Sjaj bića – očuvanje Fochtove filozofske estetike

Ivan Focht rođen je 7. lipnja 1927. u Sarajevu. Otac mu je bio Josip Focht, po zanimanju privatni činovnik, a majka Sara Focht sestra sarajevskoga slikara Danijela Ozma. Osnovnu školu Focht pohađa i završava u Sarajevu 1938. Do početka Drugoga svjetskoga rata uspješno završava tri razreda sarajevske realne gimnazije, na kojoj će 1946. i maturirati. Nakon gimnazije upisuje filozofiju i ruski jezik i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 1951. diplomirao je na filozofiji. Iste je godine primljen kao asistent na Filozofski fakultet u Sarajevu na katedru za logiku, a zatim i na katedru za estetiku. Preporuku za primanje na mjesto asistenta napisao mu je tadašnji predstojnik Filozofijskoga seminara Filozofskog fakulteta u Zagrebu Vladimir Filipović. Pod vodstvom mentora Marijana Tkalčića i pred komisijom Filozofskoga fakulteta u Zagrebu u sastavu Vladimir Filipović, Rudolf Supek i Grga Gamulin, Focht je 1958. obranio doktorski rad Hegelovo učenje o odumiranju umjetnosti. Za docenta na Filozofskom fakultetu u Sarajevu izabran je 1959, za izvanrednoga profesora 1963, a za redovnoga 1968. godine. Osim toga, Focht je opetovano odlazio na studijske specijalizacije u inozemstvo pa je tako 1958. boravio tri mjeseca u Münchenu kod profesora Helmuta Kuhna, potom 1962. i 1963. devet mjeseci kao stipendist UNESCO-a u Frankfurtu, a 1967. odlazi na mjesec dana u Köln i Amsterdam.

Vasily Kandinsky, Kompozicija 8, 1923.

Focht je bio višegodišnji urednik sarajevskih časopisa Odjek i Izraz, ali i jedan od urednika edicije Logos IP-a Veselin Masleša te član savjeta nakladničkog niza Bibliotheca Encyclopediae modernae i časopisa Praxis u Zagrebu. Objavljivao je tekstove u raznim časopisima kao što su, primjerice, Naše teme (Zagreb), Delo (Beograd), Filozofija (Beograd), Forum (Zagreb), Republika (Zagreb), Pogledi (Zagreb), Pregled (Sarajevo) i Život (Sarajevo). Predavao je četiri godina (od 1959), kao vanjski suradnik, estetiku glazbe na Muzičkoj akademiji u Sarajevu i sudjelovao na mnogobrojnim javnim tribinama (npr. Književni petak i Pet minuta poslije osam). U tzv. nacionalnu mirovinu, zbog zdravstvenih problema, odlazi u veljači 1974. Umro je 20. listopada 1992. u Zagrebu.  Osim nekoliko knjiga iz područja mikologije, objavio je ove knjige iz područja filozofijske estetike: Istina i biće umjetnosti, Svjetlost, Sarajevo 1959, Mogućnost, nužnost, slučajnost, stvarnost – Hegelovo učenje o odumiranju umjetnosti, Veselin Masleša, Sarajevo 1961, Moderna umjetnost kao ontološki problem, Institut društvenih nauka, Beograd 1965, Uvod u estetiku, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo 1972, Tajna umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb 1976, Suvremena estetika muzike: petnaest teorijskih portreta, Nolit, Beograd 1980, Uvod u estetiku, 2. prošireno izdanje, Svjetlost, Sarajevo 1980, Uvod u estetiku, 3. izdanje, Svjetlost, Sarajevo 1984.

