U glumačkoj profesiji sve počinje s pisanjem

Od 7. do 9. listopada u Samoboru je održan International Sound and Film Music Festival, jedan od tri najvažnija festivala filmske glazbe i zvuka na svijetu. Misija te manifestacije jest promicanje svijesti o važnosti filmske glazbe i zvuka kao nezaobilaznih elemenata filmskog djela. Ove godine festival je obilježio desetu godišnjicu postojanja, a tim su povodom najprije ljetos u Puli, a potom i u Samoboru ugošćeni dobitnici nekih od najuglednijih svjetskih filmskih i glazbenih nagrada. Među uzvanicima su bili i ugledni dizajner zvuka Scott Millan, dobitnik četiri Oscara, šest Emmyja i četiri nagrade BAFTA, te skladatelj, scenarist i redatelj Stephen Warbeck, dobitnik Oscara za glazbu u filmu Zaljubljeni Shakespeare. Festival na kojem je velikom hrvatskom skladatelju Alfiju Kabilju dodijeljena nagrada Crystal Pine za životno djelo ugostio je i glasovitog irskog karakternog glumca Ciarána Hindsa. Hinds je glumac koji je tijekom karijere dulje od četiri desetljeća ostvario niz sjajnih uloga u filmovima redatelja Stevena Spielberga, Martina Scorseseja, Paula Thomasa Andersona, Sama Mendesa i još mnogih. Na festivalu je predstavljen film Čovjek sa šeširom, debitantsko redateljsko ostvarenje skladatelja Stephena Warbecka u kojem Ciarán Hinds tumači naslovnu ulogu. On nije samo izvrstan histrion, koji je ove godine bio nominiran za Oscar za sporednu rolu u filmu Belfast Kennetha Branagha, nego je i vrlo srdačan, obziran i duhovit sugovornik koji tijekom razgovora pažljivo bira riječi.

Snimila Emica Elvedji / PIXSELL

Tatijevski humor

Gospodine Hinds, film koji predstavljate na festivalu jest komedija Čovjek sa šeširom, koju su režirali John-Paul Davidson i Stephen Warbeck. Riječ je o Warbeckovu debitantskom redateljskom projektu, koji je s Davidsonom i suscenarist filma, a skladao je i filmsku glazbu. Možete li se prisjetiti rada s Oscarom nagrađenim skladateljem filmske glazbe koji je odlučio postati i redatelj?

Srećom, Stephena sam poznavao i prije rada na ovom projektu. Tri puta smo surađivali u kazalištu, kad je Stephen skladao glazbu za predstave u kojima sam glumio, a jednom na filmu te jednom na televiziji. Iako, kad radite na filmu i televiziji, skladatelja nikad ne upoznate. Oni svoj posao obavljaju nakon snimanja, u postprodukciji. Ali kad radimo u kazalištu, skladatelj prisustvuje probama te u hodu radi na glazbi za predstavu i razvija ju. Tako da sam Stephena poznavao ponajviše preko rada u kazalištu. Upoznali smo se još prije 25 ili 26 godina u National Theatreu u Londonu, i odmah smo se dobro složili, svidjeli smo se jedan drugom. Kad smo 2019. u National Theatreu postavljali komad Translations velikog irskog dramatičara Briana Friela, Stephen mi je jednog popodneva pristupio i rekao da je napisao nešto te da bi želio da to pročitam i kažem mu svoje mišljenje. Nakon što sam pročitao njegov scenarij, shvatio sam da nešto takvo nikad prije nisam čitao. To nije bio uobičajen scenarij, s podjelom na činove, s dramom i jurnjavom. Bio je to prikaz čovjeka koji baš i ne zna što radi i kamo ide, i bio je ne samo vrlo dirljiv i human nego i vrlo zabavan. Jer tako je i u stvarnom životu, često ne znamo kamo idemo i što nas sve očekuje. Život nam se jednostavno događa, a Stephen je to prepoznao. Lik koji tumačim je čovjek bez imena i sa šeširom, on se vozi francuskom provincijom bez konkretna cilja, i to je zapravo simboličan prikaz stanja njegova uma. On je zbunjen i izgubljen, a tijekom putovanja susreće i upoznaje sve te čudne ljude, što je prikazano i na duhovit i na empatičan način. Na projekciji filma u Samoboru publika je uistinu uživala. A ja sam uživao raditi sa Stephenom.

