Vrhunski kulturolog i renesansni intelektualac

Matica hrvatska komemorativnim se skupom 11. listopada oprostila od akademika Viktora Žmegača, istaknutoga hrvatskog germanista svjetskog glasa, povjesničara književnosti i muzikologa, redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Prema riječima predsjednika Matice hrvatske Mire Gavrana, bio je to trenutak zahvalnosti čovjeku koji nam je darivao svoju kreativnost, lucidnost, autorsku i profesorsku darovitost.

Omiljeni Matičin autor

Žmegač je bio Matičin omiljeni autor i suradnik, Matica mu je objavila jedanaest knjiga, a bio je i dugogodišnji kolumnist Vijenca, stekavši najširu moguću popularnost u kulturnim krugovima. „Postao je ne samo omiljenim nego i najtiražnijim autorom Matice hrvatske, što je fascinantno znademo li da je riječ o čovjeku koji nije pisao fikciju, nego teoretske tekstove. U tim godinama postao je on istinski prijatelj Matice hrvatske, kome se radovao svaki djelatnik u ovoj kući. Postao je autor čije nove knjige s nestrpljenjem iščekuju matičari i ljubitelji književnosti i umjetnosti“, rekao je predsjednik Matice hrvatske i dodao da je akademik Žmegač neizmjerno volio svoju obitelj i to je javno iskazivao, ali je volio i Maticu hrvatsku, a ni to nije skrivao.

 „Fascinirao me time koliko je bio posvećen pisanju tekstova za naš Vijenac sve do posljednjeg trenutka. Unatoč visokim godinama i narušenu zdravlju, njegova ljubav prema pisanju i umjetnosti, a time i prema samome životu, bila je zadivljujuća. Doista je do posljednjeg trenutka ostao posvećenik pisane riječi. Hvala dragom Bogu da ga je hrvatska kultura imala i da nas je na predivan način svojim tekstovima i predavanjima povezivao sa sveukupnom europskom kulturom, a ponajviše s njemačkom kulturom, umjetnošću i književnošću. Uvjeren sam da će dosezi njegova duha ostati trajnom vrijednošću kojoj ćemo se s radošću vraćati i kojom ćemo se nadahnjivati i u budućnosti“, rekao je Miro Gavran.

Istodobnost neistodobnoga

Akademkinja Dubravka Oraić Tolić prisjetila se svoje više od trideset godina duge suradnje sa Žmegačem, koja je postupno prerasla u prijateljstvo. „Rijetka je čast i povlastica bila osobno poznavati, susretati i slušati znamenitoga profesora, učiti na njegovim predavanjima i napajati se idejama i znanjima zapisanim u njegovim knjigama. Te su se knjige čekale, one su se čitale, kupovale, mirisale, čuvale i darivale. A što je vrijeme više odmicalo i knjige se množile, na hrvatskome jeziku njih dvadeset i jedna, svaka zanimljivija i ljepša od prethodne, od kojih neke imaju i do tisuću stranica, njihov je autor postajao sve opušteniji, sve srdačniji, sve nasmijaniji. Zračio je zadovoljstvom i mirom čovjeka koji ima svoju misiju i zna da ju je ispunio“, kazala je akademkinja Oraić Tolić, koja je dala osvrt na Žmegačeva djela. Po njezinim riječima, u temeljima Žmegačeve književne, a zatim i kulturne povijesti, jest shvaćanje povijesnog razvoja prema kojem u općoj povijesti postoji napredak, a u povijesti književnosti i umjetnosti nema napretka, već samo mijene, čime sve pojave u književnosti i umjetnosti postaju istodobne, pa Žmegača u humanistici zanima istodobnost neistodobnoga. To je bilo ishodište Žmegačeva asocijativnoga kulturološkog esejizma koji će omogućiti „razlistavanje njegove goleme erudicije i čudesnoga pamćenja svih područja i segmenata europske kulture“.

Dosezi duha omiljenog Matičina autora Viktora Žmegača ostat će trajna vrijednost kojoj ćemo se u budućnosti vraćati / Snimio MIRKO CVJETKO

„Jedinstvenu pojavu i fenomen Viktora Žmegača čine zapravo dva Žmegača: rani i kasni Žmegač, Žmegač profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Žmegač autor Matice hrvatske, Žmegač vrhunski znanstvenik o književnosti i Žmegač vrhunski europski kulturolog. Oba Žmegača čine jedinstveni duhovni fenomen renesansnoga intelektualca svestranih znanja, interesa i neutažive volje za novim spoznajama kakva hrvatska kultura nije imala, a teško bi se našao i u svijetu. Cijela Matičina žmegačijana odaje strast velikoga kulturnog eurofila koji nas je obdario tisućama podataka i zasuo vatrometima enciklopedijskoga znanja, osobnih uvida i elegantnih rečenica“, rekla je akademkinja Oraić Tolić.

Žmegač kao literatura generacijama studenata u Njemačkoj

Marijan Bobinac govorio je o Žmegačevim zaslugama za germanistiku i ugledu koji je uživao u germanističkim krugovima u Njemačkoj i svijetu. Njemački filolozi smatrali su ga relevantnim i ravnopravnim sudionikom suvremene rasprave u njemačkoj nacionalnoj filologiji, što je rijedak privilegij za filologe koji su se afirmirali u drugim nacionalnim tradicijama. „Ta se činjenica najbolje može pokazati na Žmegačevu nedvojbeno središnjem germanističkom projektu, na čuvenoj povijesti njemačke književnosti od 18. stoljeća do naše suvremenosti, Geschichte der deutschen Literatur vom 18. Jahrhundert bis zur Gegenwart, monumentalnom književnopovijesnom djelu u šest svezaka koje je – uz Žmegačevo vodstvo i u suradnji s vodećim tadašnjim njemačkim, austrijskim i švicarskim stručnjacima – nastalo potkraj 1970-ih i početkom 1980-ih godina. Među više usporedivih projekata te vrste Žmegačevo se djelo pokazalo najuspješnijim, tako da su u sljedećim desetljećima za njim posezali i sveučilišni profesori i studenti i ljubitelji književnosti, i to ne samo u zemljama njemačkoga govornog područja ili u Hrvatskoj nego i diljem svijeta.