Ljepota kao ontičko
svojstvo bića

Temeljna se svrha estetike kao ontologije umjetnosti prema Fochtu tiče istraživanja strukture i načina postojanja bića umjetnosti. Polazeći od bitstvene upućenosti ontologije umjetnosti na metafiziku, Focht smatra da je ontologija umjetnosti, ponajprije zbog osjetilno-tvarnoga aspekta umjetnosti te fenomena prirodno lijepoga, donekle upućena i na tzv. prirodne znanosti. Focht stoga ontologiju umjetnosti prepoznaje i kao svojevrsnu, uvjetno kazano, poveznicu između metafizike i prirodnih znanosti. Time što zagovara ontološku funkciju umjetnosti Focht ne izjednačuje ontologiju umjetnosti s „estetičkim materijalizmom“, jer njegova estetika uključuje i osebujni „estetički objektivni idealizam“, odnosno ontološki esencijalizam (esencija prethodi egzistenciji) s formom, koja ima „objektivno-objektni“ značaj, kao navlastitim središtem. Focht nadalje i ljepotu shvaća u smislu estetsko-umjetničke egzistencije metafizičkih formi (harmonija, simetrija, jedinstvo u mnoštvu...). Ljepota je u konačnici ontičko svojstvo kako umjetničkih tako i prirodnih bića (sjaj bića). Zato je prema Fochtu osnovna razlika između umjetničkih i prirodnih bića u tome što umjetničko biće, osim ontičko-osjetilnoga momenta, sadrži i gnoseološki ili predmetno-spoznajni aspekt.

Polazeći od filozofijsko-estetičkih promišljanja Nicolaia Hartmanna i Romana Ingardena (strukturna slojevitost estetskoga predmeta), za Fochta je umjetničko djelo sklop ili jedinstvo materijalno-fizikalnoga (materijal, neposredni podražaji, ton, boja, linija, riječ), predmetno-prikazivačkoga (tematika, sadržaj, interes za fabulu, izraz, znakovi, simboli, metafore) i duhovno-metafizičkoga (specifičnost formalnih relacija i arhitektonika djela, osjećaj imanentne nužnosti, doživljaj umjetničkog u umjetnosti i ontičkoga srodstva, harmonija, simetrija, ritam, proporcija, jedinstvo u mnoštvu) plana. Pritom duhovno-metafizički plan estetskoga predmeta nije – poput predmetno-prikazivačkoga plana – irealan ili intencionalan već je u umjetničkom djelu prisutan na konstitutivan način, što znači da se poklapa s umjetničkom formom kao specifičnom sintezom materijalnih elemenata.

Duboka analiza
estetskog predmeta

Osim konstitutivne analize Focht provodi i modalnu analizu estetskoga predmeta, zato što smatra da s pomoću modalne analize možemo uvidjeti presudnu razliku (differentia specifica) između, recimo, umjetnosti i objektivne stvarnosti, odnosno između umjetničkih i neumjetničkih bića. Kategorije modaliteta, prema Fochtu, jedino u području umjetnosti postaju adekvatne i dobivaju prvorazredan ontološki značaj jer u umjetnosti nema sila koje bi djelovale izvan čovjeka i time ismijale njegove kategorije modaliteta, pa je tako u konačnici samo u umjetnosti antropos uistinu centar i tvorac morfe.

Focht razlikuje tri osnovne intermodalne umjetničke kategorije: sustvarnost (Mitrealität) kao modalitet umjetničke stvarnosti (Umjetnost govori o nestvarnim stvarima, ali je sama u svojim proizvodima stvarna, pa prema tome s objektivnom stvarnošću sustvarna.), sunužnost (Konezessität) kao modalitet umjetničko-stvaralačke slobode (Umjetnost pretvara mogućnosti u stvarnost imanentnom nužnošću) i sumogućnost (Kompossibilität) kao modalitet ostvarenosti umjetnosti u estetskom subjektu (Umjetnost je dana kao mogućnost, a da bi postala stvarnost, potrebno je da postoji mogući primatelj). Ponajprije zbog uvođenja objektivnih idealnih mogućnosti kao – po ontološkom redu – najviših umjetničko-modalnih kategorija, Fochtovo shvaćanje načina postojanja umjetnosti ima drukčiji odnosno širi smisao od semantičko-semiotičkoga razumijevanja umjetničke stvarnosti (sustvarnost) koje zastupa Max Bense.