Lik koji tumačite čovjek je bez imena. No on je i osoba koja vrlo malo govori, svega dva ili tri puta tiho kaže merci i madame. Je li bilo zahtjevno tumačiti takav lik, čovjeka, nagađamo, tragične prošlosti, koji se izražava isključivo kretnjama i izrazima lica?

Da budem iskren, ušao sam u neke godine u kojima mi učenje dijaloga postaje sve teže. Tako da mi se prilično svidjelo što za ulogu nisam morao učiti mnogo dijaloga. K tome, snimanje je počelo ubrzo nakon što sam završio s radom na kazališnoj ulozi koja je obilovala dijalozima. Rad u kazalištu u odnosu na film mnogo je ekspresivniji, morate više energije uložiti da biste priču podijelili s gledateljima. Ali na filmu kamera vam se približava i pronalazi istinu u vama. U ovakvoj priči, s obzirom da nema dijaloga kroz koje bi gledateljima otkrili kako se osjećate, uistinu morate uroniti u same sebe i emotivno biti ta osoba u određenom trenutku i na određenom mjestu. Morate na najbolji način što možete reagirati u određenim situacijama, da bi gledatelji kroz govor vašeg tijela i kroz vaš pogled shvatili o čemu razmišljate i što osjećate.

Komika u filmu uglavnom je tjelesna, temelji se na fizičkim gegovima i neverbalnom humoru. Film sam na neki način doživio kao posvetu velikom francuskom redatelju i komičaru Jacquesu Tatiju i njegovu tipu humora.

Već je netko rekao da je film tatijevski, ali ipak nije u cijelosti takav. Priče o gospodinu Hulotu i njegovim doživljajima krasni su filmovi, on je lik koji traga za nečim i koji na neki način zna tko je. Njemu ne nedostaje samopouzdanja u onome što čini, pa čak i kad je nespretan, kad pada i kad mu se događaju različite nezgode. U filmu Čovjek sa šeširom razlika je u tome što protagonist postaje nesiguran, on gubi tlo pod nogama. Tu je i maleni automobil koji vozi, a budući da sam ja krupan, i taj se kontrast može shvatiti kao metafora. Moj lik dopušta da ga život i okolnosti vode bez cilja, a iz toga izvire humor situacije. No to je vrlo osjetljivo područje. Ako se odveć zaigrate i pretjerate, sve može postati lažno i farsično. Ali i lice je ekspresivno, na njemu se vidi iznenađenje. To gledateljima može biti zabavno, ali oni na vašem licu moraju prepoznati i stanje protagonistova uma. Sve skupa dosta je složeno, i morate vjerovati redatelju i ljudima koji sudjeluju u snimanju. Jer ne možete suditi o sebi u takvim trenucima, vi ste lik u sceni koja mora kreirati određenu sliku i određene emocije. Tako da je to vrlo zanimljiva pustolovina.

Grubi ljudi dobre ćudi

Film slavi jednostavnost u svakodnevnom životu i, dakako, ljubav i humanost, koje se manifestiraju na različite načine. Rekao bih da slavi male životne stvari kao što su pristojan obrok, čaša dobra vina, lijepa pjesma i dobra glazba. Jesam li u pravu?

