Tko komu uzima mjeru?

„Naoko, reklo bi se da se odijelo sastoji od dva dijela, sakoa i hlača. No ta dva naizgled cjelovita dijela sastavljena su od četiri različite tkanine“, prve su riječi koje čujemo u Kroju (The Outfit, 2022), cjelovečernjem redateljskom prvencu američkoga književnika i filmaša Grahama Moorea, nagrađena Oscarom za scenarij Igre oponašanja (The Imitation Game, 2014) Mortena Tylduma, pripovijest o zbiljskom britanskom matematičaru i kriptoanalitičaru Alanu Turingu, ključnoj osobi u razbijanju njemačkih kriptografskih šifara tijekom Drugoga svjetskog rata. Središnji lik Kroja fikcijska je osoba, uglađen i dostojanstven, no razmjerno skroman britanski krojač Leonard Burling (Mark Rylance), gospodin u godinama, samac, vlasnik nevelike krojačke radnje u američkom velegradu Chicagu, u kojoj je, osim njega, zaposlena tek mlađahna prodavačica-recepcionarka Mable (Zoey Deutch), prema kojoj se odnosi brižno, zaštitnički, savjetodavno, kao prema kćeri. Uz, dakako, britanski odmak. „Da bi se iskrojilo odijelo“, ugodno nastavlja Leonardov glas što mirno, blago melodiozno, tonom staložena podučavatelja, izgovara točne, zaokružene rečenice bez viškova ili manjkova, „potrebno je učiniti 228 koraka.“

Krojač Leonard Burling kroji, izrađuje odijela, ali neizbježno je i u dodiru s organiziranim kriminalom

Izuzmemo li biografske filmove o slavnim modnim dizajnerima, kojih također nema mnogo, krojače se poprilično rijetko izabire kao igranofilmske junake, a i krojačke su radionice malokad središnja poprišta filmskih radnji. Krojač Paname (The Tailor of Panama, 2001) Johna Boormana, s Jeffreyjem Rushom, Krojačica (The Dress­maker, 2015) Jocelyn Morhouse, s Kate Winslet, Fantomska nit (Phantom Thread, 2017) Paula Thomasa Andersona, s Danielom Day-Lewisom, neki su od poznatijih, zapaženijih slikopisa o majstorima, umjetnicima igle, konca, škara i uzimanja mjere, a gotovo je samorazumljivo da se preciznost i pedantnost njihova zanimanja, sljubljeni s osjećajem za sklad, metaforički prelijevaju i u ono što ti filmovi žele svjetonazorski, mudroslovno iznijeti ili ponuditi kao misao o životu. Krojačica i Fantomska nit smješteni su, kao i Kroj, u 1950-e godine, a protagonisti Krojača Paname i Fantomske niti Britanci su, kao i Leonard.

Izvorni naslov The Outfit zgodno je, i ne slučajno, dvostrukoga značenja. Osim što znači kroj i odijelo, na engleskom jeziku odnosi se i na radnu grupu, jedinicu, organizaciju. Ovo drugo  dobiva na važnosti samim smještajem u Chicago, grad među inim poznat i po tomu što je u njemu 1920-ih godina, u vrijeme prohibicije, gangster Al Capone snažno razvio tamošnji ogranak mafijaške organizacije dobro znan i pod imenom The Chicago Outfit ili The Outfit. Krojač Leonard Burling kroji, izrađuje odijela, ali neizbježno je i u dodiru s organiziranim kriminalom od čije se zaštite ili napada u vjetrovitom gradu 1956. ne može pobjeći.

Izučivši struku u londonskom Savile Rowu, Leonard je uzorit umjetnik-zanatlija, dičan profesionalac džentlmenskih manira i ophođenja. Susretljiv i ponizan pružatelj usluga, no ljudski ravnopravan sa svakom mušterijom. Znalac vještine kojom se prikazuje slugom, a osjeća gospodarom. Uredan i dotjeran, no ne sitničav niti kićen. Njegova usvojena, uvježbana opuštena elegancija gospodina-radnika doima se prirodnom, njegova razborita razmišljanja mudro učenima i neizostavno odlično izrečenima. Osim dva eksterijerna kadra, u cijelosti smješten u Burlingovoj radnji, Kroj redateljskim pristupom prati, odnosno prisnažuje krojačevoj karakterizaciji – usporen, ali ne dosadan, blag, ali odlučan, samopouzdan, ali nenametljiv, svagda usredotočen, u odmjerenu pokretu. Scenografski, kostimografski, svjetlosno u toplim, zagasitim mahagonijima, dojmljivo zadimljena ambijentalna ugođaja prostora u kojem se i posjetitelju lako osjećati domaćim, dobrodošlim. Mark Rylance u glavnoj ulozi plijeni, kao što nas je i naviknuo.

Vrlina Kroju ne nedostaje. Sama po sebi mana nije ni svojevrsna komorna teatralnost cjeline što će se nerijetko učiniti prilagodbom kazališnog komada. Poklonici whodunita nedvojbeno će uživati u brojnim – vjerojatno ih nema baš 228, kao u izrade odijela – domišljajima, preokretima i zavrzlamama scenarija Moorea i Jonathana McClaina. No kad se nakon nekoga vremena izbistri da je riječ o djelu izraslu na tradiciji, recimo, pripovijedanja Agathe Christie, može se učiniti da je pisana konstrukcija i nakon snimanja ostala u prvom planu. Pomno izdjeljan tekst s papira, ili iz računala, nije posve preoblikovan, prekrojen u pokretnu sliku sedme umjetnosti, u drugi medij drugih obilježja i mogućnosti, nego je alatima kinematografije prepisan na ekran, dobrim dijelom ne prerastavši u filmsku čaroliju.