjem segmenata iskustva u kontinuitet pisanja. Ono je važno zbog osvajanja osobnog i rodnog identiteta: iz njega crpi energiju za slobodu bez iluzija, za rad na sebi i vlastitom pismu a da joj nitko ne određuje život.

Simbolički potencijal zbilje: metafikcija

„Kolebale smo se između dva diskursa – onih koji su promicali jednaka prava muškaraca i žena i napadali patrijarhat, i onih koji su davali prednost svemu ženskomu: mjesečnici, dojenju i kuhanju juhe od poriluka... No prvi smo put vlastiti život vidjele kao pohod na slobodu i to je štošta mijenjalo. Osjećaju da su žene prirodno manje vrijedne je odzvonilo.“ (Godine)

Tako eksplicitan feminizam nije rijedak u opusu Annie Ernaux, ali obično je on više pozadinski, opredmećen i performativan: to je diskurs sedamdesetih i osamdesetih, kad se zaista činilo da se svijet mijenja i da ženska književnost nužno znači prekid s tradicijom. No pokazalo se da i ta diverzija ima svoje modele u kontrakulturnom nasljeđu književnih avangardi (romantizam, modernizam). Tzv. „žensko pismo“ zapravo je više pitanje poetike nego roda: ono je pjesničko, emotivno, simboličko, ali ujedno činjenično i konkretno. Koristi se raskrčenom cestom prethodnika, no traži svoj još neutaban put zapretan debelim slojem šutnje i akulturacije. Ono se rađa iz potrebe historizacije vlastite prešućene povijesti preko drugačije estetike koja traži svoj oblik i jezik, svoj glas. Annie Ernaux zacijelo nije dobila Nobela zbog promicanja modernog feminizma u književnosti u vrijeme dok on još nije bio mainstream, ali joj ono srećom nije ni naškodio. Zavrijedila ga je zbog etičke i poetičke angažiranosti svog pogleda na svijet iz autobiografske perspektive kojom je nastojala dati „osobnu dimenziju povijesti“ u pola stoljeća preobrazbi društvene zbilje i kolektivnog pamćenja na Zapadu. Nastojanjem da nađe način kako da se pojedinačna i rodna povijest upišu u Povijest, a da time ne gube na istinitosti, dojmljivosti i gotovo dokumentarističkoj preciznosti kojoj se divila kod Flauberta.

U kvadrantu koji možemo zamisliti kao stvaralaštvo Flauberta, Prousta, Marguerite Duras i Annie Ernaux vidljivo je da oni imaju dosta toga zajedničkog. To su uostalom pisci koje ona sama smatra srodnicima i često ih spominje, izravno ili u aluzijama upravo zbog prelijevanja života i pisanja, fikcije i metafikcije, po ugledu na najveću metanaracijsku kroniku svih vremena, na genijalno Traganje za izgubljenim vremenom. Ali i na cijeli opus Durasove, koji je uvijek brižno skrivena alegorija pisanja, dok je Annie Ernaux više zaokupljena društvenom kritikom kroz prizmu vlastita života, za razliku od prividno mnogo objektivnijeg Flauberta, koji navodno nikada ne kaže „ja“ (osim kad se presvlači u gospođu Bovary!). I kod Annie Ernaux metonimija je na putu da postane opredmećena metafora, a likovi su i tipovi i koncepti istodobno, kao i kod tog najvećeg realističkog majstora stila. Dva genijalna francuska pisca 19. i 20. stoljeća odražavaju se u rukopisu dviju iznimnih predstavnica ženskog stvaralaštva u Francuskoj. Svima je zajedničko majstorsko „pjeskarenje“ stila, savršenstvo sklada forme i sadržaja, suspregnutost emocija i istinitost misli, nesmiljena iskrenost prema sebi i drugima. Zajednički im je nujni pesimizam razočaranih idealista koji traže smisao u pisanju: ono povezuje kao ethos, kao mudrost, kao treća dimenzija, vrijeme, prostor i ljude, prebacuje most preko ponora, drži svijet na okupu.

Nobel je zacijelo plemenita nagrada kako to već ime sugerira, i odgovorna, bez obzira na njegovu neizbježnu politiziranost. Annie Ernaux ju je zaslužila zbog prepoznavanja i kreiranja predugo zatajivane ženske kulture i svjetonazora što ih je generaciju prije u svjetskim razmjerima inaugurirala njezina slavna prethodnica. Druga polovica 20. stoljeća doba je povijesnih, političkih, rodnih i inih tranzicija koje traju sve do danas. No za Annie Ernaux pisanje je dio njezine umjetničke vjere u djelotvorni altruizam, potreba za kritičkim promišljanjem društva i poticaj samorazumijevanju čovjeka, ne samo žene, u duhom oskudnim vremenima modernoga barbarstva. Između iznimnosti bivanja svakog pojedinca i općeljudskih obrazaca nalazi se tijesan i duboki procijep. U propitivanju tog međuprostora što nas odvaja jedne od drugih, ali i povezuje sa sudbinom ljudske vrste, nalazi se šansa za „život s mišlju“, šansa za književnost kao čitanje života.