U pravu ste. Dosad sam dvaput pogledao film. Trebao je u distribuciju ići još prošle godine, ali tada je vladala pandemija i to je bilo teško izvedivo. Prvi put sam ga pogledao na zaslonu računala, a drugi put u kinu. No sad u Samoboru gledao sam ga na velikom ekranu, i odjednom sam shvatio da taj čovjek bez imena i sa šeširom uživa u hrani. On hranu konzumira na specifičan način, kao da je riba ili ptica, bilo da je riječ o inćunima ili o voću. A sva hrana koju jede ima snažan okus, inćuni, sardine, krastavci… sve u tom smislu. Mislim da je za to zaslužan scenarist, redatelj i skladatelj Stephen Warbeck, jer to je hrana kakvu on voli. Što se tiče ljubavi, nju u filmu vidimo u različitim oblicima. A vidimo i empatiju, osobito u liku koji tumačim. On jest izgubljen, ali i suosjeća s čovjekom čije je srce slomljeno. Suosjećajnost u njemu budi i lijepa pjesma, jer ga ona vraća u prošlo vrijeme. On ostalim likovima i pomaže onoliko koliko može. Privlači ga atraktivna mlada žena na biciklu, ali on je ne pokušava osvojiti, ona ga intrigira samom svojom pojavom. I pomaže joj oko bicikla. To su te male stvari, kako kažete, zbog kojih je film vrlo human. Hrana, vino, ali u malim količinama, ljubav… on uživa u životu, a ne zna što mu život donosi. To su stvari koje Stephena zanimaju, a u koje se uklapa i glazba. U filmu se čuju različite vrste glazbe koje savršeno upotpunjuju i prat protagonistovo e putovanje.

Ove ste godine bili nominirani za Oscar za sporednu ulogu u biografskoj drami Belfast redatelja Kennetha Branagha. Taj se film temelji na njegovim doživljajima iz djetinjstva u Belfastu, tijekom zbivanja znanih kao The Troubles, u kolovozu 1969. No i vi ste Irac, rođeni ste i odrasli u Belfastu, pa ima li sličnosti između vašeg djetinjstva i djetinjstva Kennetha Branagha?

Ima mnogo sličnosti u načinima na koje smo odgajani kao djeca. Mnogo ljudi ne zna da je Kenneth Branagh rođen u Belfastu, jer ga doživljavaju kao iskonskog Engleza koji briljira i na filmu i na televiziji, koji je veliki šekspirijanski glumac. On je rođen 1960, a ja 1953, ali Belfast se u to vrijeme nije brzo mijenjao, bio je isti već dvadeset ili trideset godina. Imali smo dijelom ista iskustva, a kad su počela zbivanja znana kao The Troubles ja sam imao šesnaest godina, a on devet. Dok sam čitao scenarij, u potpunosti sam razumio likove njegovih roditelja, kao i bake i djeda. Podsjetili su me na članove moje obitelji, što je zanimljivo jer je on odgojen kao protestant, a ja kao katolik. Sukob u Irskoj vuče korijene od crkvenog raskola koji se zbio prije četiristo godina, ali svi pripadamo istoj kulturi i istom narodu. Tako da se u kreiranju uloge nisam morao stavljati u položaj nekog drugog, u neke drukčije situacije. To je moja kultura, iz koje sam potekao. Ljudi su otporni, grubi i tvrdi, vjeruju da su zabavni, a svakako su vrlo velikodušni jedni prema drugima. Sve to dobro razumijem, i zbog toga mi je bila velika čast kad mi je Branagh predložio da glumim u priči iz mog kraja. A dodatno mi je bilo važno što moju suprugu tumači Judi Dench, to mi je bilo golemo zadovoljstvo.

Vitez Okruglog stola

Karijeru filmskog glumca započeli ste 1981. ulogom u pustolovnoj fantasy-drami Excalibur – mač kralja Arthura, koju je režirao John Boorman. Vaši glumački partneri bili su Helen Mirren, Patrick Stewart, Gabriel Byrne, Liam Neeson i ostali, pa što vam je značilo tada kao mladom glumcu sudjelovanje u projektu koji je poslije stekao kultni status?