Ivan Focht zauzima važno mjesto unutar hrvatske filozofijske baštine. Unatoč tome što je u svojoj ontologiji umjetnosti nastojao spojiti naizgled nespojivo, primjerice ontološko-estetički esencijalizam s ontološkim monizmom, Fochtova filozofijska estetika sadrži iznimna razmatranja o biću i istini umjetnosti

Drugim riječima, umjetnost prema Fochtu postoji već i u oblasti mogućnosti, a ne isključivo kao materijalizirano umjetničko djelo. Stoga je postavka o postojanju objektivnih idealnih mogućnosti umjetnosti ujedno i svojevrsna potvrda pitagorejsko-platoničkoga aspekta Fochtove estetike (npr. nečujna sfera idealnih mogućnosti glazbe).

Fochtov pak estetički objektivizam kao metodološko pristupanje umjetničko-estetskim tvorevinama (polaženje od estetskog objekta, a ne od estetskog subjekta), nije istovjetan sa znanstvenim objektivizmom. Focht naime smatra da je u umjetničkom fenomenu presudan upravo duhovno-metafizički moment, pa se time udaljava od znanstvenoga pristupanja bićima koje ne može prihvatiti da se umjetničko djelo po svojoj najdubljoj prirodi izdvaja iz realnosti unutar koje se javlja.

Među ostalim, u tome se može prepoznati, takoreći, razlog Fochtove oduševljenosti glazbom kao onom umjetnošću koja je u najmanjoj mjeri prožeta onim ljudskim (npr. glazba J. S. Bacha). S druge je strane upravo objektivistički pristup umjetnosti način s pomoću kojega se Focht – polazeći od umjetnički lijepa, preko ontologije umjetnosti, opće ontologije, filozofije prirode i prirodnih znanosti – namjeravao približiti tajni onoga prirodno lijepa. Osim toga, estetički je objektivizam moguće polazište za vrijednosnu prosudbu umjetničkih djela (tzv. umjetnička kritika). Tako primjerice djelo koje nije odmaknuto od realnoga života (npr. konkretna glazba), sukladno Fochtovoj ontologiji umjetnosti, zapravo i nije istinsko umjetničko djelo. U ontološkome pogledu, kako je već napomenuto, Fochtova estetika ima karakter esencijalizma jer polazi od postavke da umjetničko-estetske forme, preciznije objektivne idealne mogućnosti umjetnosti, imaju takoreći zaseban modalno-ontološki status. Premda umjetničke mogućnosti prema Fochtu prethode umjetničkom djelu time se ne implicira i nužnost njihove objektivacije, zato što objektivacija mogućnosti, prije svega, ovisi o estetskom subjektu.

Focht isto tako smatra da se umjetnička forma i umjetnički sadržaj zapravo poklapaju pa se stoga i ne mogu razlučiti. Umjetnički sadržaj proizlazi, naime, izravno iz umjetničkih formi i to kao samostalna struktura, tj. kao posebna duhovna atmosfera, takoreći aura, štoviše kao emotivni štimung umjetničkoga djela. S druge se strane izvanumjetnički sadržaj, i to uz pomoć tzv. izvanumjetničkih formi (artikulacija građe), konstituira oko neke tzv. konkretne teme ili intencionalnoga predmeta o kojem djelo govori. Teza o proizlaženju sadržaja iz forme ukazuje na utjecaj kako Hanslickove estetike glazbe tako i Hegelove spekulativne dijalektike na Fochtovu estetiku. Po Fochtovu uvidu, forma shvaćena kao morphé (imanentna forma koja materiju određuje, amorfnoj masi daje bit) stoji u temelju umjetničkoga bića te je stoga polazišna, tj. konstitutivna forma u (pro)izvođenju umjetničkoga djela.