Velik uspjeh Žmegačeve povijesti njemačke književnosti ponajprije se temeljio na iznimnoj znanstveno-metodološkoj utemeljenosti s jedne i na pojmovnoj jasnoći i pristupačnosti njegova načina pisanja s druge strane. No Žmegačev se književnopovijesni pristup nikako ne ograničava samo na socijalnopovijesne, odnosno kulturnopovijesne karakteristike istraživanoga književnog korpusa. Znalački tumačeći općepovijesni kontekst, Žmegač je podjednak naglasak stavljao i na pitanja književne forme i na poetičke premise književnih opusa ili pak čitavih književnih epoha.

Posebno je važna njegova spoznaja o navlastitom životu književnih tradicija što se nerijetko same reproduciraju, bez obzira na konkretne datosti društvenoga i psihičkog okružja. U tom izbjegavanju jednostranog naglašavanja nekoga od tih dvaju uporišta književne historiografije, u podjednakom fokusiranju na socijalnu povijest i na poetičke koncepcije autora i razdoblja, ali isto tako i u univerzalnoj naobraženosti, znanstvenoj inovativnosti i svojstvenome jezičnom stilu, bitnim odlikama njegovih knjiga i studija, valja tražiti iznimnu vrijednost i originalnost Žmegačeva književnoznanstvenog rada, a ujedno razloge njegove iznimno uspješne recepcije u zemlji i inozemstvu“, kazao je Bobinac.

Spomenuo je i druga Žmegačeva djela posvećena njemačkoj književnosti i kulturi, među kojima i Od Bacha do Bauhausa iz 2007., prikaz njemačke kulture posljednjih triju stoljeća, no zapravo prikaz cjelokupne povijesti jedne od najvećih svjetskih kultura. Bobinac je istaknuo Žmegačevu pripadnost Zagrebačkoj stilističkoj školi, neformalnoj skupini hrvatskih književnih znanstvenika nastaloj u 1950-im godinama, usmjerenje u kojem se ranije dominantni imanentistički metodološki pristupi prepleću sa sociološki i socijalnopovijesno inspiriranim istraživačkim metodama. Dokaz toga njegova je doktorska disertacija o glazbi u djelu Thomasa Manna iz 1959, gdje se jasno naznačuje autorov muzikološki interes, koji će se s vremenom šire artikulirati i u brojnim drugim glazbenopovijesnim i glazbenoteorijskim studijama. „Viktor Žmegač, ponikao u zagrebačkom krugu književnih znanstvenika, svojim je djelovanjem pronio glas o hrvatskoj germanistici i hrvatskoj znanosti o književnosti diljem svijeta i u znatnoj je mjeri pridonio njezinoj reputaciji. Dugi niz godina u vrhu europske književne znanosti, Žmegač je pripadao i onom krugu hrvatskih znanstvenika koji su na svome području neupitan svjetski autoritet. Svojim će djelom zasigurno ostaviti jedan od najdubljih pečata u hrvatskoj filologiji 20. stoljeća“, rekao je Bobinac.

Tajna u umijeću pripovijedanja

Svjetlan Lacko Vidulić prisjetio se Žmegača kao briljantna retoričara, i na hrvatskom i na njemačkom jeziku, kao i vrsna stilista. „Tajna Žmegačeva stila nije samo u redukciji: u rahlome tkanju, u izbjegavanju hermetične terminologije, u odustajanju od uobičajenoga znanstvenog aparata koji čitatelje zasipa bilješkama uz tekst. I kao govornik i kao pisac, Žmegač je s lakoćom pridobivao publiku, a tajna je u umijeću pripovijedanja. Homo narrans postupno se otvarao publici, u radovima na obama jezicima, ali napose u opusu na hrvatskom jeziku nastalu u ovome stoljeću. Njegovu okretnom stilu pridonose i drugi mikrostilistički efekti: retoričke poante (aluzije, humor, ironija), ili zahvaćanje raznih stilskih registara, pa i razgovornog stila – ali vazda u dobro doziranoj mjeri: diskretne i baš zato toliko efektne provokacije.

U knjizi Književnost i zbilja (1982), u raspravi Zbilja kao književni problem, autor nas uvodi u misaoni eksperiment: 2300. godine, nakon kataklizme, svemirska posada spušta se na bezljudnu Zemlju i upoznaje svijet preko jedinih materijalnih ostataka na koje nailazi: književnih djela Prousta, Th. Manna i drugih autora esteticističke moderne. Ova distopija uvod je u raspravu o odnosu fikcije i empirijske zbilje u kontekstu predodžbi o mimetičkom potencijalu književnosti.

Žmegač je bio i homo ludens, sklon misaonim i jezičnim igrama i eksperimentima. Bio je zaigrani znanstveni, popularnoznanstveni i književni stilist. (…) I siguran sam da će još mnoge generacije svemiraca, pa i oni iz godine 2300, pa makar to bili polupismeni radoznalci koji se spuštaju u arhive i istražuju tiskovine na egzotičnim ne-engleskim idiomima poput njemačkog ili hrvatskog jezika, siguran sam, dakle, nezaboravni Profesore, da će još mnoge generacije ljudi i svemiraca uživati u stilističkoj raskoši Vašeg opusa“, zaključio je Lacko Vidulić.