Da budem iskren, tada sam imao 26 ili 27 godina, a u Irskoj se nisu snimali filmovi. Mi smo Irci narod književnosti, dobrih pisaca. Narod dramatičara, romanopisaca i pjesnika. Oni najvećim dijelom čine našu kulturu. Ali tu su i plesači, tradicijski guslari i svakako glazbenici. Kad se počeo snimati taj film velikog Johna Boormana, ja sam na neki način slučajno izabran. Mislim da sam sjedio u pabu i ispijao kriglu Guinessa kad su nam prišli ljudi iz filmske ekipe. Pitali su tko sam ja, a moj prijatelj Liam Neeson odgovorio je da sam njegov prijatelj Ciarán. Kad su upitali čime se bavim, Liam je rekao da sam glumac. Nato su oni pitali jesam li dobar glumac, a on je odgovorio da nisam loš. Nakon toga sam upoznao Johna Boormana i, prije no što sam se uspio snaći, našao sam se u glumačkoj postavi filma. Tada mi se činilo da sam dospio u zemlju snova, da mi se ostvaruju dječja maštanja o glumi u filmu. Kao glumac dotad nisam imao takve želje, bio sam angažiran u kazalištu. Ali odjednom sam shvatio da sudjelujem u snimanju filma, i to s prijateljem Liamom. Istovremeno je bilo i čudno i lijepo. Glumili smo vitezove i jedan do drugog sjedili oko okruglog stola, a ponekad bismo se toliko smijali da nismo mogli snimati. Zanimljivo da smo ove godine ponovo zajedno radili, prvi put nakon četrdeset godina, i to nam je obojici bilo posebno zadovoljstvo. A na snimanju Excalibura znalo je biti i prilično uzbudljivo. Recimo, kad smo prvi put ugledali Helen Mirren u liku čarobnice Morgane, obojica smo se zamalo onesvijestili od tog prizora. Izgledala je uistinu čarobno i bili smo zapanjeni. Bila je i jako draga, a ona i Liam su nakon toga nekoliko godina bili veoma bliski. I Gabriel Byrne je izvrstan glumac, upravo je objavio i sjajnu knjigu o svom životu. Snimanje tog filma bilo je vrlo uzbudljivo, i nismo mogli ni sanjati da bi nam se takvo što moglo dogoditi.

U glumačkoj profesiji sve počinje s pisanjem, bez kvalitetnog scenarista glumci ne mogu ništa / Mislim da se shvatilo da zbog promjena koje je film doživio tijekom posljednjih dvadeset godina, zbog toga što se okrenuo spektaklu, specijalnim efektima, akciji i buci, da se putem negdje izgubilo dobro pisanje

Redatelji su najvažniji

Glumite u filmovima različitih žanrova. U komedijama poput Djevojaka s duplerice (opet s Helen Mirren) i Čovjeka sa šeširom, u humornim dramama kakva je Margot na vjenčanju, u ozbiljnim dramama poput Münchena, Bit će krvi i Šutnje. Tu su i akcijski filmovi Lara Croft – Tomb Raider i Ghost Rider: Duh osvete, kao i fantastični Harry Potter i Darovi smrti te serija Igra prijestolja. Koji žanr vam je najdraži, i zbog čega?

Da, čini se kao mnogo toga, kao da sam snimio mnogo filmova. Stvar je u tome što uistinu ne znam. Ono što znam jest da imam mnogo sreće i izvrsnog agenta koji je sposoban osigurati mi ovakav status. Osigurati mi da sam „vidljiv“, da se sastajem s redateljima u vezi s novim projektima. Ali kad navodite te filmove, osobito München, Šutnju i Bit će krvi, onda govorimo o Stevenu Spielbergu, Martinu Scorseseju i Paulu Thomasu Andersonu, a također i o Samu Mendesu u Putu do iskupljenja. Suradnja s različitim redateljima vrlo je zanimljiva za glumca, kao što je zanimljiva i njegova uključenost u pripovijedanje različitih priča. Pritom nije važna žanrovska podjela, jer može biti riječ o komediji, o drami, o fantastici ili akciji. Važan je rad s velikim redateljima koji imaju jasne autorske vizije i koji su vrlo inteligentni. S redateljima koji znaju da moraju slušati druge ljude, jer im je jasno da sami ne znaju baš sve. Navedeni redatelji nisu osobe koje vjeruju da sve znaju. Oni pozorno slušaju svoje suradnike, uvijek su svjesni drugih ljudi i čitave situacije. S takvim redateljima izazovno je raditi. S jedne strane pomalo se bojite, jer niste sigurni jeste li i koliko dorasli poslu koji vas očekuje, a s druge strane znate da morate istupiti i odraditi glumački zadatak. To je vrlo uzbudljivo. Često čak ne mora ni imati veze s konkretnim poslom, već je stvar u tome da vam se pruža mogućnost sudjelovanja u takvu kreativnom procesu, a to vas opet potiče na gledanje i upoznavanje ostalih filmova tih redatelja.