Fochtova iscrpna razmatranja različitih značenja pojma forma ukazuju na to da je podjednako uzimao u obzir kako pitagorejsko-platoničku (npr. transcendentna forma kao praforma), tako i aristotelovsku (forma kao morphé) filozofijsku tradiciju. Forme shvaćene kao objektivne idealne mogućnosti pretpostavka su dakle Fochtova esencijalizma, na koji se potom navezuje i tzv. gnoseološki realizam (umjetničko-estetske forme objektivno postoje) kao još jedan važan aspekt njegove ontologije umjetnosti.

Focht nadalje smatra da objektivne idealne mogućnosti umjetnosti nemaju samo transcendentalni (čisti noetički objektivitet) nego i transcendentni značaj (npr. praforme ili pralikovi, pratonovi od kojih je sastavljen kozmos). Uvođenjem tzv. estetskih kategorija, kao što su primjerice formalno-estetske kategorije (blistavo, sjajno, simetrično, skladno, asimetrično), Focht također nastoji pokazati da su estetske forme čisti estetski objektiviteti koji postoje neovisno o subjektu i njegovim spoznajnim moćima. Focht je dakle, s pomoću svojevrsne idealističke ontologije estetsko-umjetničkih formi, oslanjajući se pritom i na realizam Herbartove filozofije, pokušavao povezati estetsko i umjetničko, odnosno prirodu i duh.

Filozof Ivan Focht

Estetika kao sklop transcendencije i intuicije

S druge strane, Fochtova analiza estetskog akta uvelike je uvjetovana prethodnom analizom strukture estetskoga predmeta. Misao o uvjetovanosti akta njegovim predmetom potječe iz fenomenologijske tradicije. Stoga Focht, na pozadini fenomenologije, ali i Hartmannove metafizike spoznaje, estetski akt shvaća kao sklop transcendencije i intuicije. Narav estetskoga akta, sukladno ontološkom pristupu umjetnosti te naspram racionalističke razdiobe spoznaje na tzv. višu i nižu spoznaju, Focht poima u smislu jedinstva intuicije i intelekta. Naime, sama je umjetnost nošena jednom moći koja sjedinjuje racionalno i iracionalno, intelekt i intuiciju. Čisti je pak estetski akt (umjetnička spoznaja), kao intuitivno-intelektualni spoznajni odnos između subjekta i estetskoga predmeta, bitstveno određen kako stvaralačkom intencijom prema objektivaciji objektivnih idealnih mogućnostima umjetnosti, tako i primalačkom intencijom spram zahvaćanja idealnih mogućnosti umjetničkoga djela. Razlika između umjetničke spoznaje i drugih duhovno-spoznajnih djelatnosti sastoji se nadalje u tome što u umjetnosti čovjek istinu uzima kao biće kroz svoje biće. Drukčije kazano, umjetničko-estetski doživljaj istine jest doživljaj istine kao bića, nije tek puka percepcija u smislu uzimanja na znanje određene činjenice već cjelovit doživljaj prisutnosti istine, njenoga bića. Umjetnička je istina stoga osebujni produktivni, živi unutrašnji odjek bića umjetnosti u subjektu, a ne rezultat procesa apstraktno-spoznajnoga ujednačavanja predmeta s njegovim pojmom.

Problematiku objektivacije umjetničkoga duha Focht razlaže na pozadini Hegelova stava o potrebi objektiviranja kao iskaza neizdrživosti egzistencije duha u unutrašnjoj beskonačnosti subjektiviteta, ali isto tako i na pozadini Marxove misli o stvaralačkom opredmećivanju stvarnosti kao izrazu potrebe zadobivanja subjektivne samosvijesti. Stoga su prema Fochtu osjetilnost i tvarnost u Hegela nešto po sebi nedostatno, dok su u Marxa zapravo prednost i sredstvo čovjekova samoostvarivanja. Focht, dakle, u osnovi ne osporava Marxovu misao o humanizaciji stvarnosti s pomoću umjetnosti, odnosno zahtjev za unosom ljudskoga smisla u sve neljudsko i besmisleno jer bolje je bar umjetno ostvariti ljudski smisao nego nikako.

