Život u bljeskovima

Do 1974. David Bowie već je zaradio status tajanstvene, gotovo bizarne medijske pojave. Stoga će se u prosincu te godine, najavljujući publici neobičnoga, mršavog, blijedog i očito omamljena gosta narančasto obojene kose, američki televizijski voditelj Dick Cavett retorički zapitati: „Tko je on? Što je on? Odakle dolazi? Je li on stvorenje neke strane sile? Je li jezovit? Je li opasan? Je li pristojan? Pametan? Stvaran? Ponaša li se lijepo prema svojim roditeljima? Je li lud? Ili zdrav? Muškarac? Žena? Robot? Što je to?“

Dawid Bowie – čovjek s tisuću maski

Dame i gospodo, David Bowie.

Kad je prije pet godina redatelj Brett Morgen počeo rad na filmu Moonage Daydream, pred sobom je imao drukčiji problem: kako iz nepregledna obilja materijala o Bowieju – iz poplave glazbe, koncertnih i filmskih nastupa, videoklipova, intervjua i brojnih izjava – izvući ono što će stvoriti kakvu-takvu zaokruženu sliku o fascinantnoj polustoljetnoj karijeri? Kako, drugim riječima, snimiti koherentni dokumentarni film o Davidu Bowieju?

Morgen je problem riješio tako što uopće nije snimio dokumentarni film, nego „halucinogenu posvetu“ velikom umjetniku. Projekt je autorizirala Bowiejeva obitelj, koja je redatelju otvorila privatnu arhivu s mnoštvom neobjavljena materijala, ali Morgena nije zanimao „klasičan“ rokumentarac iz najmanje dva razloga. Prvo, o slavnom pjevaču već postoji obilje dokumentarističke građe – na primjer, hvaljena BBC-eva dokumentaristička trilogija Five Years te, još prije, Cracked Actor iz 1975.

Još važnije, Morgenov redateljski senzibilitet ne trpi pravila, što je očito iz njegovih prethodnih dokumentaraca o Nirvani (Montage of Heck) i Rolling Stonesima (Crossfire Hurricane). Zato smo umjesto enciklopedijski posložene pripovijesti dobili neku vrstu audiovizualnog iskustva u bljeskovima. Presudna razdoblja Bowiejeve karijere redatelj je razbio u milijun komadića, a potom ih je rearanžirao i podložio glazbom koja pršti iz svih pukotina – glam rock, plastični soul, apstraktni ambijentalni instrumentali, synth pop, kantautorska akustika, pop-funk, distopijski rock and roll-futurizam… sve je tu.

Taj postupak očit je nakon prvih kadrova, popraćenih remiksanom inačicom teme Hallo Spaceboy iz ‘95. – komadom industrijskog rocka koji ostavlja dojam ritmičke poticajnosti i samotne sjete. Kad se redatelj poslije vrati istoj skladbi, kontekst je posve izmijenjen. S druge pak strane, Moonage Daydream završava repetitivnim, skupnim hipijevskim refrenom iz pjesme Memory of a Free Festival iz 1969: „sunčani stroj pada / i imat ćemo zabavu“. I tu je kraj, preostaje samo Starman i odjavna špica.

Ono što se događa između teško je opisati. Dakako, sama selekcija pjesama Morgenu je bila poseban izazov. Zato ih je odabrao mnogo, pri čemu je njihove komadiće ili prepoznatljive fraze višestrukim rezovima „rekontekstualizirao“ i uklopio u ostatak cjeline. Dosad neobjavljen materijal oduševit će tvrdokorne obožavatelje – primjerice, 1973. na nastupu u londonskom Hammersmith Odeonu, Bowieju se pridružio Jeff Beck u kombiniranoj izvedbi The Jean Genie i klasika Beatlesa Love Me Do.

Posve opravdano, filmom dominiraju skladbe iz najkreativnijeg razdoblja (1969–1980): uz ostale Space Oddity, Cracked Actor, Heroes te autoreferencijalna Ashes to Ashes, u kojoj Bowie gorko podsjeća da je „bojnik Tom bio narkić“. Neke su dobile istaknutije mjesto – apokaliptičnoj Rock ‘n’ Roll Suicide iz 1972. (možda najboljem Bowiejevu trenutku uopće) suprotstavljena je banalna Modern Love – zvučna ilustracija Bowiejeva iskrena priznanja o činjenici da u samotnoj, ali komercijalno uspješnoj eri 1980-ih „nije postigao nikakav umjetnički rast“.

Moonage Daydream će prije svega biti zanimljiv vojsci najupućenijih Bowiejevih sljedbenika koji shvaćaju da je život njihova junaka najbolje promatrati kao niz prijelaznih razdoblja od kojih svako vodi novom i još manje istraženu teritoriju. „Najveća greška naše civilizacije ogleda se u tome što nije bila kadra prihvatiti kaos“, pojašnjava glazbenik čiji je glas provodna nit filma. Bowiejevu uzbudljivu avanturu Morgen prikazuje „maksimalistički“: kao zaglušujuće glasnu, post-psihodeličnu eksploziju zvukova, boja i vizija.

Umjesto da javnosti izlaže sebe i vlastite emocije, inovativni je glazbenik sedamdesetih usavršio genijalan trik: kreirao je zagonetne maske, „likove“ kojima je udahnuo život i gurnuo ih pred gladnu publiku – samotni astronaut (Major Tom), Ziggy Stardust, „vitki bijeli vojvoda“ – sve dok u drugoj polovici istog desetljeća nije otišao u Berlin kako bi se ondje izgubio u siromašnom urbanom mnoštvu kojemu je svejedno jeste li celebrity s drugog planeta ili običan čovjek.

Crpeći nadahnuće iz prave realnosti, Bowie je stvarao paralelnu. Bio je to inspirativan mikrosvemir iz kojeg je slobodnije mogao promatrati Zemlju, kako bi iz njezina kaotična vrtloga, iz glazbe (od Coltranea do njemačke elektronike), filmova (od Metropolisa Fritza Langa do Kubrickove Paklene naranče), literature (Burroughsova „tehnika rezanja“, Kerouacov klasik Na cesti), slikarstva, filozofije, egzotičnih geografskih lokacija i nekonvencionalnih osobnosti, mogao modelirati novi „kontekst“ i tako pokrenuti novi umjetnički ciklus. Jer umjetnost je stvar potrage, kaže.

Kad lucidnoj novinarki potvrdi da je sebe koristio kao (slikarsko) platno ili pak da je sebe smatrao „sakupljačem ideja“ koji se namjerno dovodi u opasne situacije samo kako bi provjerio može li se s njima uspješno nositi, bolje da mu povjerujete. Morgen sve prepušta Davidovim zapažanjima, rijetko se obazirući na biografske fakte, godine, ili pak bliske suradnike i partnere. Iznimka je Brian Eno te supruga Iman, koja će korjenito izmijeniti umjetnikov stav prema ljubavi.

„Svi ljudi, bez obzira na to tko su, na kraju požele da su život cijenili više“, čujemo introspektivno raspoloženog Bowieja. „Bitno je ono što učinite s vlastitim životom, a ne to koliko vam je vremena preostalo“. Doista, ako netko nije protratio nijedan dan života, to je čovjek koji je pao na Zemlju i promijenio njezin kulturni krajolik. Ako je Morgenu bio cilj dokazati tu jednostavnu činjenicu, uspio je. Napokon, pod tvrdim oklopom kozmičke pop-zvijezde, Ziggyja Stardusta, Starmana ili Spaceboya, uvijek se krilo inteligentno, hipersenzibilno ljudsko biće.