Ugledan ste filmski glumac, ali glumite i u ambicioznim televizijskim serijama kakve su Rim, Izvan sumnje, Igra prijestolja, Teror i najnovija Kim. Što mislite o današnjoj televiziji? Mnogi drže da je ovo zlatno doba televizije.

Bit ću iskren, televiziju baš i ne gledam. A razlog tomu je to što između poslova na televiziji i na filmu, kao i u kazalištu, mnogo vremena provodim radeći na dijalozima i scenarijima. Tako da ako u nekom projektu trenutačno i nisam neposredno angažiran, uvijek se pripremam za drugi projekt. A ako i gledam nešto na televiziji, to su serije koje su snimljene prije otprilike osam godina. Kad čujem da ljudi nešto hvale, zaključim da to mora biti nešto izvrsno jer se o tome govori i nakon osam godina. Kad svi intenzivno govore o nečemu što je novo i što se sinoć premijerno prikazalo, to me baš i ne zanima. Jer ono što je novo ne mora nužno biti i dobro. Ako se u tome narušavaju neke konvencije i pravila, to se može smatrati svježim i uzbudljivim. No je li uistinu tako?

Svakako da razumijem vrijednost dobro napravljena televizijskog projekta. Zanimljivo kako su nekad postojale razlike između filmskih, televizijskih i kazališnih glumaca. Ne bih rekao da se tada s prezirom gledalo na neke formate, jer bi ljudi otišli u kino ili kazalište i poslije kod kuće gledali televiziju. Danas su stvari drukčije, a mislim da je glavna razlika u pisanju, odnosno u tekstovima za određena djela. U glumačkoj profesiji sve počinje s pisanjem, bez kvalitetnog scenarista glumci ne mogu ništa. Mogu improvizirati, ali to ih neće daleko odvesti. Važni su vještina pisanja, dramska i narativna struktura kao i ritam pripovijedanja. Dakle, scenaristi su ključni. Mislim da se shvatilo da je zbog promjena koje je film doživio tijekom posljednjih dvadeset godina, zbog toga što se okrenuo spektaklu, specijalnim efektima, akciji i buci, da se putem negdje izgubilo dobro pisanje. A izgubio se i humanizam u samim pričama. Tako da su se scenaristi prebacili na televiziju. Sad se za njima sele i glumci, jer su scenariji koji im se nude sve bolji. U čitavom svijetu glumci se sve više okreću televiziji, jer ondje mogu pronaći sočne i mesnate priče. Usput poneki šiling mogu zaraditi i glumeći u filmovima.

Kao glumac aktivno djelujete i u kazalištu. Tijekom posljednjih nekoliko godina glumili ste Velikog Taticu u Mački na vrućem limenom krovu, Klaudija u Hamletu i profesora Serebrjakova u Ujaku Vanji. Što vam se više sviđa, klasično ili moderno kazalište?

