Prvi domaći film o Ilirima

Tijekom protekla tri desetljeća Simon Bogojević-Narath stekao je status jednog od najvažnijih i najzanimljivijih domaćih autora animiranog i eksperimentalnog filma te videa i videoinstalacija. Nekad umjetnički direktor Zagreb filma, u kojem je posljednjih godina angažiran kao umjetnički supervizor animiranih filmova, Bogojević-Narath odavno je postao prepoznatljivo ime u svijetu ponajprije hrvatske 2D- i 3D-animacije te dobrim dijelom eksperimentalnog filma, što su filmske vrste koje se u njegovim djelima nerijetko spajaju na inovativne i dojmljive načine, ali i u svijetu videa i videoinstalacija. Njegovi su filmovi prikazivani i nagrađivani ne samo u domaćim okvirima nego i na nekim od najvažnijih svjetskih filmskih festivala. Tako je primjerice na Danima hrvatskog filma 2000. osvojio nagradu Oktavijan za najbolje eksperimentalno ostvarenje Bardo Thodol: Tibetanska knjiga mrtvih, njegovi su filmovi čak tri puta prikazivani u konkurenciji glasovitoga Međunarodnog festivala animiranog filma u Annecyju – Plasticat 2004, Leviathan 2006. i Morana 2008. godine – među kojima je Morana i nagrađena, a 2007. spomenuti je Leviathan ovjenčan dvjema nagradama na uglednom festivalu kratkometražnog filma u Clermont-Ferandu.

Protagonist je mladi Volsus, pastir iz Liburnije kojeg vrlo uvjerljivo tumači Filip Križan / Izvor Kinoteka

S diplomom slikarstva stečenom na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, Bogojević-Narath u sve čime se bavi unosi svježinu, inovativnost, maštovitost, originalnost i prepoznatljiv pečat ambiciozna i senzibilna autora koji zna što želi i kako to postići. To podjednako vrijedi za naslov Bardo Thodol: Tibetanska knjiga mrtvih, storiju o protagonistu koji nakon nesreće ulazi u Bardo smrti da bi naposljetku doživio reinkarnaciju u ljudskom obličju, kao i za primjerice animirane filmove Morana (postapokaliptična fantazija kreirana križanjem realističnog prosedea i efektnih stilizacija s pričom o otuđenju i traganju za korijenima) i sjajan Cvijet bitke. U tom djelu Bogojević-Narath je stvorio vizualno fascinantan fantasy-svijet s pričom o čovjeku iz našeg vremena koji se neočekivano zatekne na mjestu koje podsjeća na drevna rimska borilišta i gladijatorske škole, u okruženju u kojem se fantastično križa s mitskim i oniričkim te u kojem mora spašavati vlastiti život.

Iz nekoliko ukratko opisanih autorovih filmova može se nazrijeti važna koncepcijska i kompozicijska nit koja ih povezuje, a riječ je o po nečemu izdvojenim protagonistima koji se zatječu i kreću u njima ili posve stranim i nepoznatim, ili neprijateljskim odnosno ne-prijateljskim svjetovima, k tome u vremenima koja nisu ova naša, već su determinirana ili poviješću ili fantastikom, tj. fantasyjem. Dok od ovakva skiciranog autorskog pristupa donekle odskače autorova grafička novela Saturn´s Circle, opisana kao mračna bajka u kojoj bezdušni i nemilosrdni bankari i korporacijski menadžeri bivaju podvrgnuti okrutnim seksualnim nastranostima, u nj se sasvim skladno uklapa Bogojević-Narathov dugometražni igrani prvijenac Illyricvm, Zlatnom arenom za najbolju masku ovjenčana povijesna pustolovna drama koja je ujedno prvi domaći film o Ilirima. Protagonist djela u kojem se govori kombinacijom jezika više ilirskih plemena i latinskog, a čija se priča odigrava 37. godine prije nove ere, mladi je Volsus, pastir iz Liburnije kojeg vrlo uvjerljivo tumači Filip Križan. Na samu početku Volsusa zatječemo nakon bitke s pripadnicima drugog plemena, u kojoj mu je silovana i ubijena žena, dok se zaklinje na osvetu. Njegov dotadašnji mirni život s obitelji uništen je, a zbog žeđi za osvetom biva prognan iz zajednice. Nakon kratka lutanja on će se kao sluga i nosač pridružiti rimskoj postrojbi koja pod zapovjedništvom centuriona Decimusa Fabiusa i s vladarom Markom Plautijem prikuplja porez. I tada počinje možda i jedini problematičan segment priče, onaj središnji, koji se svodi na dugotrajnu hodnju postrojbe bez konkretnijih i intrigantnijih zbivanja.

Prvotni motiv Volsusove osvete biva posve zaboravljen, i tijekom gotovo sat vremena sve što se događa svodi se na povremene susrete postrojbe s pripadnicima nepokorenih ilirskih plemena, ili pak s pripadnicama plemena Obojenih (Pikta), konkretno s vidaricom (izvrsna Ana Takač) i travaricom (Rina Krasniqui). Sukob postrojbe sa suplemenicima dviju neukrotivih djevojaka uslijedit će u završnom dijelu, koji je opet vrlo atraktivan i sugestivno uprizoren, a međuvrijeme autor koristi da bi maksimalno vjerodostojno rekonstruirao vrijeme zbivanja, s naglascima na kostimografiji, ikonografiji i scenografiji, kao i na ritualima, podjednako plemenskim kao i u međuljudskim odnosima. Sve to traje dosta dugo, a vrijeme prije konačnog sukoba troši se i na prikaz dekadencije centuriona i njegova pobočnika, koji mu je i ljubavnik, te na eksploatiranje arhaičnog jezika. On pak zaslužuje posebnu pozornost, a kreirao ga je akademik Ranko Matasović, redoviti profesor na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koji je kao jedan od najuglednijih svjetskih stručnjaka za indoeuropske jezike sjajno obavio zadatak rekonstruiranja jezika koji je morao biti u skladu s aktualnim znanstvenim spoznajama o tome kako su govorila ilirska plemena. Taj jezik, baš kao ni latinski, ne govore svi podjednako tečno i uvjerljivo, ali izvedba je generalno na vrlo visokoj razini.

Projekt realiziran u suprodukciji Hrvatske, Slovenije, Kosova, Italije te BiH sniman je na Bjelašnici te dijelom na Velebitu i u Furlaniji, a rad u eksterijerima na prirodnim lokacijama i u visokim predjelima bio je vrlo zahtjevan. Bogojević-Narath bio je pritom izrazito autorski usmjeren, jer su mu etnografske komponente djela i povremeni odmak prema naturalizmu (ponajviše u uvodnom dijelu, tijekom susreta s dvjema pripadnicama Pikta i u završnom sukobu) bili neusporedivo važniji od možebitnog umetanja akcijskih segmenata, što bi se moglo shvatiti i kao danak komercijalizmu, odnosno očekivanjima gledatelja. Nevolja je ipak što takva strategija fokusirana na eksploatiranje etnografije i govora, a bez detalja koji bi dinamizirali priču, u središnjem dijelu rezultira padom gledateljske koncentracije i zamorom. No unatoč tome konačni je rezultat iznadprosječno uspjelo, zanimljivo i odlično glumljeno djelo kod vrednovanja kojeg itekako valja honorirati autorovu ambiciju, uloženi trud i pedantnost u rekonstruiranju njegovih ključnih sastavnica.