Ontološki monizam umjetnosti

Osim metodološkog objektivizma, ontološko-estetičkoga esencijalizma i gnoseološkoga realizma kao tri osnovne značajke Fochtove filozofijsko-estetičke misli, njegova se filozofija umjetnosti oslanja i na, kako ga sam naziva, ontološki monizam (bit je u samoj prirodi). Fochtova sklonost spram mislilaca koji zastupaju misao o istovjetnosti, odnosno komplementarnosti materije i duha (npr. Spinoza) poklapa se s njegovim nikad realiziranim planom izvođenja cjelovite filozofije umjetnosti u rasponu od estetike umjetnosti do estetike prirode. S druge strane, Focht uzima u obzir i modernu znanost, preciznije kvantnu fiziku, koja po njegovu mnijenju potvrđuje pitagorejsku misao o jednom središnjem dinamičko-matematičkom poretku koji prožima materiju. Stoga je prema Fochtu ontologija umjetnosti, zapravo, „možda jedina šansa da se prodre u istinski metafizičku problematiku.

Polazeći od kantovsko-agnostičke tradicije prema kojoj biće po sebi ne možemo spoznati, kao i od fenomenologijskoga razlikovanja prirodnoga i fenomenološkoga spoznajnoga stava, Focht konstatira da je ljudska spoznajna moć podvojena između nužno antropomorfnoga iskustva i doživljaja transcendentne biti (tzv. gnoseološki dualizam). Ta je podvojenost čini se rezultat čovjekova ontičkoga ustroja, odnosno ona proizlazi iz razlike između uvjetno kazano duše i tijela. Time se pak neizravno potvrđuje i postojanje amuzije kao svojevrsne nesposobnosti za doživljavanje umjetnosti (postojanje metafizičkog u glazbi nije potrebno dokazivati onome tko ga osjeća, a onome tko ga ne osjeća nije pametno dokazivati). Stoga, s druge strane, aktivno prepuštanje čistom ontičkom zbivanju umjetnosti, kao osebujni samozaborav i opuštenost, autentično je ljudska mogućnost odnošenja s objektivitetom ili okolnim svijetom, štoviše s onim metafizičkim (Zasad je jedino područje slobode lokalizirano u umjetnost).

Unatoč tome što je u svojoj ontologiji umjetnosti nastojao spojiti naizgled nespojivo, primjerice ontološko-estetički esencijalizam s ontološkim monizmom, Fochtova filozofijska estetika sadrži iznimna razmatranja o biću i istini umjetnosti (Istina i biće umjetnosti dani su ujedno zato što umjetnička svijest nema gotovih predmeta za obradu, nego se tek javlja i rađa u pravljenju tih predmeta). Možda, u konačnici, upravo iz toga intelektualnog habitusa proizlazi i Fochtov interes za svijet gljiva (Gljive su već same po sebi veoma ekstravagantna bića […] Čak ih ne možemo uvrstiti ni u biljke ni u životinje posve, bez ostatka i rezerve, Ključ za gljive, Zagreb 1990).

Imajući u vidu sve prethodno navedeno, nije zapravo neumjesno konstatirati da Focht, neupitno, zauzima važno mjesto unutar hrvatske filozofijske baštine. Potrebno je dakle napraviti još jedan korak, i to u smjeru uvažavanja i priznavanja objektivne vrijednosti filozofijskoga djela Ivana Fochta. Naime, nacionalna se kultura, neka nam bude dopušteno kazati, istinski očituje ponajprije u djelima umjetnosti, religioziteta i filozofije.