Eh, to je pitanje. S obzirom da glumim i na filmu i u kazalištu, ponekad me pitaju što mi je od toga draže. Tad odgovorim da mi je draže ono u čemu u to vrijeme ne radim. Takav je život. Ali to uvijek ovisi ponajviše o tome s kim radim, pri čemu mislim na skupinu ljudi s kojima surađujem. Osobito na redatelje, jer oni određuju ton zajedničkoga posla u koji je uključeno mnogo osoba koje se moraju upoznati i prihvatiti rizik zajedničkog rada. Oni sudjeluju u zajedničkom eksperimentu, pa im se ne smije samo reći „ti napravi ovo, a ti ono“. Jednostavno je ljudima samo govoriti što trebaju raditi, ali ono što pravi redatelji moraju raditi jest nešto drugo. Oni moraju analizirati tekst, o svemu se konzultirati sa svim osobama uključenim u kreativni proces. Svi mi dolazimo s različitih strana, a redatelji moraju postići to da zajedničkim naporom stvorimo nešto živo i uvjerljivo, da izgleda kao da nas povezuje isto mjesto i isti smisao djelovanja. To je ono teško u mom poslu, ono što nije lako postići. To podrazumijeva mnogo pokušaja i pogrešaka, mnogo lutanja i kretanja ispočetka. No ponekad jednostavno morate prelomiti i uroniti u materijal, te iz njega naposljetku izvući nešto novo. Ili se pak povući i prepustiti nekom drugom da pokuša. Stvar je u međusobnom dijeljenju.

 Kad radim u kazalištu, sretan sam kad shvatim da je redatelj uspio postići ono što je trebao, jer to nije samo uspjeh za njega, nego je na korist svima nama. Posljednja je predstava koju sam pripremao Ujak Vanja, rad na njoj bio je zaustavljen tijekom pandemije, a režirao ju je Ian Rickson. On je sjajan kazališni redatelj s kojim sam imao zadovoljstvo raditi, kao i s Brianom Frielom. Frielova je drama suvremen komad, napisan 1980-ih, a govori o Irskoj tijekom 30-ih godina 19. stoljeća. To je istodobno djelo povijesne tematike, ali i moderno djelo. Ujak Vanja je klasična Čehovljeva drama, ali je također istovremeno suvremena. Obje su predstave dakle istovremeno i klasične i moderne, a meni su takve i najdraže.

Drugi boravak u Hrvatskoj

Koliko znam, ovo nije prvi put da ste posjetili Hrvatsku. Već ste boravili ovdje, a pritom ne mislim tijekom snimanja popularne TV-serije Teror. Kakve ste dojmove stekli o Hrvatskoj?

Znate, to je točno. Mislim da sam u trećoj epizodi Terora bio raskomadan, a pred kraj priče osma, deveta i deseta epizoda su snimane na otoku Pagu. Tada sam bio razočaran jer nisam imao prilike doći u Hrvatsku. Ali prije nekih 6 ili 7 godina moja supruga i ja uzeli smo nekoliko dana odmora, i odlučili smo otputovati nekamo. Ona je rekla da je oduvijek željela posjetiti Dubrovnik, a da nikad nije bila ondje. I tako smo otputovali u Dubrovnik, i bilo je fantastično. Bilo je mirno vrijeme, potkraj listopada, još je bilo dovoljno svijetlo, a nije bilo ni hladno. Nije bilo ni kao usred ljeta, s mnogo velikih brodova. Bilo je savršeno vrijeme za istraživanje maloga drevnog grada. A sad sam u Samoboru, u malom gradu blizu Zagreba. Mjesto mi se uistinu sviđa. Jučer smo nekih sat i pol šetali okolicom, i s vrha dvorca nad gradom uživali smo u pogledu kroz maglu i na grad. Potom smo posjetili crkvu te doznali za priču o nesretnoj ljubavi pjesnika Stanka Vraza i prelijepe Julijane. Razgledali smo i spomenik braniteljima poginulima u Domovinskom ratu tijekom 90-ih. Sve je lijepo, i mnogo se može naučiti o povijesti. Ja sam učio povijest u školi prije više od pedeset godina, i neke stvari znam. Ali uvijek je lijepo vidjeti konkretna mjesta i povezati ih s činjenicama. Hrvatska je gotovo uvijek bila dio nekih drugih država, Austro-Ugarske, Otomanskog Carstva… A sad sam je barem donekle uspio i osobno upoznati. Također sam veliki obožavatelj Luke Modrića, on je uistinu velik igrač.